Ana Nemanjić, svetica neznanog roda

Ana Nemanjić, svetica neznanog roda

 Ana Nemanjić, u dinastiji Nemanjić prva srpska vladarka, imala je decu čija slava i danas plamti, a za nas je i dalje žena neznanog roda.

Majka Svetog Save, Stefana Prvovenčanog, Vukana i još dve, možda i tri kćeri ušla je u srpsku istoriju iz neke tišine koju ništa ni do dana današnjeg ne remeti.

Žena sa kojom se oženio Stefan rodonačelnik dinastije Nemanjić, intrigira istoričare koji ne mogu da reše misteriju odakle se ona pojavila i koje je njeno poreklo. Mozaik se slaže  godinama i sporo napreduje sigurno i zbog toga što postoji nekoliko pisanih navoda, od kojih se ne zna koji je tačan a koji pogrešan, o Aninom poreklu. Oni su  prilično različiti i idu dotle da jedni tvrde da je Ana bila bosanska princeza, drugi da je bila francuskog roda, treći da je bila ugarska princesa, četvrti da je  grčkog porekla… 

Dva krina

Tronoški letopisac je zabeležio da je Ana kći francuskog kralja i o tome donosi ovu legendu: „Kad se Nemanja spasao od braće, pomoću Sv. Đorđa, pobegne preko mora. Primi ga francuski kralj i zbog njegovog časnog držanja, mudrosti i mužestva dade mu kćer Anu za ženu. Živeo je duže vremena na dvoru kralja francuskog, svoga tasta, i tu su mu se rodila dva sina, Stefan i Vukan. Izaslanstvo srpskih velikaša dođe francuskom kralju da moli za Nemanju. Kralj pusti Nemanju i dva sina njegova, koje nazva pri rastanku „dva krina svoja’ kao „znamenje krvi francuskog kralja'“. Tako dođoše u pečat Nemanjin „dva krina“, a time Tronošac objašnjava i unošenje dva krina u grb „beli orao“ koji je Nemanja uzeo kad je raširio svoje carstvo.  Istoričar Miodrag Purković navodi podatak da je Ana „roda fruškago“, dakle Francuskinja, ali je dodao da za to nema potvrde.

Od mnogo  istorijskih tvrdnji najbliža istini zbog nedostatka argumenata je zasada tvrdnja Ilariona Ruvarca koji kaže: „Stefan Nemanja izrodio je sa suprugom Anom, neznana roda, sinove i kćeri…“

 Pišući opširne biografije oca Stefana Nemanje, i Sveti Sava i Stefan Prvovenčani majku pominju tek  uzgred. Razlog je srednjovekovni položaj žene koji slabijem polu nije dao neku ozbiljnu ulogu osim uloge majke i supruge. Uz to, srednjovekovni pisci bili su uglavnom monasi, pa i tu valja tražiti razlog zbog koga se o ženama nije mnogo pisalo. Pominjane su monahinje, kao što će kasnije, kada se Ana bude zamonašila,  o njoj biti reči u zapisima kao monahinji Anastasiji.

Srednjovekovni biografi nisu zabeležili gde su se Ana i Nemanja upoznali, kada su se uzeli i gde. Možda je brak sklopljen 1142/43

 Teodosije hvali vrline Stefana Nemanje i pominje Anu, ali samo uzgred:

 „Taj spomenuti muž, blagočestiv, bogobojažljiv, ništeljubiv, hrabrošću i vojnom veštinom sjajan kao niko drugi, svima dobrima na zemlji u sreći veoma izobilan, a uz to vrlinom, bezlobnošću i pravdom, milošću i krotošću ukrašen , uze, po zakonu, sebi ženu po imenu Anu“.

 Domentijan o ženidbi Nemanjinoj kaže da je Nemanja “ došavši do mladićkog doba stupio u zakoniti brak i da mu je dat deo otačastva njegova, i to istočna strana”.

 Od sina mu Save doznajemo da se nije dvaput ženio, već jedanput. Stefan Nemanja osim „žene svoje (Ane), Bogom danoga prvoga venca… ne bi učesnik drugoga braka“.

Zna se da je Ana dobila  poslednjeg sina Rastka u poznim godinama i da je to bio dar Božji. Ako je Rastko rodjen 1174. godine  a ona oko 1125. znači da je  imala oko pedeset godina kada ga je rodila. To je za ono doba bilo prilično.

 U Žitiju Svetoga Save monah Teodosije zapisao je da su  posle Vukana i Stefana imali želju da dobiju još jednog sina: „Mnogo vremena prođe i ne rodi više pomenuta blagočestiva Ana. Radi toga bejahu oboje u tuzi i žalosti jer im duše mnogo željaše da dožive još jedno dete.“

Monah dalje piše: „Molili su se Svemogućem, svako za se, sa suzama: Vladiko Gospode Bože Svedržitelju, Koji Si negda poslušao Avrama i Saru i ostale pravednike koji su molili za čedo, usliši danas i nas, grešne sluge Svoje što Ti se mole. Daj nam, po Tvojoj dobroti, da dobijemo još jedno muško čedo, koje će biti uteha duši našoj i Tobom naslednik naše države i žezal starosti naše, na koga ćemo položiti ruke i počiniti. I dajemo Ti zajedničke obete: od začeća deteta od prirodne zakonite ljubavi i od postelje odlučićemo se, i svako za sebe u čistoti tela sve do kraja života sačuvaćemo se.“

Nije samo Anin život misterija. I druge žene zadesila je slična sudbina. Gorka, svakako, jer se da nas ne zna da li su Ana i Stefan Nemanja imali dve ili tri kćeri.

Monah Teodosije navodi da su imali i kćeri, ali koliko – to se ne zna. Podatke o ženskoj deci njihovoj sakupio je istoričar Miodrag Purković. On kaže da takozvani Novakovićev rodoslov pominje Nemanjinu kćer Vuku, a Tronoški rodoslov kći Devu, za koju se kaže da je sahranjena desno od ulaza u prvu pripratu u Studenici, levo od svoje majke… On takođe ostavlja mogućnost da su imali još jednu kćer, da ih je bilo tri.

Rodoslov

„Na rodoslovnom stablu Nemanjića, živopisanom oko 1330. u priprati crkve Pećke patrijaršije, naslikana je pored Nemanjinog sina Vukana jedna ženska figura i obeležena je kao Efimija. To bi mogla da bude Nemanjina kći, kao što se u nauci već pomišljalo. Ako bi ovo bilo tačno, onda se ova treća Nemanjina kći nije udavala. To se vidi po tome što su na Lozama Nemanjića u Gračanici, Peći i Dečanima slikane samo one princeze koje se nisu udavale, koje su ostale do kraja života Nemanjićeve…

Ako  se zna da su sinovi prvo obrazovanje dobnili od svoje majke, onda je Ana bila obrazovana žena. Ako je bila obrazovana bila je plemenitog roda. Deci je usadila ljubav prema knjizi i pobožnost koja će Rastka dovesti do svetitelja.

Ana je bila nežna prema deci. To se najbolje vidi iz podatka da je Rastko, kada je odlučio da ode  na Svetu Goru,  zatražio dozvolu od  roditelja da ide u planinu u lov, da se ne bi dosetili gde ide. Od oca je  dobio blagoslov a mati “ kao svaka mati, zagrli ga i celiva s ljubavlju, pa ga otpustiše s mirom, ali mu zapovediše da se brzo vrati. Jer ne znađahu da neće tražiti jelene, no izvor života, Hrista, da NJi-me napoji ujelenjenu dušu svoju, raspaljenu ognjen od čežnje ljubavi NJegove“. Kada su se iz lova vratili pratioci Rastkovi i saopštili roditeljima o nestanku sina, „od žalosti umalo ne svisnuše“.

 Da bi je utešio, Stefan Nemanja joj je rekao: „Budite hrabri, nećemo se žalostiti zbog ovoga! Neće propasti sin moj. Bog, Koji mi ga je mirne nade dao, udostojiće me da ga vidim i da se nasitim ljubavi njegove.“

Monah Sava će još jednom pomenuti Anu u pismu u kome oca poziva u manastir a  “ dobra gospođa i mati moja na isti način, radi Boga, kod kuće od svega da se oslobodi!“,

Nemanja i Ana su to učinili. Na Blagovesti 1196. godine odrekli su se svetovnoga života i iz ruku episkopa Kalinika primili monaški postrig.

Stefan Nemanja je dobio ime Simeon, a njegova žena Ana ime Anastasija. Simeon je otišao u svoju zadužbinu Studenicu, a Anastasija u manastir Sv. Bogorodice u Toplici, pošto su svoja blaga podelili ubogima i rastali se od dece

 Danas je to razrušena bogomolja čija se lepota ni u ruševinama nije mogla naružiti. Čeka obnovu, ili bar jedan natpis koji će ukazati da je reč o zadužbini Nemanjića koju je Nemanja darivao Ani rečima :. “ Časna žena u domu muža svojega, više vredi od bisera i dragog kamenja”.

  Nauka je bar nešto razjasnila. Utvrđeno je da su ostaci monahinje Anastasije u priprati Bogorodične crkve manastira Studenice. Umrla je 22. juna 1200. godine. Srpska pravoslavna crkva je proglasila sveticom.

.  U Studenici, iznad njenog groba očuvana je freska na kojo je prikazana monahinja Anastasije kako kleči pred likom Sv. Bogorodice, kao i natpis: „Presvjataja Djevo i Boga našego mati, primi moljenija rabje svojej monahinji Anastasiji.“

Monah Simeon i monahinja Anastasija, ipak, počivaju zajedno.

 

Dijana Dimitrovska

objavljeno Balkan City Magasin

Otac Desa

M. Orbin piše da je Desa, koji „vladaše u Humu, sve do Kotora, i u Gornjoj Zeti“, imao tri sina: „Miroslava, Nemanju i Konstantina, i oni behu pametni ljudi i dobri ratnici“. Posle očeve smrti nastavili su da vladaju u pomenutim oblastima, i „počeli su težiti za kraljevstvom Raške i Donje Zete. Skupivši, dakle, jaku vojsku uz pomoć bosanskog bana koji beše tast Nemanjin, pođoše u Zetu protiv kneza Radoslava.

beograd biljke crna gora dinastija dirigent doktor film gitara glumac glumica hirurg istoričar klasična muzika klavir knjiga kultura more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pluća pozorište profesor reditelj religija rodonačelnik SAD slikar slikarka Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja sunce teatar umetnost vera voda zdravlje zlato život

Radoslav Nemanjić, lišen i krune i žene

Radoslav Nemanjić, lišen i krune i žene

  Za vladavine prva dva sina Stefana Prvovenčanog, Radoslava i Vladislava, Srbija je bila pod  jakim političkim uticajem moćnih suseda: epirskih Grka i Bugara.  Ali, iako se u istoriji taj period smatra manje slavnim – istoričari ovoj dvojici daju veliku zaslugu zbog činjenice da Srbiju u njihovo vreme – baš zbog tih zaštitnika – niko nije smeo da uznemirava.

  Srbija zato tada nije ratovala, nije se širila, ali se nije ni smanjivala.  Bila je jednostavno u relativnom blagostanju.

  Stariji sin Radoslav Nemanjić, koji je prvi nasledio krunu od svog oca Stefana Prvovenčanog, oženio se  ćerkom Teodora Epirskog, koji je 1223. godine postao najmoćniji vladar na Balkanu, pošto je osvojio Solun i pošto se proglasio za cara. Srpski kralj Radoslav je bio u potpunoj senci svog moćnog tasta.

 Kao sin jedne grčke princeze i muž druge, osećao se i sam progrčki. Njegov zaručni prsten ima grčki natpis, grčki se potpisuje na poveljama. Ne ponosi se lozom Nemanjića, nego svojom carskom lozom Duka.

radoslav nemanjić

 Grčki je naziv i na njegovom bakarnom novcu u obliku zdelice, koji je on počeo prvi da kuje u Srbiji, po uzoru na novac svog dedu, cara Aleksija.

 Na njega, kako pišu srpski letopisci, ima jak uticaj  njegova supruga koju nazivaju „nova Dalida“, govoreći da mu je ona potpuno zavrtela glavu.

 Smatra se da srpski kralj Radoslav nije imao vlastite politike, niti nacionalnog osećanja. Toliko je bio progrčki nastrojen da je popustio i pred Ohridskom  crkvom koja je protestovala  protiv srpske crkvene autokefalnosti. I  u verskom smislu, bio je bliži Grcima. Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan  hvalio ga je u pismima patrijarhu Germanu, koji je stolovao u Nikeji, navodeći kako je Srbija „pobožna zemlja ukrašena čašću valjanog morala svake vrste“.

 Homatijan je, inače, bio najžešći protivnik samosalnosti Srpske crkve i, koliko je poznato, kada je ona dobijena, protestovao je zbog toga kod Save (Nemanjića).

  Ali, kako je vladar Radoslav Nemanjić imao vlast, tako je i prestao da vlada u prestrojavanju snaga na Balkanskom poluostrvu.

  Pošto je 1230. godinje, njegov tast, moćni Teodor,preživeo poraz kod Klokotnice od bugarskog cara Asena, koji ga je, usput, i zarobio, poljuljao se opasno i Radosavljev položaj u Srbiji. Bugarski pobednički car Asen  smatrao je Srbiju vazalnom državom budući da je pobedio cara Teodora koji je imao ogroman uticaj na srpskog vladara. Osim toga, Asen je, dovršavajući svoju crkvu u Trnovu u slavu četrdeset mučenika, a hvaleći se upravo postignutim vojničkim uspehom, zapisao kako je dobio celu Teodorovu zemlju „ od Jedrena do Drača“,  i zemlje „ grčku i arbanasku i srpsku“ .

 To je bilo tačno, jer je najveći deo Teodorove države došao pod neposrednu vlast Asenovu.

  Kada je Teodor pao sa vlasti, drugi sin Stefana Prvovenčanog, Vladislav, iskoristio je povoljan trenutak za sebe. Sudbina je htela da je on ( ne zna se tačno kada) uzeo  Asenovu ćerku za ženu, pa je, po istom šablonu kao i njegov stariji brat, postao zet moćnika. Vladislav je sa ostalim nezadovoljnicima u Srbiji, odmah po padu Teodora, počeo borbu protiv starijeg brata Radoslava za vlast.

 Radoslav se držao jedno vreme, ali je na kraju morao da pobegne pred moćnijim bratom. Napustio je Srbiju i krajem 1233. godine i sklonio se u Dubrovnik. Taj trgovački grad koji je sve više širio svoj promet i koji je dobio povlastice od cara Asena – primio je s poštovanjem i pažnjom odbeglog  srpskog kralja. Zahvalio im se i Radoslav, dajući Dubrovčanima, u slučaju da se vrati na presto, obilate povlastice: da trguju bez carine, da ne naplaćuju mogoriša, da su im slobodni vinogradi  koje su zasadili po žrnovačkoj župi.

  Moguće da je iz Dubrovnika kralj Radoslav pokušavao nešto protiv svog brata Vladislava  jer je ovaj, u to vreme, počeo da uznemiruje malu Republiku koja se iz straha obraćala bosanskom banu Ninoslavu sa molbom da je, po potrebi, zaštiti.

    Svrgnuti srpski kralj Radoslav Nemanjić boravio je još neko vreme u Dubrovniku, a onda se sa ženom uputio u Vizantiju, verovatno sa namerom da tamo traži pomoć za povratak na vlast.

 U Draču, piše jedan stari srpski biograf, međutim, čekalo je Radoslava novo razočarenje. Tamo mu je neki Frank ugrabio ženu, a njega samog napao do opasnosti po život.

 Lišen krune, a zatim i žene, kralj Radoslav se odrekao svetske sujete i primio monaški čin. Kao monah Jovan, povučen i zaboravljen, umro je u nekom manastiru, po svoj prilici u Studenici, gde je sahranjen.

Dijana Dimitrovska

Nebojša Đorđević

beograd biljke crna gora dinastija dirigent doktor film gitara glumac glumica hirurg istoričar klasična muzika klavir knjiga kultura more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pluća pozorište profesor reditelj religija rodonačelnik SAD slikar slikarka Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja sunce teatar umetnost vera voda zdravlje zlato život

Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića

Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića

  Stefan Nemanja je bio vladar od koga je počela da se grana moćna loza Nemanjića. Svaki narod ima svoju istoriju kojom se ponosi. Ali ono što ga stvarno čini posebnim jesu izvanredne ličnosti koje kao zvezde svetlucaju na beskrjanom nebu istorije. To su oni vladari koji nisu radili samo za sebe i svoja ovozemaljska zadovoljsva. Takvo blistavo mesto u srpskoj istoriji ima Stefan Nemanja, “ skupljač izgubljenih delova svog otačastva i obnovitelj”, kako je napisao njegov sin Stefan Prvovenčani. Vladar od koga počinje prava srpska država srednjeg veka.

  Pre nego što će na scenu stupiti Stefan Nemanja, dve glavne srpske oblasti, Zeta i Raška, bile su nepomirljivi suparnici. Zeta je bila primorska oblast pod jakim uticajem  stare romanske kulture. Raška je bila slovenski etnički čista.

stefan nemanja

  Stefanova porodica bila je poreklom iz Zete. Nemanjin otac, nosio je narodno ime, Zavida. On se sa porodicom, za vreme dinastičkih borbi u Raškoj, posle Bodinove i Vukanove smrti ( oblasni gospodari), sklonio za neko vreme u Zetu.

 Tu se, u Ribnici, blizu Podgorice, 1114. godine rodio Nemanja. U to vreme, u unutrašnjosti Zete, nije bilo pravoslavnog sveštenika, pa je novorođeni raški princ bio kršten po zapadnom obredu. Postoji predanje da je tu, posle, podignut manastri Sv. Petra i  Pavla.

  Pošto je Zavida sa porodicom uspeo da se vrati u Rašku, Nemanja je i drugi put kršten, ovoga puta po istočnom obredu. Neobičan početak.

  Mladost Nemanjina bila je veoma burna. Ambiciozan i bez mnogo obzira, radio je na svoju ruku i bez saglasnosti starije braće. Prirodno, kako je pisao njegov sin Stefan Prvovenčani, bio je omrznut od braće i izazvao je njihov otpor.

 Lutao je u politici, tražeći interes. Najpre je vodio otvorenu grkofilsku politiku, računajući da će tako pre doći do uticaja. Bio je u pravu jer je o njemu dopro glas do moćnog vizantijskog cara iz dinastije Komnina,  Manojla, koji ga je, prilikom svog dolaska u Niš, oko 1161. godine, bogato nagradio. Dao mu je oblast Dubočicu kod Leskovca kao večnu baštinu i proglasio ga u njoj potpuno samovlasnim.

 Naravno, to je učinio iz svog interesa.

 Onda je usledio preokret.

stefan nemanja

 Vizantija se spremala za novi rat sa  Mlecima i Mađarima. Na njenoj strani su bili Srbi iz Raške  koji su dali svoje odrede. Tu iznenada, na scenu stupa Stefan Nemanja, i to, kako navodi istoričar Vladimir Ćorović, kao protivnik Grka! Ne zna se  zašto jer su vesti iz tog perioda naše istorije veoma su mutne i malobrojne.

 Zna se da je u zemlji izbio ustanak zbog učešća Srba u ratu. Srpski župan u Raškoj Desa naginjao je Mađarima, Nemanja, gospodar Dubočice najpre Grcima, a onda protiv njih. Vizantijski car morao je da krene da uguši pobunu. Uhvatio je Desu i kao roba ga odveo u Carigrad. Ne zna se kako,  Desu je u Raškoj smenio Nemanjin najstariji brat, Tihomir.

 Sada se i Stefanu Nemanji loše pisalo. Tihomir je s ostalom braćom uhvatio Nemanju i bacio ga u tamnicu. Iz tog zatvora Nemanja se nekako izbavio i odmah se spremao za osvetu. U toj  porodičnoj borbi uglavnom je izašao kao pobednik. Ostao je u Raškoj dok su braća morala da potraže sklonište van Raške.

  Moguće je da su mu u tome  pomogli Mađari i njihovi saveznici. Zbog toga sada Manojlo Komnin šalje vojsku protiv Nemanje na čijem je čelu Nemanjin najstariji brat, svrgnuti, bivši veliki župan Tihomir!

Protivnike je Nemanja dočekao na Kosovu, kod Pantina i strašno ih potukao.

sveti sava crkva

  Tu se ne smiruje  situacija. Nemanja sada kao protivnik Vizantije ulazi u tešnje veze sa Mlecima i sa Mađarima. Spoljnopolitička situacija se, uz to, komplikuje. Manojlo uspeva silom da nametne svog kandidata za kralja u Mađarskoj što je Nemanju uplašilo i nateralo da se ponovo pokori vizantijskom caru. Pao je pred cara i ničice molio za oproštaj. Vizantijski car mu je oprostio ali ga je, ipak, poveo u Carigrad, da mu ukrasi pobednički trijumf.

 Stefan Nemanja doživeo je tada poniženje i posle ove lekcije više nije pomišljao na otpor protiv Manojla. Dao se na sređivanje prilika u državi. Jačao pravoslavlje i progonio bogumile i to vrlo surovo; učitelju je odsekao jezik, a sledbenike je čak i spaljivao. Njegova braća su mu se pokorila i priznala vlast. Zadržali su svoje oblasti. Brat Stracimir držao je kraj oko Zapadne Morave ( osnovao je  Bogorodičin manastir u Gracu (Čačku), u Zahumlju je vladao Miroslav( osnivač manastrira  Sv. Petra na Limu) za koga je bila udata sestra bosanskog bana Kulina.

  Dok se Nemanjina zvezda uzdizala, druga je padala. Iznenada, u punoj snazi, umro je 24. septembra 1180. godine poslednji veliki  vizantijski car Manojlo Komnin.Vlasti se dočepao, veštim spletkama, njegov rođak Andronik Komnin.

stefan nemanja i djurdjevi stuopovi njegova zadužbina

 Opet se komplikovala i unutrašnja i spoljnopolitička situacija.I Mađari i Mleci krenuli su da povrate ono što je Manojlo ranije osvojio. Mađarima su se pridružili Srbi. Zajedno, potisnuli su razjedinjenu vizantijsku vojsku( jedni su bili za novog cara, drugi protiv). Ugarska i srpska vojska potisnule su Grke iz Moravske doline, prodrle su sve do Sofije, pljačkajući sve pred sobom. Mađari su tu prekinuli ratovanje i vratili se kući, a Stefan Nemanja ostao je da ratuje za svoj račun.

 Glavna Nemanjina osvajanja izvršena su u to vreme, od 1183. do 1190. Tačna hronologija nije ustanovljena. Potpuno je pokorio celu Zetu, zajedno sa Skadrom i bokeljsko primorje. Od svih gradova izdvojio je samo Kotor, u njemu je sazidao svoj dvor. Jedino se protiv Nemanje držao Dubrovnik.

 Stefan Nemanja već je bio umoran od ratovanja i star kada je potpisao konačno mir sa Grcima. Na Blagovesti 1195. godine, iznenada, odrekao se prestola. Moguće da je bio u pitanju umor, ili nova politička previranja. Za naslednika nije došao stariji mu sin Vukan koji je dobio na upravu Zetu s Trebinjem, Hvosno i očinsku Toplicu, nego srednji – Stevan, vizantijski zet. Najmlađi, treći Nemanjin sin, Rastko, njegov mezimac, oduševljen pričama o Svetoj Gori, otišao je u ruski manastir, a zatim u grčki Vatoped, gde je primio monaški čin i ime – Sava.

  Pošto se odrekao prestola Nemanja se, zajedno sa ženom zamonašio u Rasu, u crkvi Sv. Petra i Pavla. Zatim se povukao u Studenicu, a žena mu, tada prozvana Anastasija, u Bogorodičin manastir kod Kuršumlije. On e u jesen 1197. godine napustio zemlju i ostatak života proveo uz svog ljubimca na Svetoj Gori. Tu je podigao manastir Hilandar koji će “ služiti za primanje ljudi od srpskog naroda”.

 U njemu je Stefan Nemanja ispustio dušu, sa 86 godina, “ na suroj rogozni i s kamenom pod glavom”.

             Dijana Dimitrovska

Nebojša Đorđević     

 KNEŽEVI

 O najranijem životu i državi  Srba u centralnoj oblasti Balkanskog poluostrva, malo se zna. Po pisanju cara Konstantina Porfirogenita, vladarski sin koji je doveo Srbe  na Balkan, umro je pre dolaska Bugara ( pre 680. godine).

 Posle njega vladali su njegov sin, pa unuk, pa, redom arhonti ( kneževi) od istog roda.

 Tom rodu ili toj familiji pripadali su i najraniji srpski kneževi: Višeslav, Radoslav, Prisogoj i Vlastimir.

Vlastimira su nasledili sinovi: Mutimir, Strojimir i Gojnik.

HRIŠĆANSTVO

 Tek krajem 9. veka Srbi  na Balkanu primili su hrišćanstvo. Kao argument za to u nauci se uzima pojava prvih hrišćanskih svetačkih imena kod Srba u to vreme. Vlastimirovi unuci, na primer,dobili su imena  Stefan ( Mutimirov sin) i Petar ( Gojnikov sin). Pretpostavlja se da su rođeni zmeđu 870. i 874. godine.

 Prva faza hrišćanizacije Srba obavijena je mrakom. Prvi misionari bili su Metodijevi učenici i sveštenici arhiepiskopije iz Splita, koji su upotrebljavali latinski jezik.

 SLAVA

 Smatra se da je gornji sloj srpskog srednjovekovnog društva  – prvi primio hrišćanstvo, a da je većina srpskog stanovništva dugo zadržala svoju staru pagansku religiju.

U tom kontekstu se prepostavlja da je slava kod Srba  u stvari izmenjen oblik starog  poštovanja predaka ( kult predaka). Pomirenje paganskog verovanja i nove hrišćanske religije, verovatno je, smatraju istoričari, prihvaćeno tek za vreme  Svetog Save.

beograd biljke crna gora dinastija dirigent doktor film gitara glumac glumica hirurg istoričar klasična muzika klavir knjiga kultura more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pluća pozorište profesor reditelj religija rodonačelnik SAD slikar slikarka Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja sunce teatar umetnost vera voda zdravlje zlato život