Prof. dr Mirjana Roksandić, svi smo mi iz Afrike

Prof. dr Mirjana Roksandić, svi smo mi iz Afrike

   Nauka dugo i marljivo traga za našom prošlošću, pokušavajući da rekonstruiše  život pračoveka. Neke “rupe” i dalje ostaju prazne, ali neke  dobijaju novo svetlo. Poput shvatanja da su, kako u razgovoru za naš časopis navodi prof.dr Mirjana Roksandić antropolog sa Univerziteta Vinipeg u Kanadi, naši preci i davni rođaci (neandertalci, denisovanci i druge grupe) bili znatno sposobniji, inteligentniji i adaptabilniji nego što se to smatralo devedesetih.

 – Dosta toga smo saznali na osnovu novih metoda, novih otkrića i intenziviranja istraživanja u regijama koje ranije nisu bile fokus istraživanja, kao što je slučaj sa Centralnim Balkanom, gde je naš tim pronašao ljudsku vilicu staru pola miliona godina.

O Šta vi kao antropolog možete da nam kažete kako je živela „prosečna“ neandertalska „porodica“, posebno posle otkrica u Sićevačkoj klisuri?

-Teško pitnje: neandertalci su u Evropi od pre 400 000 godina (kozervativna procena) tako da su živeli kroz nekoliko ledenih i nekoliko međuledenih doba u više ekotona. Širili su se daleko na istok i mešali sa denisovancima, i modernim ljudima. Dakle, morali su da imaju vrlo različite kulturne adaptacije. Svako ledeno doba je donosilo smanjenje populacije i izumiranje, a svaki integlacijal širenje populacije i dotok novih grupa sa istoka. Smatra se da su živeli u relativno malim zajednicama, kao lovci i sakupljači koji su u regularnim intervalima posećivali ležišta sirovina, mesta na kojima su bili sezonski izvori hrane i da su bili uspešni lovci, ali da im meso nije bilo najvažniji deo ishrane kao sto se ranije smatralo. Neandertalac iz Pesturine (lokalitet u Jelašničkoj klisuri kod Niške Banje) je dao nastariji oralni mikorbiom (zbir bakterija u usnoj šupljini koji se zadržao u zubnom kamencu), na osnovu kojeg je utvrđeno da su neandertalci mogli da procesuju kompleksne šećere. U Španiji gde smo sarađivali sa kolegama na rekonstrukciji čovekove okoline, nađen je polen velikog broja toploljubivih biljki, te su verovatno imali balansiranu ishranu baziranu ne samo na mesu, kako se ranije mislilo, već i na raznom koštuničavom i jagodičastom voću, i drugim biljkama.  

O Ko je naš direktan predak i da li je on živeo na jednom mestu, ili na više mesta?

-Naša vrsta je taksonomski definisana kao Homo sapiens. Naši direktni preci su sapiensi iz Afrike. To definitvno znamo na osnovu genetike. Svi ljudi koji trenutno žive na svim kontinentima su potomci Afrikanaca koji su napustili kontinent (u više navrata, najverovatnije), tako da australijski Aboridžini imaju više genetske sličnosti sa Šveđanima nego što neke afričke grupe imaju između sebe. Predak naše vrse je Homo bodoensis koji je takođe živeo u Africi i koji se odvojio od Euroazijske grane (neandertalci i denisovanci) jos pre 900 000 godina. 

O Kako je naš daleki predak uopšte preživeo ledeno doba?

-Ne samo ledena doba, već i užasno velike predatore, strvinare sa kojima je bio u stalnom otimanju za plen… Svi ljudi (sadašnji pa i oni u davnoj prošlosti) imaju dve neophodne karakteristike: prosocijalnost i korišćenje oruđa. I to ne sporadično ili fakultativno već obavezno. Bez društvenih zajednica i oruđa i vatre, ljudi ne bi uspeli da prežive klimatske promene u prošlosti i da se razviju. Za prosocijalnost i oruđe neophodna je inteligencija…

O Kako biste vi opisali praistoriju centralnog Balkana? Šta se tu dešavalo?

-Centralni Balkan je deo istočnog Mediterana. Profesor Dušan Mihailović i ja smo definisali istočni Mediteran u prošlosti kao zonu interakcije  među raznim populacijama, koja istovremeno predstavlja deo demografskog izvora za repopulaciju Evrope posle ledenih doba. Ta se ideja uklapa u biogeografski značaj Balkana: 80 odsto svih vrsta u Zapadnoj i 100 odsto svih vrsta u Istočnoj Evropi koje nastanjuju sever posle ledenih doba potiču sa Balkana. Ljudi su samo deo cele te priče. 

O Koji delovi skeleta daju najbolje informacije i koliko današnja nauka može da pogreši?

-Svaki nalaz, bilo kog dela skeleta je važan. Paleoantropolozi su uspeli i od najsitnijih elelemenata da izvuku zanimljive podatke. Zubi se najbolje očuvaju, a i vrlo su genetski predodređeni, tako da nose najviše taksonomskih podataka. Ali, naravno, mi se radujemo svakom nalazu. Nauka se samokoriguje konstantno. Često u novinama čitate kako nešto „pobija evoluciju“. To je besmisleno. Evolucija je teorija koja trenutno najbolje objašnjava život na zemlji. Ono što naučnici pobijaju ili diskutuju odnosi se na detalje koji se menjaju shodno novim nalazima i novim informacijama. Prednost nauke u odnosu na ostale sisteme znanja (religija, mitologija, zdrav razum) je upravo u tome što samu sebe koriguje, i što nam dozvoljava da razmišljamo kritički i konstruktivno. To naravno zahteva vise napora od dogme, jer morate aktivno da učestvujete u stvaranju znanja. Dogma je lakša, bazira se na veri u autoritet… 

O Koji je glavni argument evolucionista kojim pobijaju kreacioniste?

-To je kao da ste me pitali kako pobijamo „flat erathers.“  Ako hoćete dokaz evolucije, i to ne na drozofilama ili virusima, nego na velikim životinjama, pogledajte slonove iz Mozambika: (https://www.discovery.com/nature/tuskless-elephants-evolved-to-escape-poachers) gde se ženke rađaju bez kljova da bi izbegle lovokradice. To se desilo za malo više od pola veka. 

O Profesionalno, šta je vaš životni san?

-Da se bavim naukom, radujem se svakom novom otkriću, svakoj novoj zavrzlami koja izgleda neobjašnjiva, svakom novom problemu. 

O Da li možete da pustite mašti na volju i da zamislite, sa svojim evolucionističkim i antropološkim znanjem, kako će izgledati čovek za 100 000 godina?

-Ako bude postojao, ne vidim neku potrebu za velikim fenotipskim promenama. Ono što nam omogućava da izgledamo vrlo slično svojim dvomilionskim starim precima (osim što nam je mozak veći a zubi manji, sve ostalo je manje – više isto) jeste to što imamo kulturu. Ne moramo da se menjamo. 

O Zagledani ste predano i dugo u  ljudsku daleku prošlost; da li vam ona, kada razmišljate o životu, daje  neke jasnije poglede na ljudski rod?

-Ono u čemu najčešće grešimo kao ljudi je što smatramo da smo neverovatno pametni i uznapredovali u odnosu na ljude iz prošlosti. Onda nađete citat iz Mesopotamije koji govori o istim problemima sa decom koje imaju i današnji roditelji ili iste političke probleme. Pa shvatite da ni mala grupa današnjih ljudi ne bi umela da preživi čak ni u bogatoj šumi, shvatite koliko smo krhki i koliko naša inteligencija ne pomaže bez kulturnog znanja. 

                                               Dijana Dimitrovska, BCM 2024.

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Gordana Božić, kako je propalo školstvo

Gordana Božić, kako je propalo školstvo

 Bilo je je proleće u punom cvatu u Beogradu, godina 2023. kada je  dečak od 13 godina, naoružan „do zuba“ očevim pištoljem I Molotovljevim koktelima, upao u svoju školu “ Vladislav Ribnikar” i ubio osmoro svojih vršnjaka, jednog člana obezbeđenja škole, a još troje dece i nastavnicu istorije ranio.  Dok je maj odmicao,  umrla je u bolnici još jedna  ranjena devojčica… Broj žrtva se popeo na 10.

   Crna priča  iz nekog dalekog sveta – stigla je kao jeziva  realnost u Srbiju.

 Pitamo Gordanu  Božić, profesorku u penziji:

 O Da vam je neko osamdesetih godina rekao da će i kod nasi doći vreme kada će učenici sa pištoljima upadati u učionice i ubijati,  šta biste rekli?

-Takva misao nikome ne bi mogla ni na pamet da padne – kaže Gordana  Božić, prosvetni radnik u penzji, koja je svog radni vek provela radeći kao profesorka u beogradskim gimnazijama, a zatim u visokom školstvu i na kraju u privatnoj gimnaziji. – Pre raspada Jugoslavije, živeli smo u velikoj  državi u kojoj je neizvesnost bila na najmanjem mogućem nivou.Imali smo široke mogućnosti u školstvu, zdravstvu, kulturi, umetnosti,  amaterizmu, sportu i u ličnom razvoju. Društvo, u odnosu na današnje, bilo je uređeno I ako smo bili dovoljno angažovani i usredsređeni, mogli smo  kreirati život kome smo težili, bez obzira  na ekonomske i socijalne predispozicije pojedinca.

O Da li je bilo agresivnosti kod đaka?

– Agresivnost  jednostavmno nije imala podlogu. Nije hranjena. Sitaucije masovnih ubistava bile su vezane posebno za SAD, to svi znamo, i dugo smo osećali da u našem  društvu to ne može da se desi. Sve do danas…

O  Da li masovno ubistvo u školi bio očekivani sled društvenih događaja?

-Sve se promenilo tragičnim raspadom države, pa i školstvo. Rastakanje sistema je  bilo sistematsko i dugotrajno. Kapital koji smo stvarali  između dva svetska rata bo je društveni i trebalo je da pređe u privatnu  svoijiu, a kako je prešao, odlično znamo. Brzo su se  stvorili novokomponovani  bogataši, kriminalne grupe u sprezi sa vlašću, koje su nas  preplavile počev od građanskog rata  do današnjeg dana. U njihovim rukama je bio kapital a prema tome i moć. Uništavano je zdušno sve,  do neprepoznatljivosti, bez milosti sistema i  svesti za društvo koje će na taj način nastati. Imali smo mantru demokratije i priključivanja demokratskom civilizovanom  i prosperitetnom zapadnom društvu. Ali, u isto vreme, značajne grupacije u vlasti su imale samo ličnu orijentaciju, zadržavanja moći što  duže  u demokratskom i u radikalskom bloku do danas. Školstvo, kultura, zdravstvo, sve je  padalo  na sve niže grane. Država koja ne neguje svoju bazu opstanka, a to je  ulaganja u mladi naraštaj – propada neminovno.

O Koja su, po vama, osnovne razlike između današnjeg i nekadašnjeg školstva?

– Razlike su ogromne.  Deca su postala nevaspitana – široko. To potiče najpre iz porodice, zatim društva  a onda i iz školstva jer je škola prestala da bude vaspitna ustanova.  Njoj je ta moć oduzeta,  počev od roditelja samih a i samog društva. Deci se ne može  izaći na crtu, njima je sve dopušteno. Nastavnik je samo  figura čiji ugled  već duže vreme ne postoji u društvu.  Mladih, koji bi se upustili u studije posvećene obrazovanju – nema dovoljno, posebno u ozbiljnim naukama. Zar to nije bilo već dovoljno  alarmantno!? U  školama sve češće rade nesvršeni studenti i penzioneri. Danas učenici preslišavaju nastavnike na času i govore im šta treba da rade! Preslikano, kako duvaju  vetrovi iz društva i porodice. Čak se govori  da nastavnici treba da upoznaju roditelje na nedeljnom nivou o tome šta će se raditi na času da bi roditelj odlučio da  li da pošalje svoje dete na čas!

O A u višem obrazovanju?

– Paraleleno nižem i srednjem obrazovanju, u višem, gde sam radila  37 godina i u visokom  školstvu, događale su se velike promene. Na primer, kada je u viši sistem ušla Bolonja, dobili smo uputstva kako obraditi konačni rezultat uspeha za jednu generaciju. Bilo je bitno samo da  Gausova kriva obuhvati što veće  broj studenata generacije u okviru koje se i pravio konačan kriterijum.  Nije se očikvalo da iko zaviruje u njihove radove, elementarno znanje i pismenost. Mi smo morali da snižavamo kriterijume i zahteve, inače bismo bili proglašeni za kočničare.

O Radili ste i u državnom i u privatnom školstvu? Kakava iskustva nosite?

-U državnim školama  je nekada bilo zadovoljstvo raditi i postizati rezultate. Đacima nisu padale na pemet ideje  do kojih su današnji stigli, kao i njihovim roditeljima. Sistem  je bio jasan i čvrst. Tada nije bilo privatnih škola i nije bilo kupovanja diploma.

O Kada je započeo taj trend kupovine diploma?

– Kupovanje diploma je počelo kada se otvorilo privatno školstvo u nižem i u srednjem, višem iI visokom,  a nivo rada snižen  u državnim obrazovnim ustanovama, da bi i same opstale u konkurenciji sa privatnim sistemom.  U višem školstvu , gde sam dugo radila,  kriterijumi za postignuto znanje studenata u kontinuetu su snižavani, posebno u opštim naukama, fizici, matematici, hemiji. Te nauke su proglašene kao kočnice za  prohodnost generacije, a srednjoškolci koji su pristizali u više škole bili su sve nižeg nivoa znanja, a posebno pismenosti. I ono što su prethodno naučili kod nas, nisu umeli da izraze, što je bilo frapantno. Vremenom su dobijali  samo fiktivne diplome, mnogi. Tako je bujalo  fiktivno  školstvo, a Srbi su postojali sve nepismenije.  Takođe, obrazovni kadar na  nivu države nije mogao da pokrije novostvoreno tržište rada i diplome su štampane. Broj  fiktivno zaposlenih profesora na više mesta u Srbiji rastao je, a kvalitet rada u školama je saglasno tome opadao. Zakon o tome  koliko zauzeće može da ima  jedan  profesor, izašao je iz prakse. 

O Kakvo iskustvo imate sa privatnim gimnazijama?

-Osećajući da još mogu da radim, otišla sam u privatnu gumnaziju na Novom Beogradu, prvu kod nas otvorenu, koju je  osnovao sam ministar prosvete. To je  bio fijasko u mom radnom veku. Za ta tri meseca rada, shvatila sam svu tragediju posrnulog društva. I doživela je otvorenih očiju. U toj gumnaziji upoznala sam decu koju su roditelji bukvalno upisali da bi ih sklonili iz kuće i sa ulice, zatim decu koja su imala za cilj da na najlakši način dođu do diplome jer su dobro znala za kriterijum te škole, pa decu i odraslije iz dijaspore koja su tu dolazili da  za par dana polože ispite, uz minimalnni broj pitanja koja su unapred dobila putem imejla. Tu su bila i  deca koja su se primarno bavila sportom  redovno upisana ali za niih je važilo nepisano pravilo da na časove uopšte ne moraju da dolaze jer treniraju. Čak ni na pismene vežbe.

Povratak

-Lično sam saglasna za snižavanje toleracije  prema učenicima i uvođenje adekvatnih kazni usled neprimerenog ponašanja. Kao i za izbacivanja đaka iz škole kako bi postali svesni posledica. Zabranila bih korišćenje mobilnih telefona tokom časova. Oni odvlače pažnju. Mogu biti korisni za nastavu van časa.  Nastavnike treba adekvatno platiti za njihov veoma odgovoran posao. Vraćanjem ugleda profesiji bismo privukli veće interesovanje mladih za rad u obrazovanju.  Povećala bi se konkurencija za upis a tako bismo dobili I kvalitetniji kadar.  Posebno treba vratiti značaj  obrazovaja u oblastima kulture komunikacije, umetnosti i fizičke kulture, vratiti amaterizam  dostupan svakom detetu, sportska društva koja bi država finanasirala pre nego da gradimo  nacionalni stadio – kaže Gordana Božić.

     Sam čas u toj školi nije se mogao predvideti. Ni sa brojem đaka, ni sa sadržajem. Đaci su imali primedbe, šta i koliko treba da rade sa obrazloženjem „da smo hteli da učimo, otišli bismo u neku ozbiljniju školu“. Inače, svuda su bile kamere, po učionicama i hodnicima, ali to  nije alarmiralo direktora da ikada pozove nekog  đaka na odgovornost. Na času su komotno odlučivali da igraju karte, pregledaju telefone, sede leđima okrenuti profesoru u klupama i u proredu. Izlazili su sa časa kag god su hteli, a mali broj đaka koji je želeo da sluša nastavu sedeo je u prvih par redova snuždeno. Đake nismo smeli da ostranimo sa časa jer bi otišli na ulicu a to je bilo izričito zabranjeno. Koliko  je sve bilo iščašeno govori podatak da su pojedine razredne starešine  inicirale popravku neuspele pismene vežbe van redovnih termina  kada je odgovorni profesor bio u drugom odeljenju a svoje đake pustio da prepisuju uzajamno  ili da koriste odgovore koje su unapred dobili. Internet je bio sredstvo da se nastavni  proces fiktivno održi. On je tekao preko imejlova jer su nastavnici bili  u obavezi da učenicima šalju sadržaj nastave i pitanja i zadateke. Zbog nedoloženja na nastavu đaci nisu imali odgovornosti, ni kazne ili odstranjivanje iz škole zbog nediscipline. Mogu misliti kako su bile uređene finansije.  Ta škola i danas postoji.

 O Šta bi, po vama,  danas trebalo menjati da bismo dobili prihvatljivo školstvo?

-Mnogo toga je potrebno. Najpre želja, od vrha vlasti do nastavnika i roditelja.  I sistem pomoću kog treba raditi na duge staze.  Ali taj sistem su već napisali đaci uz pomoć bivše učenice Prve  beogradske gimnazije, šokirani tragedijom u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Ministar budući bi mogao da ga prepiše i krene odmah.

Dijana Dimitrovska

 

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Jelena Erdeljan, profesorka istorije umetnosti

Jelena Erdeljan, profesorka istorije umetnosti

 Kada profesorki Jeleni Erdeljan dođu prijatelji ili kolege iz inostranstva, ona ih prvo odvede u Narodni muzej Srbije. Ta riznica prošlosti u kojoj su složeni fragmenti naše istorije, delići, delovi, katkada i čitave epohe, rečito će kazivati ko smo. Tu na licu mesta mogu da slažu mozaike srpske i evropske prošlosti.

-Mogu da vide sve one slojeve različitih kulturnih epoha – od skulptura iz Lepenskog Vira, preko kameje iz Kusatka, prstena kralja Stefana Prvovenčanog, fragmenata živopisa i skulpture srednjovekovnih crkava, do ikonopisa, svakako i najstarije sačuvane srpske rukopisne knjige – Miroslavljevog jevanđelja, do barokne grafike, te slikarstva Konstantina Danila, Paje Jovanovića, Nadežde Petrović  i Mila Milunovića, na primer – kaže Jelena Erdeljan, profesorka istorije umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu.

O Koliko umetnost može da govori o jednoj epohi?

-Umetnost tj. vizuelna kultura jedne epohe prvorazredni je izvor za poznavanje svih aspekata života pojedinca i društva jednog vremena.

O Ako bi se gledalo područje današnje Srbije kroz umetnost, koja je epoha bila najdarežljiva?

-Kulturno blago Srbije je ogromno. Na teritoriji Srbije nastale su i trajale kulture praistorije poput onih Lepenskog Vira i Vinče. Na teritoriji Srbije rođeno je čak 17 rimskih imperatora, tu su nastali važni urbani centri i carski kompleksi rimskog sveta, Sirmium, Singidunum, Viminacium, Felix Romuliana, Iustiniana Prima. Srpska srednjovekovna kultura ostavila je neke od svojih najsjajnijih svedočanstava upravo na tlu Srbije, među kojima su i spomenici svetske baštine pod zaštitom UNESKA poput Studenice, Starog Rasa sa Sopoćanima, Dečani i drugi. Podjednako je značajno i nasleđe epohe osmanske vlasti, džamije Novog Pazara, utvrđenja u Nišu i Beogradu, ali i crkve i manastiri iz vremena obnovljene Pećke patrijaršije. Barokna umetnost na severu zemlje, Sremski Karlovci, a zatim i umetnost epohe obnove srpske državnosti i sve što čini kulturno nasleđe Srbije do današnjih dana dragoceno je i važno ne samo u lokalnim okvirima.

O Koja vam se tri svetska umetnička predmeta lično najviše dopadaju?

-Pojam predmet je možda pomalo ograničavajući, moguće da je bolje da govorim o umetničkim delima za koja sam i lično vezana, ne samo zato što sam profesor istorije umetnosti i istraživač koji se bavi vizuelnom kulturom uglavnom predmodernog doba. Svaki izbor je, takođe, i stvar trenutka, pa čak i stvar „uzrasta“. Da ste me pitali pre neku deceniju, izvesno da bi se moj izbor u ponečemu razlikovao. Danas moj odgovor glasi – Madone Đovanija Belinija, Odaliske Fransoa Bušea, slike enterijera Anrija Matisa.

O Koja vam se tri umetnička predmeta ( freske, arhitektura, sliakrstvo, vajarstvo, kamena plastika…) iz kulture sa našeg podneblja najviše dopada?

-Ne mogu reći da mi se ono što nije ušlo u ovaj izbor manje ili uopšte ne “dopada”. Budući da sam nedavno pisala o manastiru Banjska, grobnoj crkvi kralja Milutina, a da trenutno pišem knjigu o mauzoleju cara Dušana, manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena, moj odgovor se oslanja na reči slavnog Karlovačkog rodoslova. Prizrenske crkve patos, dečanska crkva i pećka priprat, banjsko zlato i resavsko pisanije ne obretaet se nigdeže!

O Kako je zapravo nastala kovanica „mračan srednji vek“?

-Nastao je u Firenci u vreme Medičijevih. Skovao ga je Đorđo Vazari kako bi na taj način posebno podvukao uspeh Firence i moć Medičijevih čije je doba doživljavano kao zlatno doba,  poput samih zenita klasične antike, te je bilo potrebno suprotstaviti ga “mračnom dobu” koje mu je istorijski prethodilo. U tom kontekstu jasna je pozadina kao i značenje tog izraza u jednom sasvim određenom političkom i kulturnom kontekstu. Problem je, međutim, što se “mračni srednji vek” koristi gotovo uvek bez ikakvog znanja o ovom kontekstu a kao odrednica koja sobom nosi nešto zastrašujuće i veoma negativno. Razdoblje nazvano srednjim vekom, uglavnom istorijskom periodizacijom određeno kao vreme između pozne antike i sredine tj. kraja 15. veka (1453. godina pada Carigrada tj. 1492. godina Kolumbovog putovanja u potrazi za Indijom). Kad sasvim slobodno i kolokvijalno kažu “mračni srednji vek” ljudi obično misle na ratove, epidemije, verske sukobe, jak uticaj religije i crkve što se u evropskoj kulturi, od vremena prosvetiteljstva, smatra nazadnim i negativnim. Ovakvo uopštavanje, razume se, ne odgovara niti se oslanja na kontekstualizovano razumevanje istorijskih događaja i procesa u društvu. Kao da druge, nama vremenski daleko bliže epohe, nisu u podjednakoj meri bile mračne. Retko ko se danas poziva na značaj obrazovanja i ima na umu, na primer, da je univerzitet, onakav kakav danas znamo, nastao upravo u “mračnom srednjem veku”.

O Šta kazuju srednjovekovni nadgrobni spomenici , šta od njih možemo da saznamo?

Srednjovekovni nadgrobni spomenici, naročito oni koji su pripadali sferi popularne kulture srednjeg veka, a poznati su široj javnosti pod jednim zajedničkim imenom – “stećci”, govore nam o onim običnim ljudima, često iz ruralnih sredina, koji možda nisu ostavili druga, niti pisana svedočanstva o svom postojanju. Govore o njihovim verovanjima, o njihovoj hrišćanskoj veri spojenoj sa starim još predhrišćanskim verovanjima vezanim za kult predaka, o životu i trajanju više nego o odlasku i nestajanju.

O Da li je običan čovek u srednjem veku imao dodira sa umetnošću?

-Da, svakako. Svet svakog čoveka svake epohe, pa tako i srednjeg veka, oblikovan je i oblikovao je ono što se naziva vizuelnom kulturom – što je daleko širi pojam od onoga što, zapravo istorijski gledano, tek od skoro nazivamo “umetnošću” a sobom nosi jedan elitistički prizvuk i ideju da “umetnost” pripada isključivo privilegovanima i elitama.

O Čemu još, osim istorije umetnosti, učite vaše studente?

-Istorija umetnosti je, kao humanistička disciplina, sama po sebi kompleksna i podrazumeva oslanjanje na druge humanističke discipline društvenih nauka. Najvažnije je, uz sve to, kod studenata razvijati i podsticati sposobnost samostalnog istraživanja i kritičkog mišljenja. Dati im slobodu koje nema bez odgovornosti.

O Kakav ugled u svetu ima srpska srednjovekovna umetnost?

O srpskoj srednjovekovnoj umetnosti uči se i govori, ona je predmet istraživanja na svim velikim svetskim univerzitetima – od Beča, Atine, Pariza, Minhena, Oksforda do Petrograda, Moskve i Prinstona.

O Da možete da vratite neki uništeni spomenik kulture u svetu, koji bi to bio?

-Aleksandrijska biblioteka.

                    Dijana Dimitrovska, Balkan City Magazine

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Ostvaren san profesorke Jasmine Vujić

Ostvaren san profesorke Jasmine Vujić


  Profesorka Jasmina Vujić ostvarila je svoj san. Nekadašnji naučni saradnik Instituta za nuklearne nauke Vinča a zatim  prva žena šef  katedre za nuklearni inženjering na jednom od 10 najboljih fakulteta u Americi, na kalifornijskom univerzitetu Berkli, Jasmina Vujić – vratila bi se u svoju Srbiju i ranije da je mogla. Da gaji sočne šljive, mirišljavi paradajz, bujni peršun. Maštali su o tome Americi 30 godina. Sada je ostvaren san.

 – Uvek smo imali nameru da se vratimo ali su nas okolnosti, ekonomska i politička destabilizacija zemlje, ratovi, inflacija –  u tome sprečili – kaže profesorka Vujić.-  Moj muž se penzionisao pre nekog vremena i vratio u Srbiju.  Kupili smo imanje u Šumadiji, gde proizvodimo svoju zdravu hranu, i gde planiramo da mirno živimo okruženi prelepim šumama i proplancima, čistom i nedirnutom prirodom i izvorskom vodom.

Velike odluke

O Kako se uopšte donose velike odluke? Da li je za to potrebno slušati razum, srce…?

– Razni ljudi velike odluke donose na razne načine. Kod mene to ide relativno brzo, a zasnovano je naravno na prethodnom znanju i iskustvu, ali i srce ima svoj veliki udeo.  Bez obzira koju i kakvu odluku donesem, ne vraćam se u nazad i ne pitam se da li je možda moglo ovako ili onako. Iz svakog događaja u prošlosti (pozitivnog ili negativnog) nastojim da izvučem dobro i da gledam u budućnost.

o Kako nekome ko je živeo u Americi izgleda sada život u Srbiji?

– Život u SAD ne liči na holivudske filmove kojima nas bombarduju. Ima dosta sličnosti, ali ima i razlika. Prvo, to je pravno uređena država i zakoni se ne menjaju svakoga dana kao u Srbiji. Korupcije sa kojom se građani u Srbiji susreću svakodnevno, nema na tom nivou. Nikome ne treba da date mito da bi ste zakazali pregled kod lekara ili osnovali svoj biznis. Naravno, korupcija postoji i u SAD, ali je to na nivou korporacija, vašingtonskih političara, vojno – industrijskog kompleksa. Ljudi u SAD veoma puno rade i nemaju vremena preko nedelje da sede po kafićima. S druge strane, nemaju sigurnost na poslu i mogu lako da budu otpušteni.

O Šta biste vi u Srbiji prvo promenili, unapredili, gradili, dogradili…?

– Prvo, Srbija bi konačno trebalo da postane pravna država, sa nezavisnim sudstvom, i istim aršinima za sve. Korupcija koja je zahvatila sve pore života, mora de bude iskorenjena. Moramo se vratiti tradicionalnim vrednostima i jakoj porodici. Veoma me pogađa srozavanje moralnih i etičkih vrenosti, urušavanje našeg obrazovnog sistema, užasni televizijski programi bez ikakve vrednosti (Farme, Parovi, jeftine strane serije), cenzura u medijima i rasprodaja svih dobara strancima. Zaustavila bih brutalnu privatizaciju, urušavanje sela, rasprodaju naših njiva i pašnjaka, naših šuma i voda. Srbija bi morala da ima svoj nacionalni program razvoja, nezavisnu spoljnu i unutrašnju politiku.

Iste brige ljudske

o Da li su svakodnevne brige Amerikanaca iste kao i brige Srba ( da li ću imati para da platim račune, da kupim hranu, da platim prevoz…) , čime su oni nezadovoljni?

– Uglavnom su iste. Većina Amerikanaca je veoma zadužena (to je ipak potrošačko društvo gde svako želi da ima visok standard), tako da žive od meseca do meseca. Jako su uplašeni da ne dobiju otkaz na poslu, jer bi se sav njihov standard srušio preko noći, tako da rade i po 12 sati dnevno, pa čak i preko vikenda. Školovanje je veoma skupo, tako da većina studenata mora da radi i po 20 do 30 sati nedeljno uz učenje, da bi platili troškove studije. Većina roditelja nema dovoljno sredstava da plati studije svojoj deci. Zdravstvena zaštita je isto veoma skupa, kao i kuće i stanovi.

o Da li verujete da se informacije iz sveta nauke kriju od javnosti? A ih poseduje samo mali broj ljudi?

– Ne verujem u to.

O Da li imate osećaj da danas od toliko informacija koje se plasiraju zapravo niko nema onu pravu o tome da li su proizvodi koje koristimo ( od lekova, kozmetike, plastike, klima – uređaja, hrane, vode iz vodovoda i plastičnih flaša….- štetni po naše zdravlje ili ne?

– Koliko je ranije (pre širokorasprostranjenog Interneta) bilo teško pronaći prave informacije, toliko je danas u moru informacija i dezinformacija kojima nas obasipaju dnevno, još teže pronaći prave informacije. Ja puno čitam i nastojim da stvari proveravam iz više nezavisnih izvora, pre nego što donesem svoj sud. Moje preporuke su da koristite što manje lekova, sem kad su apsolutno neophodni, da se hranite  zdravom hranom (koju ste po mogućnosti sami proizveli i odgajili), da selite se iz prenaseljenih i zagađenih gradova na sela i u čistu prirodu.

Nepravda teška kao kamen

O Kako vi prevazilazite nepravdu koja vam je učinjena?

– Teško. Ja se obično šalim da se pravi Srbi prepoznaju po tome što imaju gen za nepravdu – to nikako ne mogu da trpe. Borac sam za istinu i u nauci, i u obrazovanju, kao i u privatnom i javnom životu.

O Kako da čovek bude srećan u svetu u kome je glavni stub – etika poljuljan?

– Nažalost, danas su sve prave vrednosti zanemarene i potisnute, moral i etika su pali na niske grane, a na površinu je isplivala korupcija, lažne vrednosti, potrošačko društvo, bogađenje po svaku cenu, lažni idoli. Zato čovek treba da se posveti svojoj porodici. Nas je jaka tradicionalna porodica održala kroz vekove, i samo uz svoju porodicu i prave prijatelje možemo da opstanemo u svetu poremećenih vrednosti.

O Kakvi ljudi su najčešće srećni ljudi?

– Samo čovek okružen svojom porodicom, decom i unucima, kao i pravim prijateljima, može da tvrdi da je srećan.

O Da li mislite da se danas znanje uopšte ne vrednuje, već da uspeh pojedinca zavisi od dobre volje poslodavca, veza i sasvim bednih kriterijuma…?

– Nažalost, u Srbiji se danas ne cene znanje, obrazovanje, iskustvo, pamet, poštenje…Zato smo tu gde smo, jer se decenijama vodila negativna selekcija, pa su na površinu isplivavali oni najneobrazovaniji, najnemoralniji, poltroni, korumpirani, željni vlasti po svaku cenu,.. U SAD je upravo suprotno, na ceni je znanje, iskustvo, odgovornosti, disciplina, i zato i uspevaju da dominiraju u mnogim oblastima, uključujući nauku, medicinu, tehnologije.

Paralelni svetovi

o Da li verujete u paralelne svetove? Ili svetove izvan nas, život posle smrti?

– Ja sam veliki zaljubljenik u naučnu fantastiku. Od malih nogu sam čitala naučno fantastične knjige i gledala naučno – fantastične filmove. Ideja o paralelnim svetovima je veoma zanimljiva, ali nema dokaza za to, kao ni za postojanje drugih planeta u svemiru sličnih našoj Zemlji, gde postoji život. Takođe nema dokaza ni da ima ni da nema života posle smrti. Svako može da izabere da veruje u jedno ili u drugo. Ako pogledamo da se naš organizam sastoji uglavnom od 4 hemijska elementa: kiseonika, vodonika, ugljenika i azota (uz manje količine ostalih elemenata kao što je kalcijum, gvožđe, kalijum,..), ti atomi i molekuli će nastaviti da postoje i posle naše smrti i postaće deo nečega drugoga.

O Da li je po vama duh energija?

– Nemamo dokaze za takvu tvrdnju.

O Da li verujete da naš duh ne može biti uništen?

– Ako govorimo, na primer, o duhu nacije, to opstaje i prenosi se sa kolena na koleno. To ne može da bude uništino dok god mi verujemo u naše osnovne tradicionalne vrednosti i to prenosimo na našu decu i unuke.

O U šta verujete?

– Verujem u znanje, nauku, poštenje, moralne i etičke vrednosti, porodicu…

O U čemu mogu da nađu utehu i veru ljudi koji ne veruju u Boga?

– Ljudi biraju da veruju u razne stvari. To nema veze sa nalaženjem utehe.

O  Kvalitet… Da li on zaista uvek pobedi?

– Da, u to duboko verujem.

Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Vidi još: Inženjer koji veruje u softver