Svi srpski vladari, knjiga autora Nebojše Đorđevića i Dijane Dimitrovske,koju je štampala izdavačka kuća Mali Nemo, biće predstavljena na Sajmu knjiga u Beogradu, koji počinje sutra i traje do 27. oktobra.
Ova knjiga sažima 9 vekova srpske istorije i predstavlja 38 vladara, koliko je, inače, Srbija imala u svojoj istoriji počev od Stefana Nemanje, rodonačelnika dinastije Nemanjić do poslednjeg srpskog kralja Petra II Karađorđevića.
Rukopis Svi srpski vladari nastajao je dugo i uporno, kako su istakli autori.
– Cigla po cigla, ličnost po ličnost, iz veka u vek, gradili smo ovu kuću srpskih vladara. U veličanstveno zdanje istorije smestili smo 38 ličnosti koje su kroz istoriju vodile srpski narod. Krenuli smo od dinastije Nemanjić, od 12. veka. U period pre Nemanjića, koji je baš dalek, maglovit, nejasan i neuhvatljiv, nismo se usudili da se uputimo, što ne znači da se nećemo. Poznato je da je srpska država pre Nemanjića bila jaka, da je imala nekoliko dinastija, i svoje uspone i padove. Bila je to država koja je imala svoju celinu, a zatim izgubljene delove, kako Stefan Prvovenčani navodi za svoga oca Stefana Nemanju, kazujući da je on „ skupljač izgubljenih delova svog otačastva i obnovitelj”. U ovom rukopisu su vladari za različitim titulama: srpski župani, kraljevi, carevi, despoti koji su rukovodili državnim tvorevinama i organizacionim društvenim strukturama: kneževinama, kraljevinama, carevinama,despotovinama. Imali smo čak i despote, a da uopšte nismo imali državu u pravom smislu reči već prosto izbegli srpski narod pred turskim osvajačima koji je potražio spas u Ugarskoj. Imali smo i (poslednjeg) srpskog kralja koji nije imao ni kraljevstvo ni domovinu. Krenulo sse od prvog Nemanjića, od rodonačelnika ove dinastije, koji je počeo da stvara državu koja će u srednjem veku imati nesagledivne razmere, ali će kasnije, tokom svoje istorije biti i na kolenima, ili je uopšte neće biti- kazao je Nebojša Đorđević.
-Ovaj rukopis je kao film. U njemu može da se „vidi“ kako su živeli vladari i njihove porodice, kakvo je bilo država, narod, susedi, vojska, naoružanje, stanovanje, putevi…On je neka vrsta razglednice: ekonomske, etnološke, vojne, diplomatske, psihološke razglednice iz 12,13. i tako redom do 20.veka. U ovom rukopisu se može sagledati kako se razvijala država ali i crkva, dva stuba neraskidivo vezana, koja su jedno drugo podupirali i nadograđivali. Od kada je jedan Nemanjić, Sveti Sava formirao samostalnu srpsku crkvu, svi srpski vladari su za nju bili izuzetno vezani. Oni su za života gradili svoje veličanstvene zadužbine, po završetku vladanja predavali se monaškom životu, a neki su i posle smrti postajali sveci. Istorija nas uči da je u tim vremenima ukorenjeno moćno, univerzalno trojstvo: vera, kralj i otadžina koje je najsnažnije čuvalo državu. Zahvaljujući tom trojstvu, ostalo nam je u nasleđe hiljade predivnih hramova, zadužbina naših vladara i velikaša, znakova da su ti ljudi nešto učinili za državu, narod i buduća pokolenja. Tragična novovekovna istorija, nažalost, otela nam je deo teritorije, a sa njom je odvojena od matice i srpska baština. Te zadužbine, manastire, crkve, rodna mesta, kamene mostove i nestale dvorove čuvamo u sećanju i na ovaj način – kroz zapise, istorijske priče i podsećanja. I, nadamo se, da tako gradimo svest da ono što je deo naše kulture, tradicije i istorije – nikada ne sme da se napusti i zaboravi. Ogromna reka vremena od devet vekova ulila se u ovaj rukopis i iz njega izlazi kao mali potok, koji žubori i priča priču o prošlim vremenima, ne dajući čoveku da je zaboravi- istakla je Dijana Dimitrovska.
Petrova crkva, nadomak Novog Pazara, pleni svojom energijom. Neopisivo je stanje ljudskog duha u ovom najstarijem hramu u Srbiji sagrađenom u 9. veku na temeljima ranohrišćanske crkve iz 6. veka. Kroz glavu struje nesvakidišnje misli, oseća se dah minulih vekova, a neka mistična sila ne dozvoljava da se napusti hram star više od jednog milenijuma.
Dveri drevne bogomolje, novijeg datuma, iz 1728. godine, čije posustalo drvo jedva drži metalne okove, vode u drugi svet. U svet u kome caruje drugo vreme, sa drugim vrednostima i običajima.
U Petrovoj crkvi, kako je narod jednostavno zove, ili u Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, kako zvanično glasi njen naziv, čovek se najpre utiša. Daleke, mistične molitve zrače iz kamenih zidova i tope ego uspešnije nego razne meditativne metode, i čovek tu počinje da razgleda i zagleda u prošlost. A samim tim i u sadašnjost i budućnost, što bi rekao protojerej stavrofor Tomislav Milenković, starešina Petrove crkve, koji će osim mudrih misli umnogome pomoći i u sklapanju istorijskog mozaika.
Turistima koji sada gotovo hodačaste u srce nekadašnje srpske srednjovekovne države, reći će da je to jedan od najznačajnijih spomenika srpske istorije i kulture, i arhitekture, zbog čega je 1979. godine upisan u listu svetske baštine i pod zaštitom UNESKO kao deo celine Stari Ras i Sopoćani. Svi ti toponimi vezani su za središte nekadašnje srpske srednjovekovne države koje je u jednom periodu bilo upravo tu. Srpski dvor rodonačelnika dinastije Nemanjića, Stefana Nemanje bio je u obližnjem Rasu, čije kamene zidine i danas privlače svojom drevnom energijom.
Upravo u Petrovoj crkvi Stefan Nemanja će biti kršten po pravoslavnom običaju, jer se njegova porodica doselila iz Ribnice, okolina današnje Podgorice, gde je pod romanskim uticajem mladi knez po rođenju bio kršten po katoličkom običaju. U ovoj bogomolji neobične arhitekture, što svedoči o različitim epohama, Stefan Nemanja koji je započeo stvaranje moćne srpske države, ali ne i najstarije, jer je pre Nemanjića vladalo najmanje dve, ili tri srpske dinastije, predaće presto na Blagovesti 1195. svom srednjem sinu Stefanu. Retko će se dešavati, i to ne samo u srpskoj istoriji, da otac bez problema preda vlast sinu.
I, opet u Petrovoj crkvi, Nemanja će se, zajedno sa svojom ženom Anom, zamonašiti i povući zatim u Hilandar kao Simeon, kod svog trećeg sina Rastka koji će ubrzo postati jedan od najvećih (pro)svetitelja Srbije – Sveti Sava. Tu će Stefan Nemanja podići Hilandar slavni koji će „ služiti za primanje ljudi od srpskog naroda“.
Ali Petrova crkva ostaće na istorijskoj sceni važna i nezamenljiva, darivana pažnjom srpskog naroda i nadalje. Nemanjin srednji sin Stefan, koji će u istoriji biti poznat kao Prvovenčani i biti prvi srpski kralj, upravo će se u Petrovoj crkvi krunisati kraljevskom krunom 1217., koju je dobio od pape, zahvaljujući svojoj drugoj ženi, venecijanskoj princezi Ani Dandolo. Zahvaljujući njemu, ili tačnije njoj, Srbija je postala međunarodno priznata kraljevina 1217. godine.
Brojne priče iz slavne srpske istorije priča na svoj način drevni kamen kojim je zidana Petrova crkva. Nemoguće je ne čuti bar njihov eho, ili ne osetiti njihov značaj i nemoguće je zbog svega toga ne postati tih i mali.
Posebna crkva ima posebnu arhitekturu. Sve je na njoj atipično.
Svi drugi hramovi u Srbiji imaju kvadratnu osnovu, Petrova crkva ima kružnu. Ima galeriju, što je retkost. Sličnu arhitekturu, reći će protojerej stavrofor Tomislav Milenković, ima samo crkva Svetog Donata u Zadru, koja je takođe iz 9. veka.
Freske mogu da zahvale onima koji nisu marili za umetnost. Sve su bile pokrivene malterom do 1954.godine kada je otkriveno 114 kvadratnih metara četvoroslojnog živopisa iz različitih perioda. Deo je iz 9. veka, 12, i 13. veka i deo iz 16.veka. Malter je spasio propadanja divnih prikaza Bogorodice sa Hristom, apostola sa arhanđelima, likovima svetih Petra i Pavla, arhanđela Mihajla i Gavrila…
U Petrovoj crkvi sagrađenoj u podnožju prelepe planinske lepotice Golije, čuvaju se i pronađeni arheološki spomenici iz srednjeg veka. Izuzetne su lepote, maštoviti, od belog studeničkog mermera. Manji deo jendostavnih spomenika je iz 12.veka dok oni iz 15. veka imaju ukrase i likove pokojnika. Iz kasnijeg perioda su spomenici kojima sa druge strane ploče stoji ime i zanimanje, godina rođenja, a ponegde samo godina smrti i koliko je dugo živeo. Mnogo je lepote u tablama pokojnika, što ljudi sadašnjice brzo primete.
Posebnu ambijentalnu celinu čini groblje ispred Petrove crkve. Jendoobrazni spomenici isklesani od trahita koji se kopao u obližnjem majdanu, privlače pažnju. Sačuvano je oko 300 spomenika koji potiču iz 16. i 19. veka.
Na jednom piše:“ Deco moja ljubite pravdu i istinu. To satrunut neće. A mnoga leta i bogatstvo to će u čas proći ka moje 92 godine. Radojko Tovrljan meandžija“.
Iz Petrove crkve ponese se neki mali suvenir i drugi pogled na svet.
Beli anđeo freska pobedila je samu sudbinu. Neka sila neobjašnjiva i nevidljiva učinila je da freske sa prikazima Nemanjića i Belog anđela, u manastiru Mileševa, kraj Prijepolja – prežive tolike vekove!
Zdanje crkve Vaznesenja Hristovog u manastiru Mileševa ničim ne ukazuje na dragocenu lepotu njene unutrašnjosti. U 13. veku, kada je srpski kralj Vladislav Nemanjić podigao crkvu kao svoju zadužbinu, 1219. godine, nepoznati umetnik ili više njih, školovanih verovatno u Carigradu, Nikeji i Solunu, naslikali su freske izuzetne lepote na zlatnim pozadinama. Bilo je to zlatno doba slavnih Nemanjića.
A Beli anđeo u toj igri svetosti izgleda kao da se odvojio od zida i lebdi u prostoru, toliko čist i čestit da svakog gleda pravo u oči. I gde god da se pomerite, levo ili desno, i kada kleknete i kada ustanete, i kada plačete ili se molite, Beli anđeo će vas gledati pravo u oči. To je čudo ove freske.
Sve svetluca od zlata i sunca u nemanjićkoj crkvi u tom 13. veku, a kada se noću zapale sveće i kandila nova svetlost preleće preko zlatnih listića na zidovima, zlatnih ramova i ikona ukrašenih dragim kamenjem i gorskim kristalom.
Prohujaće 800 godina od ove scene u Mileševi, nestaće bez traga mnoge ikone a zlato sa fresaka u manastiru Mileševa usahnuće i otpasti, ali Beli anđeo, freska neverovatne lepote i snage, ostaće netaknuta. Kao da je i samo vreme, koje sve troši pi retvara u prah, zastalo pred njom zaneseno njenom lepotom.
Niko pre nepoznatih autora iz Mileševe nije slikao takvim stilom i takvom strašću. Francuska istoričarka umetnosti u 20.veku Tanja Velmas zato će smatrati da je „renesansa umetnost započela u Mileševi, znatno pre italijanskih majstora renesanse“.
Čuveni britanski areholog ser Artur Evans, koji se nagledao antičke lepote, proučavajući mikensku kulturu, bio je fasciniran Belim anđelom. U „ Mančester gardijanu“ 1883. godine napisaće:
„ Ništa što je Đoto stvorio ne može se uporediti sa lepotom anđela iz srpske kraljevske zadužbine, manastira Mileševo“.
Freska Beli anđeo koja lebdi i gleda svakog u oči zapravo je deo kompozije Mironosice na Hristovom grobu. Predstavlja arhanđela Gavrila, obučenog u beli hiton, što nije svakidašnja odežda anđela, koji sedi na kamenu i ženama koje su sa tamjanom ( mirom) došle ujutru prvog dana posle subote na grob, rukom pokazuje mesto Hristovog vaskrsnuća – njegov prazan grob.
Naš anđeo tajanstvenog pogleda dočekaće i mošti Svetog Save 1237. godine, koje će iz Trnova preneti u Mileševu njegov sinovac, kralj Vladislav uz pomoć svoje žene kraljice Beloslave, bugarske princeze.
A onda će je u 16. veku prekriti druga freska! Božanski Beli anđeo nestaće u slojevima nove freske koje su preko nje naslikali!
Tako sakrivena, u nedrima druge kompozicije, čekaće 400 godina da je otkriju!
Ovoga puta rodiće se ponovo iz vatre!
Požar koji je u 19. veku zahvatio Mileševu skinuće sloj sa fresaka i ispod njega će se ukazati deo Belog anđela.
Tako će se drugi put roditi Beli anđeo, freska za koju je vladika Nikolaj Velimirović rekao da je gledanje u nju isto kao i molitva.
Beli ađeo se trajno preselio u Firencu 2012. godine. Na stalnoj izložbi u najvećoj franjevačkoj crkvi na svetu, firentinskoj bazilici Santa Kroče, u kojoj se, inače, nalaze grobovi Mikelanđela i Galileja, pored dela Đota, Leonarda da Vinčija i drugih, na istaknutom mestu postavljena je i reprodukcija Belog anđela. Milioni ljudi iz celog sveta uživaju i lepoti prikaza našeg Belog anđela.
Lepotu srednjovekovne umetnosti Srbije Evropa će videti kada 1947. godine Savet za nauku i kulturu Vlade FNRJ, u saradnji sa profesionalnim kopistima iz Francuske, bude organizovao kopiranje dela srpske srednjovekovne umetnosti. U palati Šajo, u Parizu, 1950. godine biće izloženo 160 kopija fresaka i 105 odlivaka skulptura. Među njima će biti i Beli anđeo – vrhunac jedne umetnosti.
Od tada putovaće svetom Beli anđeo (kopija) kao najlepši primer srpske srednjovekovne umetnosti, a kada između Evrope i Amerike bude uspostavljen prvi video signal putem Telstar satelita, u javnom prenosu, 23. jula 1962. godine, biće predstavljeno Miroslavljevo jevanđelje i Beli anđeo.
Tih godina televizori će krčati i mutiti sliku, a ovih godina pojaviće se mutne senzacionalne tvrdnje da Amerikanci zapravo i nisu Belog anđela uvrstili na disk znamenitosti ljudske civilizacije koji su poslali u kosmos.
Za kulturu starog srpskog naroda to uopšte nije važno: I ako nije poslat – gube samo vanzemaljci koji neće videti lepotu srpskog Belog anđela.
Maglič je zagonetan za nauku, privlačan za turiste. Tvrđava kao magnet odvlači pogled putnika u visine, ukazujući na svoju lepotu. Zimi je to nestvaran prizor izmešane beline oblaka i snega, leti je to slika rascvetalog jorgovana i monolitnog kamena.
Maglič je čaroban, mističan i privlačan. Poziva da se uspnete do vrha, koji se sada naziva Stolov, ali je njegovo pravo ime Kamarište ili Ravni sto. Tako je nazivan u prethrišćanskom vemenu. Maglič miriše na maglu, kao i reka Maglaštica koja tuda protiče, pa nema sumnje da je magli baš tu dom.
Kule i zidine koje danas vidimo podigao je arhiepiskop Danilo Drugi, srpski plemić-monah, arhijerej, ratnik, državnik i književnik, moćan i poštovan na dvorovima Nemanjića u 13. i 14. veku. Bio je komandant odbrane Hilandara i desna ruka kralja Milutina. Nosio je i mač i krst.
Ali, pre nego što je on podigao novo, tu je bilo starije utvrđenje. Arheolška istraživanja su registrovala ostatke keramike iz tog starijeg grada, sličnih onima pronađenim u tvrđavi Ras. Pojedini naučnici pretpostavljaju da je Maglič mogao da sazida Stefan Prvovenčani, kao zaštitu srca srpske države od prodora Huna i Bugara, iz pomoravske ravnice.
Građen je da bude neosvojiv. Upotreba sprava ili juriš vojske nije bio moguć zbog strmih padina. Za sprečavanje brzog upada s jedine otvorene strane, presečena je jarkom stena na kojoj je zamak sagrađen.
Tako je postao neosvojiva kula stražarnica nad karavanskim putem koji je spajao Nemanjinu Studenicu, sa Žičom, koju je Stefan Prvovenčani podigao kao sedište arhiepiskopije. U slučaju napada,tim putem, stanovništvo je moglo da da potraži sigurnost u Magliču.
Čuvao je lepi, moćni Maglič i drevni put koji je spajao jadranske luke s Pomoravljem i Podunavljem. Osam moćnih kula, čvrsti bedemi, voda obvezbeđena cisternama u kamenu- svi preduslovi za dug boravak su ostvareni.
U okviru utvrđenja pronađeni su i ostaci velike palate, prostrane crkve posvećene Svetom Đorđu i rezidencijalne zgrade za stanovanje. Otkud sve to u vojničkom utvđenju? Možda je odgovor dao učenik i biograf Danila Drugog koji je zapisao:
“ U Magliču gradu, i tu su bila poznata dela njegovih trudova. Jer u njemu podiže prekrasne palate i ostale ćelije, na prebivanje onima koji su tamo. I tu, u crkvi Svetog Georgija, u gradu tome, utvrdi božanstveni zakon da se u njoj neizmenjeni svagda vrši, obilno u njoj postavivši božanstvene knjige i sve ostale crkvene potrebe. Za takve njegove mnoge podvige i priloženija domovima Božjim, neka mu Gospod dade večno blaženstvo…“
Danilo Drugi bio je plemić i ratnik, aktivan u političkom životu, nastupao je kao pomiritelj, prvo kralja Dragutina i kralja Milutina, a zatim Milutina i Stefana Dečanskog. Bo je Milutinov najpoverljiviji saradnik, a kao prosvetitelj je srpskom narodu ostavio najvažniju srednjovekovnu knjigu „Žitija kraljeva i arhiepiskopa srpskih“ koje je pisao sa svojim učenicima. To je najvažnije biografsko delo o svetovnim i duhovnim srpskim vladarima srednjeg veka. Rukovodio je radovima na zadužbinama Banjskoj i Visokim Dečanima, a sam dozidao pripratu i crkvu Bogorodice Putevoditeljice u Pećkoj patrijaršiji.
Smatra se da je grad utemeljio Uroš I Veliki koji je Srbiju uzdigao zahvaljujući bogatstvima iz rudnika. Maglič je čuvao, zajedno sa drugim utvrđenjima, bogatstva iz rudnika.
U isto vreme, Uroš je, po predanju, zasadio duž litica Ibarske klisure aleju jorgovana. Želeo je da obraduje svoju nevestu Jelenu Anžujsku i učini joj dolazak u njegovu zemlju – prijatnijim.
Ti jorgovani, mirisni i bujni, i danas cvetaju, ukazujući na živu prošlost koja žubori,moćno i stameno kao i Ibar moravskom Srbijom.
Dijana Dimitrovska
Konji
Oko Magliča mogu da se vide divlji konji koje deca hrane šećerom i jabukama. Oni nisu plašljivi pa je susret sa konjima prelepo iskustvo. Turistički vodiči povezuju ih sa legendom koja kaže da je Miloš Obilić baš tu tražio najmoćnijeg konja na kome će da odjezdi na Kosovo ravno. Tu je našao Ždralina sa kojim će zajendo ući u istoriju. Potomci Ždralina i danas jezde po obroncima oko Magliča.
Tiho, gotovo bez zvuka i odjeka – srpska baština u Republici Severnoj Makedoniji otrgnuta je iz srpske istorije. Ogromno, neprocenjivo istorijsko materijalno nasleđe utapano je decenijama u makedonske i bugarske legende, nepotpune priče i neistine. Kada se na internetu na engleskom jeziku potraži neka nemanjićka crkva u Severnoj Makedoniji Googl će „izbaciti“ dobro rangirane sajtove u kojima nema ni pomena o Nemanjićima i srpskoj srednjovekovnoj državi i njenog ogromnoj baštini.
Pretraživač će, recimo, za crkvu Svetog Đorđa u Starom Nagoričanu, kraj Kumanova, veličanstvenu crkvu koju je obnovio kralj Milutin, dati podatak na makedonskom ili engleskom jeziku ,da je reč o „vizantijskoj crkvi“, pa neko lokalno predanje kako je vizantijski car Diogen lovio tuda u 6. veku, itd. Ni pomena da je to crkva koju je obnovio kralj Milutin 1313.godine, da je dao da se živopišer, da je i sam prikazan kao ktitor koji prinosi model hrama svom zaštitniku Svetom Đorđu, dok druga freska prikazuje kralja Milutina i Simonidu kako stoje na purpurnim jastucima ukrašenim dvoglavim orlovima, amblemom vizantijskih careva koji u ranom 14. veku uvek prate srpske vladare. U ovoj crkvi se, inače, i Stefan Dečanski 1330 godine pred bitku sa bugarskim carem Mihailom Šišmanom, kojeg je pobedio, molio Svetom Đorđu.
Uzmimo dalje, manastir Lesnovo, za njega se navodi da je ktiror Jovan Oliver ali ne i da je to bio srpski velmoža i komandant vojske cara Dušana! Pa, Markov manastir, za koje Makedonci navode da je „najpoznatiji ratnik protiv Turaka“ . Manastir koji se nalazi nedaleko od srednjovekovnog srpskog prestonog grada Skoplja, gde se krunisao car Dušan, daje nam autentičan prikaz čuvenog Kraljevića Marka, srpskog kralja i sina kralja Vukašina , koji su i ktitotori manastira. Kraljević Marko je bez premca najopevanija ličnost u srpskoj epskoj poeziji.
Za crkvu u Ljubotenu, na čijim se zidovima nalaze prekrasni porteti cara Dušana, njegove žene Jelene i sina Uroša, budućeg cara, piše tek „Macedonian Orthodox Church” .
I tako – redom, crkva do crkve, zadužbina do zadužbine širom RSM nemaju ni „ s „ od srpske baštine.
Ali ne samo da se briše srpska istorija, njena srednjovekovna država, vladari, velmože koji su ostavili dela za divljenje – ona se uništava i krivotvori.
Tužne su slike manastira Mateiče, pored Kumanova, zadužbine carice Jelene i njenog sina Uroša, gde su freske uništene UČK simbolima, sprejovima ili kišom koja je padala kroz oštećeni krov! Širom RSM nailazi se na te tužne scene.
A freske se čak i porekrštavaju!
– Tako su u velikoj crkvi manastira Svetog Joakima Osogovskog kraj Krive Palanke u Severnoj Makedoniji, promenjena imena na freskama koje prikazuju srpske srednjovekovne vladare i svetitelje, pa su sveti carevi Uroš i Lazar, i sveti kraljevi Milutin i Stefan Dečanski “postali” car Vladimir Kijevski, Jovan Milostivi, Konstantin Veliki, Nićifor Foka itd. – kaže Jasmina Ćirić, docent Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu, koja obilazi srpsku baštinu u RSM, dajući svoj lični doprinos njihovom očuvanju.
Nove generacije studenata u Severnoj Makedoniji obrazuju se na laži. Profesorka Ćirić dodaje:
-U skriptama Filozofskog fakulteta u Skoplju, u udžbeniku iz 2009. godine “Makedonija u 14. veku” koja je namenjena studentima doktorskih studija istorije, istorije umetnosti i arheologije, na više mesta iznosi se tvrdnja da su srpski manastiri zapravo bile predratne vojne baze, a za primer se navodi manastir Svetog Đorđa, zadužbina kralja Milutina i Simonide. U prevodu na srpski doslovce u tom udžbeniku stoji: “Ta imanja služila su kao okupacione baze za izvršavanje srpske vlasti u Makedoniji.” Ovakve tvrdnje, krivotvorenje istorije, počelo je još ranih sedamdesetih godina prošlog veka. I nanele su neprocenjivu štetu srpskom nasleđu.
Laži prelaze u grotresku, poput makedonsko-albanskih interpretacija Skenderbega, čiji je spomenik postavljen u Skoplju, kojom je prilikom od srpskog porekla postao čistokrvan Albanac.
Kulturno i istorijsko blago neprocenjive vrednosti oteto je iz srpskog duhovnog i materijalnog prostora,a da stvar bude još komplikovanija, početkom juna prošle godine Srpska pravoslavna crkva priznala je autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve i ustupila na korišćenje „ novoj autokefalnoj sestrinskoj pravoslavnoj Crkvi“ sve svoje hramove, nemanjićke i druge srednjovekovne zadužbine, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Na prvi pogled, vest je užasnula građane Srbije, ali na drugi pogled, većina je shvatila da drugog izbora Srbija i nije imala.
Koliko je tačno objekata iz srpske prošlosti predato MPC- nema podataka. Jedni istoričari tvrde da ih je u ovoj bivšoj republici na čijoj teritoriji je nekada bilo srce srpske srednjovekovne države, bilo oko 800, drugi navode da je samo u Skopskoj Crnoj Gori 50 zadužbina.
U svakom slučaju, srpska baština U RSM traži pomoć od svakoga ko je srpskog roda. Kako joj pomoći?
-Kroz obrazovne programe, kroz hodočašća, izlete i ekskurzije, kroz kulturne manifestacije, otvorene forume i diskusije, kroz snimanja emisija, podcasta – kaže profesorka Ćirić.- Mi smo upravo završili snimanje serijala o zadužbinama Nemanjića na teritoriji RSM koji će biti emitovan na kanalu SrbTel, a biće dostupan i na You Tube. (Reč je o deset epizoda, deset zadužbina, gde sam angažovana kao narator (snimatelj dr Goran Naumovski, redovni profesor filmske kamere, Fakultet za filmske umetnosti iz Skoplja; produkcija Goran Stojiljković u ime „Award“ produkcije). Zatim kroz kreiranje i veb stranica, blogova, društvene medije i digitalnih platformi posvećenih kulturnoj baštini. Naravno, i naši naučni radnici bi mogli da se potrude da svoje radove prevedu na engleski, italijanski ili španski jezik, čime bi više ljudi za njih znalo, a time bi se sprečila ili makar usporilo širenje dezinformacija u naučno opredeljenoj istoriografiji.
Na kraju, svako ko se (o)seća svog srpskog porekla može pored selfija, fotografija sa odmora ili proslave da podeli na internetu tekst o nekom srpskom manastiru, zadužbini ili neku fresku, toliko lepote ima u srpskom nasleđu. Tako će dati svoj mali, digitalni doprinos baštini svojih predaka.