Car Dušan Nemanjić (1308 – 1355) će možda najviše proslaviti srednjovekovnu Srbiju. Moćan i veliki kao i tri države zajedno kojima je vladao. Potpisivao se kao car Srba, Grka i Bugara. Za njegove će vladavine Srbija dostići neslućene granice i biti sila na Balkanu. Zbog te moći i njega će zvati Dušan Veliki ili Dušan Silni.
Taj epitet odlično će mu pristajati ne samo delom – nego i likom. Neobično razvijen, glavom veći od svih savremenika,“ kralj među svim ljudima svog vremena“, kako je pisao Filip Mezier, uveliko slavan zbog svog junaštva, Dušan je izazivao divljenje svojom pojavom.
Imao je krupne izrazite oči, duguljasto, plemenito lice, uokvireno malom proredom bradom, više tamne nego svetle nemanjićke puti. Na slavnoj fresci u manastiru Lesnovo njegov lik ima snagu i daleko uprt pogled, pogled od hiljadu godina, kakav se, inače, u freskopisanju, kako kažu stručnjaci, sreće obično samo kod Hrista Svedržitelja. Dušan je na njoj svestan vlasti koju predstavlja. Kao i svi Nemanjići i on je odličan vojnik, uz rodonačelnika Nemanju, svakako, najhrabriji. U diplomatskoj veštini nije briljirao ,verovatno stoga što mu zbog onolike snage nije ni trebalo diplomatskog dovijanja.
Od kralja Milutina, kod koga je, inače, proveo kao talac nekoliko godina, nasledio je stabilnu i moćnu državu na Balkanskom poluostrvu. Sva je sreća što od svog dede nije nasledio i njegove ne baš uzorne osobine, cinično su primetili istoričari.
Za vladarsku poziciju, naime, morao je takođe da se bori na isti način kao i drugi Nemanjići pre njega. Oca Stefana Dečanskog svrgnuo je sa vlasti, a zatim ga i zatvorio u tvrđavu Zvečan, gde mu je otac ubrzo i umro.
Bio je znatno topliji i iskreniji od dede Milutina, za razliku od njega imao je samo jednu ženu, koju je nežno voleo, kao i svoju decu.
Silni car koji je suvereno gospodario Balkanom, pokorivši susede, bio je neobično popustljiv prema svojoj ženi Jeleni Stracimirović, bugarskoj princezi, koja je prilično uticala na državne poslove i na njega lično.
Do braka sa Jelenom došlo je na insistiranje bugarskog cara Aleksandra, čija je Jelena bila sesra. Car Aleksandar je želeo da u Srbiji dobije prijatelja, što se i dogodilo kada se o Uskrsu 1332. godine mladi srpski kralj venčao sa Aleksandrovom sestrom Jelenom. Prošla je godina kako je na državnom saboru u Svrčinu, na Malu gospojinu krunisan za kralja, 1331.godine.
Kralj u braku sa kraljicom naredne četiri godine nije imao dece, pa se u tajnosti radilo na tome da se on zbog toga s njom rastavi.
U manastiru Mileševa ima jedna freska koja oslikava ktitora, srpskog kralja Vladislava Nemanjića (1198- 1267). Svetle puti i riđe nemanjićke kose, sa plavim očima i pogledom pomalo stidljivim i setnim koji celom liku daje neku nežnost.
Njegov nežan lik prikazan, inače, na dve freske u Mileševi, antipod je upečatljivom, snažnom liku Svetog Save koji je prikazan kao ličnost jakog karaktera.
Ova dva prikaza dve ličnosti, dva različita karaktera sa dve različite sudbine ipak će se povezati. I to tako što će slabiji biti spasilac jačem. Mošti Svetog Save koji je nepovratno utisnuo dubok trag u istoriji srpskog naroda koji svetli i danas, vratio je u Srbiju upravo kralj Vladislav Nemanjić, za koga se jedva zna, i njegova supruga kraljica Beloslava, ćerka bugarskog cara Jovana Asena.
Veliki kult već se bio obrazovao oko arhiepiskopa Save koji se upokojio u Trnovu, iznenada tokom svog hodočašća po Svetoj gori. Njegovo telo je januara 1236. godine položeno
u veliki kameni sarkofag u trnovskoj crkvi Svetih četrdeset mučenika, inače zadužbini carske familije Asen.
Bugari su već počeli da ga poštuju kao svoga kada su srpska crkva i kralj Vladislav zatražili njegove kosti. Bugarski patrijarh je energično protiv, a car Jovan Asen piše srpskom kralju Vladislavu „ da sve drugo može da učini osim toga“.
Zvona za uzbunu ječe i kralj Vladislav i njegova supruga Beloslava kreću put Trnova u jednu od najvažnijih misija za srpsku istoriju. Tamo je Beloslava izmolila od svog moćnog oca da se Sveti Sava prenese u svoju rodnu zemlju, u svoju Srbiju.
Bila je toliko moćna vladarka da je uspela ono što je retko kome pošlo za rukom. Ubedila je svog pravoslavnog muža i vladara da se okrene Veneciji, katolicima i papi!
Stefan Nemanjić je to i uradio, postavši prozapadni srpski vladar.
Ali, taj potez je bio duboko taktički i omogućio mu je da dobije papsku krunu, a da država koju je tek bio preuzeo od oca stekne status međunarodno priznate kraljevine.
Ako je to bila cena, Stefan Nemanjić, koji će posle krunisanja dobiti naziv Prvovenčani ( stari izraz koji označava venčanje sa krunom) žrtvovao se za – državnu stvar.
Lepa Venecijanka, svetle puti, oniža ( visoka tek 162 santimetara) sa lepim osmehom ( sudeći po podatku antropologa da je u trenutku smrti imala sve zdrave zube) bez sumnje je znala kako da ubedi muža da učini pravu stvar za sebe, za dvor i za Srbiju.
Poticala je iz vladarske porodice mletačkih duždeva, bila je unuka slavnog dužda Enrika Dandola, odrasla je u blagostanju i sigurno ne bez manira i elokvencije.
Interesni brakovi u to doba, bili su uobičajeni i ona je pristala da se uda za Stefana Nemanjića, pošto je ovaj prethodno oterao svoju prvu ženu Vizantinku Evdokiju.
Nemoguće je ne primetiti kako se Stefan vodio za interesom u ljubavi. Dok je Vizantija bila moćna, Stefanu je odgovarala vizantijska princeza koju je izabrao za ženu. Kada mu je bila potrebna podrška Mletačke republike i papske stolice, Vizantinka mu je predstavljala teret. Postala je „preljubnica“ a „ imala je i šugu“ zbog čega je Stefan izbacio na ulicu samo u košulji. Da li je zaista prevarila muža, ili je do skandaloznog raskida došlo jer je Stefanu trebao novi interesni brak – ne znamo.
U to vreme Venecija je imala jak uticaj na Balkansko poluostrvo i Ana Dandolo mu je savršeno odgovarala.
Bila je subota, pazarni dan. Malena pijaca svijena uz zidine drevnog grada kipi od tereta divnih crvenih narova, sunčevih limunova, zvezdanih mandarina i svih zelenih nijansi povrća, kojoj povici prodavaca daju razigranost, pa izgleda da se sve uključilo u radost života i da se sve na tom trgu, samo za sebe, takmiči u ljepoti.
Kroz tu živost i radost upravo promiče jedna prilika. Vidi se odmah, ne dotiču ga veseli povici, ni sjaj i raskoš prirode, ne vidi ni onu lijepu prodavačicu, rumenu kao i same jabuke koje je poređala u piramidu, ni blistavu vodu na kojoj se odmara sunce. Na trenutak kao da mu je pogled pao na mrtve oči jednog krupnog zubaca koji je upravo izdahnuo, ali ih je smjesta pomjerio i vratio se u onu prazninu koja mu danima zaokuplja lice.
Prošao je pored te riznice života tromo i bezvoljno, ušao kroz gradsku kapiju i zaputio se ka tvrđavi nesvjestan okoline. Topao ljetnji dan za njegovo tijelo nije bio stvarnost, čelo mu je blijedo, sunce ne dopire do kože; bila je hladna, beskrvna i siva. U glavi je vladao smiraj, kao pred oluju. Nestalo je one groznice koja ga više od godine nosi kao ciklon, bacajući ga sa jednog kraja malene sobice u kojoj je živio na drugi, grčeći njegovo tijelo u bol svakog mišića. Počelo je onog dana kada mu je pred očima morsko oko progutalo Mariju. Ne bijaše stigla ni do četvrte godine kada sestrica potonu u vodu baš pred njegovim očima. Sirota mati borila se za vazduh godinu dana, a onda se, s olakšanjem, prepusti smrti da je povede. Nije ga krivila. Imala je samo taj pogled koji je bio rječitiji od riječi…
Prošlo je šest mjeseci kako je i majku ukopao, a strašne prikaze pohodile su ga svake noći. Dvije prilike, ni žene, ni vještice, slijetale su na njegov prozor ispod samog tavana u trošnoj, pomalo strašnoj kući, pokušavajući da uz škripu otvore stare ramove i ubace u njegovu bijednu sobu dvije prilike, kao kreč bijele. Jedna je bila malena, druga odrasla i, kada bi bolje zagledao, vidio je da su to mati i sestra.
Svake noći od kako je majku ukopao, dolazile su pred zoru i nestajale put kotorske tvrđave. Mjeseci su prolazili, a on je venuo, nemoćan da spava, nemoćan da ne spava. Pokušavao je da se odupre, pio je ljekove, a jedno prijepodne čak je zakucao na vrata Vide vračare, koja mu je bacila olovo i očitala pagansku magiju. Voda u koju je stavila makaze, prsten, krst i ključ, izrodila je od vrućeg olova samo iglice. To je bilo zlo. Strašno zlo. Neko te je prokleo – rekla mu je Vida. Sav si u čvorima. Moram ti naći sveca. Uzela je sa stare kredence pet kašika i dugo ih savijala u papirnate salvete. Kada ih je poređala na sto, rekla mu je da ustane, da se prekrsti i kaže ime sveca za koga je mislio da ga čuva. Prvo je rekao ime porodičnog sveca. „Bože pomozi, mene čuva Sveti Nikola“. Starica je odvrnula kašike ali nijedna ne ispade iz salvete. Išli su dalje. On je ustajao, krstio se i govorio imena svih svetaca koji su mu pali na pamet, a ona je bacala kašike, začuđena što nijedna ne pokaza zaštitnika.
„Ti nemaš sveca, možda i ne vjeruješ u Boga“, sumnjičavo je upitala vračara.
Nije imao volje da objašnjava da se sa Bogom nikada nije ni sastajao, a tek poslije one tragedije počeo je čak otvoreno da ga mrzi, da vodi sa njim duge i zlobne rasprave u kojima je bog ćutao, priznajući krivicu.
Starica je brzo shvatila i zbunjena od nevjerničke neprijatnosti uputila ga u ostatak obreda. Otišao je do mora i u vodu bacio sve one oštre olovne iglice, koje su simbolizovale zlo. „Neka svo zlo ide niz vodu a dobro uz vodu“, – promrmljao je, okrenuo se i otišao bez osvrtanja.
Uveče, našao je jedno kudravo kuče koje poprska onom zlom vodom, uplašen mišlju da ono od njegovog zla može i uginuti, okupao se očišćenom vodom a jednu čašu napunio do vrha i stavio je na prozor da prokletinje otjera. Zaspao je smiren.
Ali pred svanuće, utvare su se pojavile. Ovoga puta pojačane još jednom prilikom, strašnijom od one dvije, koje su, lebdeći, držale mrtve. Ta treća izvukla ga je iz postelje, odvela na jednu prozračnu livadu okupanu bijelim mlijekom u kojem je trebalo da se udavi. I u času dok je taj bijeli otrov ulazio u njegove oči i uši, punio polako pluća, nemoćna da dišu, pojavio se prvi jutarnji zrak sunca. Sve je u trenutku nestalo, a one nakaze koje su stajale na proplanku i gledale kako guta mlječni otrov, u horu su izgovorile: Smrt traži smrt.
Bio je potpuno pri sebi kada se obukao i krenuo čvrstim korakom na tvrđavu. U svijet smrti.
Još se čuo žagor grada kada se popeo na prastare zidine sa kojih su svakog jutra polijetali njegovi demoni. Popeo se na najvišu kulu, prezrivo bacio pogled na ljepotu koja se odatle prostirala po divnom zalivu, raširio ruke kao soko i zakoračio u bezdan. Oslonac lijeve noge još mu je bio na kamenu kada ga nešto silovito okrete i on vidje kameni most i natpis „Pestingrad“.
Spustio je ruke niz tijelo, sišao sa zidića i vođen tom silom, uputio se ka mostu na kome ubrzo ugleda mlad Mjesec i kroz njega vilu. Kotorsku vilu! Alkmenu! Priča, dakle, nije bila bajka. Vila postoji! Sjedela je mirno češljajući divnu svilenu kosu. Ništa nije govorila. Sam njen pokret, i njena prilika, u carstvu u kome je sve lebdjelo i treperilo, mnogo, mnogo ljepše nego ovaj kotorski zaliv, bili su nedohvatljivi ljudskim rečima.
Stajao je tako opsjednut sve dok vila nije isplela dvije pletenice, otrla svilene niti sa glave i pustila ih niz kotorsku strminu pravo na grad. Još su svjetlucale kao zraci najsjajnijeg sunca, kada se sa mora pojavila zlatna lađa. Uzela ga je za ruku, a u stvari uopšte ga nije dodirivala, i on se našao u zlatnoj lađi u kojoj je sve bilo glatko i meko, toplo i lako. Nije osjećao nikakav bol, ni misli, a tijelo kao da je bilo od magle.
Vratili su se pred noć, ona ljupka i smirena, on očaran. U njegovim očima pojavila se prva iskra. Večerali su u Vilinom gradu na prostranom trgu na kome sve bješe od prozračnog kamena, i teškog i lakog u isto vrijeme. Sve stvari prinosile su se same. Nestajale su u stvaranju i stvarale se u nestajanju. Jeo je bez sitosti i bez gladi, pio je bez žeđi i bez pretjeranosti. Sve što je kušao bilo je strano i jedino čega se i danas sjeća bio je ukus cvijeta paprati. Ćutali su, a opet čuo je viline misli i riječi, ništa nije govorio a vila ga je čula. Onda je zaspao, pošto mu je Alkmena pokazala kako da spava i probudio se, čvrst i jak, prije prve sunčeve niti, taman da vidi kako se vila otpušta u nebo i kako sa njene raspletene kose po Kotoru pada nevidljivi zlatni prah, polako, polako, kao što pada snijeg…
Sa zidina kotorske tvrđave sišao je u zoru, kupajući se u zlatnom prahu vilinom, u kojojem su kupaju svi oni koji jednom prođu gradske zidine i zauvijek očarani sanjaju grad i ulice i nebo i vile.
Otada su ga viđali kako šeta kotorskim ulicama, uvijek sa onim čupavim kučkom koji, na sreću, ne bješe uginuo od njegovog zla. Bili suskladni kao jedno biće. I kada bi on zastao i blaženim pogledom gledao u nebo, i onaj kučak uradio bi isto. Držali bi tako lice kao da žele da osjete snijeg. Onda bi, ozareni, šetali kotorskim ulicama, zagledajući u lica turista.
KOTOR
Kotor je jedan od najstarijih i najmističnijih gradova na granici Istoka i Zapada. Datira od sredine 3.veka p.n.e. kada su njime vladali kralj Argon i kraljica Teuta. Jedna od brojnih legendi o postanku Kotora govori da je grčka vila Alkima, Alkmena( Snažna), koja je živjela u pećini savjetovala ljudima da grad osnuju na obali mora, ne u brdu,jer “tu nema ni brodu pristaništa, ni konju pojilišta”.
Evdokija Anđel je bila prva strana princeza na nemanjićkom dvoru i nema sumnje da je i zbog toga plenila pažnju. Ali, pre svega bila je lepotica koja je svojom pojavom „ obasjavala Vizantiju svakoga jutra kada se probudi, na radost podanika“. Stigla je u Srbiju neposredno pošto je ugovoren brak između nje i Stefana Nemanje, koji će kasnije postati prvi srpski kralj i dobiti naziv Prvovenčani.
Brak koji neće biti srećne ruke, ugovorili su u to vreme vladar i stric prekrasne princeze vizantijski car Isak II Anđel i otac Stefanov-veliki srpski župan Stefan Nemanja.
Princeza je stigla u Srbiju 1191. godine i njena pratnja je dovela do Skoplja, buduće srpske prestonice do koje će se isto tako pratiti kasnije i neke druge vizantijske princeze – srpske snajke. Bila je veoma lepa i mora da je mladi Stefan bio presrećan kada je ugledao kakvu su mu ženu namenili.
Sigurno da je takva lepotica i na srpskom dvoru izazvala veliku pažnju i divljenje zbog svoje lepote. Mora da joj je bilo teško u početku, jer su postojale velike sociološke, kulturne i ekonomske razlike između Carigrada, koji je bio centar sveta i Srbije, zemlje u usponu.
Brak je sklopljen, počeo je lepo i deca su polako dolazila na svet, najpre sin Radoslav, pa Predislav, Vladislav i ćerka Komnena.
