Da li da se priklonimo istoku, zapadu, ili da budemo neutralni, samostalni i svoji? Bilo bi odlično da možemo da biramo između ove tri mogućnosti, jer zapravo imamo samo dve: izbor između istoka ili zapada. Treća mogućnost, da idemo sami, jeste idealna ali , kako kaže Vladeta Janković, profesor, književnik, diplomata, to je izvodljivo više u teoriji nego u praksi.
– Potpuna nezavisnost danas je privilegija samo nekoliko vrlo moćnih, bogatih i stabilnih država, kakva Srbija nije i, bojim se, još dugo neće biti – kaže profesor Vladeta Janković u razgovoru za naš časopis.
O Bili ste diplomata i videli na licu mesta stav međunarodne zajednice prema Srbiji? Kakav je?
-Kao kroz čitavu modernu istoriju, taj stav je bio i ostao u zavisnosti od neposrednog interesa velikih sila, pa je takav i danas. Često u pristupu zapadnih zemalja prema nama ima i izvesnog cinizma, pa i bezobzirnosti, kao u slučaju NATO bombardovanja 1999. Najbolje može poslužiti primer Kosova i Metohije, gde je direktnim uplitanjem zapadnih sila, koje su sebe zvale „medjunarodnom zajednicom“ kao da Kina, Rusija, Brazil i Indija ne postoje, Srbiji oteto 15% teritorije.
O Šta pamtite kao posebnost iz perioda kada ste bili ambasador pri Svetoj stolici?
-Uskršnje mise u katedrali Svetog Petra, kada, u tom ogromnom prostoru, u mraku i mrtvoj tišini stotine prisutnih imaju u rukama jedino sveće, da bi se, kad ponoć otkuca, odjednom upalila sva svetla i grmnule orgulje. Takvih efekata u pravoslavlju nema, ali je, bar meni, intimno mnogo uzbudljivije brujanje ljudskog glasa, kada se, uz podrhtavanje kandila, među hilnadarskim freskama, tokom Vaskršnje liturgije poje Heruvika.
O Kada razgovarate sa strancima, čime biste se pohvalili kao Srbin?
-Našom istorijom, pre svega, jer je činjenica da smo u XIII i XIV veku bili jedna od velikih evropskih sila, onda lepotom naše srednjovekovne umetnosti, jer feske u Dečanima i prestone ikone iz Hilandara nisu ništa slabije od Djota, pa zatim činjenicom da smo u oba svetska rata u XX veku bili na pravednoj strani i dali ogroman doprinos pobedi. Ali naravno da ne bih propustio da se pohvalim Nikolom Teslom a, u najnovije vreme, Djokovićem i Jokićem.
O Da li je u srpskoj poilitici, od kada ste bar vi u njoj, reč obavezivala?
-Nažalost, nije i to otkako je politike u Srbiji. Izuzetaka je bilo, ali su i oni najpošteniji uvek više voleli da ne kažu ništa nego da izgovore laž. Samo, vodite računa da to nije neki srpski specifikum. Odlično pamtim jednog engleskog ministra koji je, pošto je u nekoj prilici uhvaćen u masnoj laži, izjavio kako je bio „ekonomičan sa istinom“.
O U čemu je osnovna razlika između politike kada ste vi počinjali kao političar i ove danas?
-Ja sam bio i ostao pre svega profesor književnosti na Univerzitetu, a u politiku sam ušao još sedamdeset godina da bih se, uvek pored svog osnovnog posla, borio za parlamentarnu demokratiju, a protiv vlasti jedne partije i jednog čoveka. Tako sam se protivio najpre Titu, pa Miloševiću, a danas se protivim Aleksandru Vučiću. Diktatori su u osnovi uvek isti, ali su Tito (u nadi da će dobiti Nobela za mir), pa i Milošević, na svoj način bili tolerantniji prema protivnicima. Danas je politička utakmica u Srbiji nemilosrdna i potpuno neravnopravna, jer Vučićeva vlast bez izuzetka kontroliše TV kanale koji se vide na celoj teritoriji, podmićuje birače, favorizuje članstvo svoje stranke i zastrašuje opoziciju.
O Zašto srpski političari ne žele da iza sebe ostave neko uzorno delo koje obezbeđuje u istoriji trajnu i svetlu poziciju?
-Ne bih se složio da to oni ne žele – druga je stvar imaju li sposobnosti da tako nešto učine. Nikola Pašić, na primer, jeste imao mana tipičnih za srpskog političara, ali je ostavio za sobom značajan trag. Da i ne pominjemo ličnosti iz ranijih vremena, još od Miloša Obrenovića (počeo je od Srbije kao turskog poseda, a ostavio je kao slobodnu zemlju), kneza Mihajla, koji je prosvetio Srbiju, kralja Petra I, koji je izveo Srbiju kao jednu od pobedničkih sila Prvog svetdskog rata, ili političara skromnih i besprekornog karaktera kakav je bio Ljuba Davidović. Ipak su to rezultati koji predstavljaju trajne istorijske međaše. Što se tiče političara koji su na sceni danas, mora proteći dosta vremena pre no što istorija bude mogla da proceni trajnost njihovog učinka.
O Koliko nam mitovi i legende, a među njima i vaši Mitovi i legende, pomažu u sadašnjosti?
-Mitovi su uvek neka vrsta sažetka večitih istina i situacija koje se dešavaju u stvarnom životu, a često sadrže tragove istorijskih zbivanja. Oni istovremeno izražavaju ideju naroda o tome kakav bi želeo da bude, odnosno kako sam sebe zamišlja. U sadašnjosti oni ne mogu biti od velike pomoći, jer njihova arhetipska priroda nije nužno u kontaktu sa trenutnom stvarnošću. Što se tiče moje knjige sa takvim naslovom, ona je nastala samo kao pokušaj da se nadoknade nedostaci ovdašnjeg obrazovnog sistema, koji zapostavlja religiozne vrednosti. Zato sam u njoj pojednostavljeno preneo elemente triju monoteističkih religija, bez kojih nije moguće zaista shvatiti kulturnu istoriju svog, pa i drugih naroda.
o Koji vam se mit ili legenda posebno sviđa?
-Oduvek sam se posebno interesovao za mit o Edipu, jer on dobro ilustruje ono što sam upravo rekao o mitu kao u priču pretopljenoj istoriji. Naime, čitava povest o ubistvu oca i ženidbi majkom u stvari je transfiguracija jednog istorijskog događaja – uzurpacije tebanskog prestola mimo patrilinearnog poretka.
O Koja je vaša antička izreka?
-Latinska izreka Feci quod potui, koja u suštini znači da čovek može imati mirnu savest jedino ako u životu učini sve što je najbolje umeo i mogao.
O Da li današnje generacije imaju manje jazove prema drugim religijama?
-Možda ovo kao odgovor zvuči preterano jednostavno, ali ja mislim da je to zato što mladi danas pre svega ne znaju dovoljno o veri i ne shvataju versku tradiciju. S druge strane, ima i mnogo netolerancije, sa često strašnim posledicama.Kad bi, u nekom idealnom slučaju, svuda na svetu u školama postojala nastava uporedne religije, ubedjen sam da bi bilo mnogo manje religioznih fanatika, pa i svih nesreća koje zaslepljeni i zlom propagandom zavedeni mladi ljud izazivaju.
O Kada sanjarite, kako zamišljate svoju Srbiju?
-Kao demokratsku državu u kojoj nema nepismenih i u kojoj se sa svakog prozora svake kuće vidi bar po jedno drvo.
Mima Karadžić se uopšte ne ljuti kada mu se nametnu promene. Iako je odrastao u jednoj državi, sazrevao u drugoj, stvarao u trećoj, odlično se snalazi i snalaziće se, jer Mima Karadžić, glumac koji nas toliko godina zasmejava i razveseljava, obožava promene.
– Volim promene i poštujem svakoga ko učini i najmanju promenu na sebi i oko sebe – kaže Mima Karadžić.- Menjati sebe i svet oko sebe je ujedno najčudesniji i najlepši zadatak koji svaki čovek dobija rođenjem, ali ga kao i druge stvari koje dobije rođenjem – ne koristi. Mislim da svaki mladi čovek po prirodi svojih godina mora da bude za promene. Ako nije – nešto onda nije u redu.
O Da li ste lično napravaili neku dramatičnu promenu ?
– Moja najveća promena je ta što sam uvek živeo svoj život . U svemu što dođe, ja sam se uklapao sa svjim životom.
O Kako živite ove dane korone?
– I sada živim svoj život. Ova pošast zvana korona, nije me omela, uklopio sam se. Nisam se drugačije ponašao od uobičajenog. Pijem vina, skitam, putujem koliko mogu…Igrao sam i predstave u Zvezdara taetru “ Feliks“ “ Tri sorele“…Razmišljam ovako: Ako me zakači – zakači. Ja se ponašan normalno. U kafanama sam normalno. Nisam tip koji može da sedi dva sata zatvoren u kući i da drži masku u svakom trenutku svog života. Štitim druge ljude od sebe tako što nemam kontakt sa onima koji se boje. Ali sa ljudima sa kojima imam kontakt, imam ga iz sve snage. Pa, rekao bih, biće kako bude.
O Da li ste radili za vreme korone?
– Vreme korone mi je dosta brzo prošlo pošto sam radio punom parom. Radio sam četiri TV serije. To su “ Zabrana“ – velika serija koju je radio moj brat Milan Karadžić sa odličnom ekipom: Žarko Laušević, Vojin Ćetković, Nataša Ninković, Vesna Čipčić, ja.. Zatim „Dream tim“ sa Lazom Ristovskim, lepa komedija u 10 nastavaka. Radio sam sa Šotrom u seriji “ Kralj Aleksandar“ gde sam igrao Punišu Račića, radikala koji je pobio Hrvate u skupštini. I na kraju „Zlatni dani“ serija koja od 14. decembra kreće da se emituje, a igraju Tamara Krcunović, Andrija Kuzmanović, Snežana Savć , Uroš Jakovljević , ja. To je romantična komedija po tekstu Gordana Mihića.
O Šta je za vas izvor radosti?
– Radost je moj posao, pozorište, film, neke knjige neki ljudi, neke žene sa kojima sam proveo lepe dane, lepe noći, neka lepa buđenja. Radost su mnogobrojni trenuci uz divna vina i prizore.
O Da li imate radost u sebi i kada je ništa ne izazove?
– Imam radost u sebi u svakom trenutku i ne mora ništa daje izazove. Ili bar ništa epohalno. Mislim da taj izvor radosti zavisi od čoveka . Ako je ima u sebi, onda je to dragocenost, velika. Ako li je nema, mora onda da je traži i nalazi, ako je dovoljno mudar i uporan.
O Da li je gluma zanimanje koje se menja? Koliko se gluma za poslednjih par decenija, promenila i u čemu?
– Gluma se u suštini ne menja. Postoje moderni izrazi u oblasti glume, ali suština je ista. Više se menja na filmu ali iz tehničkih razloga. Napraviti lik, igrati ga, imati taj filing sa publikom, stvarati igru, izmaštati dobru priču kroz dobre likove – to je suština glume od kada je sveta i veka.
O Od čega žive glumci sada?
– Teško je svima. Antivirusne mere utiču na sve ljude . Mi sad igramo predstave tako što se u publici sedi odvojeno, po dva sedišta razdaljine.. Duplo je manje ljudi u sali. Svi imaju maske. To je drugačija priča. Taj feedback koji se dobija od publike je zantno umanjen.
O Da li su antivirusne mere uništile pozorište?
– Pozorište ništa nije uništilo do sada pa neće ni ovo.
O Kako vidite izlaz iz ove situacije?
— Tu ne znam šta da kažem. Ne znaju ni najveći lekari sveta koje sam slušao, a nisam čuo ništa pametno da je rečeno u smislu ozdravljenja.
O Da li se u moru uloga koje ste igrali, možda provukla neka za kojom čeznete?
– Ne znam. Kao mlađi sam hteo da igram neke uloge, ali danas ne znam. Odigrao sam mnogo uloga koje nisam ni pomislio da ću igrati. Do sada sam snimio 70 filmova, više od 60 serija, odigrao više od 90 uloga u pozorištu. Dosta je to za jedan glumački život.
O Mnogi su naši ljudi otišli za Kanadu, Ameriku, u beli svet… Da li ste nekada pomislili da odete odavde?
– Ima našeg sveta po Evropi, Kanadi, Americi, Australiji, na istoku, svuda. Bio sam i ja svuda, i nema mesta gde nisam boravio. Volim da odem, ali volim da se vratim. Nisam mogao da zamislim da Mima Karadžić živi drugde osim ovde. Ljudi su odlazili zato što su želeli da imaju neke bolje uslove za život. Ja klincima svoje sestre i brata svakog dana govorim i ubeđujem ih da treba da odu da vide sveta, da ovde nije ništa zacrtano. Treba poći u inostranstvo. Ja sam odlazio i vraćao sam se . Nisam se našao ni u jednom inostranstvu. Imao sam uslova da se vratim. Osim toga, ne želim ovim poslom da se bavim nigde drugde osim ovde.
O Šta čovek promeni odlaskom iz svoje zemlje?
– Uslove života. Recimo, naši ljudi koji su otišli u inostranstvo. Oni su u svojim glavama ostavili svoj zavičaj na onom nivou na kome je bio kada su odlazili. Sigurno da zavičaj nije bio bogznašta jer da jeste, ne bi otišli. Uvek mi je najčudnije bilo šta je za naše gastarbajtere patriotizam. Uglavnom su to sveci I junaci. Ja mislim da je patriotizam ono što uradiš za zemlju koju voliš I iz koje si potekao. Konkretno raditi, kao, na primer, kad nešto lepo radiš nekome dok je živ, a kad umre- to je sećanje.
O Sretali ste se sa našim ljudima u inostranstvu, kako ih doživljavate?
– Odlazeći u Ameriku, Kanadu, Australiju,sretao sam ljude koji su opterećeni našom istorijom, religijom , islamom, katoličanstvom, pravoslavljem. Mislim da njihova deca ne žele da budu to. Žele da budu Kanađani, Amerikanci, Australijanci. Oni neće da budu svoji roditelji. Ta deca hoće da budu napredniji, svoji, i Bogu hvala da je tako.
O Šta Mima Karadžić nudi našim ljudima u inostranstvu?
– Umetnost koja dolazi iz krajeva koje poznaju, zemlje koju vole, malo drugačija od one koju su zapamtili dok su živeli ovde. Dajemo im miris zemlje naših predaka.
O Ima li neko lepo mesto gde čovek zaboravii na sve ?
– Ima, to je Ada Bojana. To je mesto gde sam snimio jedan od prvih velikih flmova “ Lepota poroka“, mesto gde možeš da sedneš i uz čašu vina, pred zoru, napišeš stih i gledaš zvezde i nebo, mesta gde si bio i gde ćeš bitii.
Da bi približio arheološka nalazišta deci, profesor Dušan Borić, trenutno gostujući istraživač na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, objavio je knjigu o Lepenskom viru. Najintrigantniju kulturu koja fascinira arheologe, pokušao je da približi deci kroz jednostavne priče o načinu kako se živelo u to doba. Da ih poveže sa Lepenskim virom kao što je on povezan još iz dečačkih dana.
– Još u srednjoj školi bio sam očaran gledajući fotografije Srejovićeve knjige o Lepenskom Viru iz 1969. godine. Kasnije sam mnogo čitao o Lepenskom Viru kao student i ubrzo sam upoznao i neke od ljudi koji su tamo radili tokom iskopavanja 1960-ih i 1970-ih kada su ta kao i nalazišta iz drugih perioda i otkrivena. Mom razumevanju te regije i tog kulturnog fenomena najviše je doprinosa dao pokojni akademik Borislav Jovanović, čije reči i nebrojene priče i anegdote sa tih iskopavanja sam upijao i pamtio tokom naših susreta u njegovoj kancelariji u Arheološkom institutu u Beogradu od sredine 1990-ih. Ipak, nisam posetio Đerdap sve do 1996. godine, kada sam već bio završio studije arheologije. Tada sam, zajedno sa svojim ocem i Jelenom Kondić, koja i danas, iako u penziji, i dalje radi na čuvanju i prezentovanju rimskog nasleđa na Đerdapu, prvi put obišao Đerdap i do danas je to putovanje nešto što ne mogu da zaboravim. Od tada, mislim da nije prošla ni jedna godina da nisam obišao taj čarobni pejzaž.
O Đerdap vas i danas očarava?
– Tvrdim da je to najverovatnije jedan od najlepših krajolika u Srbiji. Taj spoj snažne rečne matice, koja je ovde nekada pravila katarakte i brzake, pre stvaranja akumulacionog jezera, i okomitih karstnih (krečnjačkih) litica naročito je prelep u jesen kada crveni ruj dominira.
O Šta je to što kulturu Lepenskog Vira čini posebnom u odnosu na ostale?
– Ono što nazivamo kulturom Lepenski Vir zapravo čini nekih 20-ak nalazišta koja su pronađena na obalama Dunava u Đerdapu i koja se pružaju duž oko 150 km ove obale kako sa srpske tako i sa rumunske strane reke. Ovde, pre svega u pećinama, nalazimo tragove ljudskog života od perioda srednjeg paleolita, tj. od vremena neandertalca, ali su prva dugotrajnija naselja na otvorenom počela da se koriste od kraja poslednjeg ledenog doba, pre oko 11,500. Tokom nekoliko milenijuma u ovom krajoliku Đerdapa, holocenski (topli period nakon ledenog doba u kojem i danas živimo) lovci-sakupljači-ribari ubirali su plodove ove bogate životne sredine i vremenom razvili određene elemente kulturne zasebnosti koje možemo da sagledamo kroz običaje sahranjivanja ili ornamente koje su nosili. Sam Lepenski Vir je kulminacija ove kulture. Lepenski Vir svoj procvat, oličen u izgradnji staništa sa trapezoidnim osnovama kao i skulpturama od peščara, doživljava u momentu kada ove autohtone grupe lovaca-sakupljača-ribara dolaze u kontakt sa prvim neolitskim doseljenicima, zemljoradnicima i stočarima, za koje sada, na osnovu skorijih analiza drevne DNK, znamo da su poticali iz severozapadne Anadolije. Ove neolitske grupe se, po svemu sudeći, u velikom broju šire po Balkanu od pre oko 8500 godina. Gotovo da nema mesta u čitavoj Evropi gde možemo da sagledamo sa toliko jasnoće ovaj susret ili sudar dva veoma različita sveta. Ti ljudi su izgledali drugačije, govorili su različitim jezicima i imali su potpuno drugačije svakodnevne navike. Ovo je ono što čini kulturu Lepenskog Vira tako zanimljivom. Tokom kratkog perioda izgleda da ovde postoji suživot ovih različitih grupa i njihovih posebnih kultura. Na osnovu analize drevne DNK znamo da je došlo do mešanja lokalnih i novopridošlih ljudi, a na osnovu izotopa stroncijuma zaključili smo da su žene bile te koje su dolazile sa strane na Lepenski Vir, verovatno kao deo kulturne razmene.
O Da li se zna odakle su došli drevni stanovnici Đerdapske klisure?
– Uprkos pomaku u analizama drevne DNK iz Đerdapa, a kojem sam u skorije vreme doprineo zajedno sa nekoliko drugih kolega iz Srbije i kroz saradnju sa peleogentičarima iz Harvarda i Beča, i dalje nismo sasvim sigurni o svim detaljima genomske slike ove populacije u Đerdapu pre dolaska severozapadno-anadolskih zemljoradnika i stočara. Ipak, kako se očekivalo, mezolitska đerdapska populacija potiče od mnogo ranijih populacija evroazijskih lovaca-sakupljača a koje su tokom paleolita nastanjivale veoma veliku teritoriju. Genetski gledano, mezolitski lovci-sakupljači-ribari imaju karakteristike kako zapadnih tako i istočnih evroazijskih lovaca-sakupljača. Ovo znači da potiču iz začetne populacije pre razdvajanja ovih grupa. Moguće je da je jedan deo ove populacije u većem broju naselio Đerdap tokom faze paleolita koju nazivamo gravetijen, u maksimumu glacijacije tokom poslednjeg ledenog doba kada su južni delovi Evrope bili naseljeni grupama koje su se pomerala sa severa ka južnim refugijima zbog izrazito hladnog perioda pre oko 20 hiljada godina, a koji je trajao nekoliko hiljada godina. Detaljnije analize drevne DNK na kojima trenutno radimo pružiće preciznije odgovore u bliskoj budućnosti.
O Zašto su izabrali klisuru za svoje stanište?
– Đerdap je vekovima bio odlično mesto za ribolov i to pre svega za ulov krupne ribe, poput soma, jesetre ili morune, o čemu detaljno govori naš slavni matematičar i pasionirani ribar Mihailo Petrović Alas u svojoj knjizi Đerdapski ribolovi (1941) koja je redak i dragocen dokument o sada izumrlim veštinama i tehnikama ribarenja s kraja 19. veka. Zbog osobene geološke istorije sa veoma različitim tipom stena čitavo korito Dunava u ovoj regiji doživelo je veoma različite erozivne procese koji su na mnogim mestima ostavili velika udubljenja, a u kojima su posle nastajali virovi – poput vira koji se nalazio ispred nalazišta Lepenski Vir ili mnogo snažnijeg vira na mestu gde se nalazilo nalazište Padina-Gospođin vir. Na drugima mestima postojala su suženja ili plitko položene stene koje su omogućavale da se riba lako ulovi. Sve ovo je moralo biti od značaja i praistorijskim stanovnicima Đerdapa te je odabir ovih mesta verovatno u velikoj meri bio vezan za njihov značaj u ribarenju.
O Šta kao arheolog znate o troprstnim mumijama iz Perua? Da li je otkriće zaista senzacionalno?
-Na ovo pitanje ne bih odgovorio jer je u pitanju tipično denikenovska nadrealna priča koja nema veze sa realnošću i može da se svrsta zajedno sa tvrdnjama o nepostojećim piramidama u Bosni!
o Čemu je služila čuvena ribolika skulptura?
– S obzirom da je riba imala veliki značaj u životu praistorijskih stanovnika Đerdapa, nije neobično da su oni razvili odnos prema različitim vrstama riba koje su po svemu sudeći doživljavane ne samo kao hrana već kao neljudska bića koja su ipak značajno povezana sa ljudima i njihovim sudbinama. Na primer, jedna od spekulacija je da su verovatno verovali u metamorfozu ljudi u ribe nakon smrti. Naročito periodičan dolazak, odlazak i ponovni povratak jesetre i morune, a koje su anadromne, što znači da zbog mrešćenja sezonski putuju Dunavom do Crnog mora i nazad, mogao je da bude od važnosti zbog ideje cikličnosti i obnove životne energije. Otuda verovatno ribolike skulpture i hibridni oblici u kojima su predstavljene izmešane fizičke odlike ljudi i riba. Teško je reći čemu su tačno služili ovi predmeti, ali nalazimo ih često oko ognjišta i moguće je da su imali ulogu da podcrtaju elemente mitova o poreklu i ciklusu života i smrti, a ponekad možda i kao otelotvorenje pojedinih individua iz prošlosti.
o Kako biste jednostavno opisali ljude Lepenskog vira? Ili, kako je izgledao jedan njiihov dan? Šta su radili?
– Bilo je to tipično ribolovačko naselje. Ljudi su se intenzivno bavili ulovom ribe i dosta vremena provodili na vodi, moguće tokom čitave godine, tako da na velikom broju ljudskih ostataka nalazimo koštana zadebljanja na slušnom kanalu zbog hronične izloženosti hladnoj vodi. Ipak, moguće je da čitava populacija nije sve vreme tokom godine provodila uz reku već pre svega tokom glavnih ribolovnih sezona tokom proleća i jeseni, a koje su verovatno koincidirale sa nizom ceremonijalnih i ritualnih aktivnosti. Riba se verovatno sušila iznad pravougaonih ognjišta građevina sa trapezoidnim podovima, a oko ognjišta su, verovatno, sedeli, slušajući priče, mitove i legende o prošlosti i njihovim precima. Život nije bio lak, verovatno je bilo perioda tokom kojih su oskudevali u hrani, a deca i novorođenčad su umirala često, najverovatnije zbog nehigijenskih uslova.
O Da li ste razmišljali, u čemu je suštinska razlika između kulture Lepenskog vira i ove naše danas?
– Naravno, vreme i dostupna tehnologija koje nas razdvajaju čine ogromnu razliku između našeg i sveta đerdapskih mezolitskih ribara. Ono što je zasigurno suštinska razlika jeste odnos prema okolini i razumevanje sveta. Njihovo se zasnivalo na ideji stalne razmene i zavisnosti od drugih neljudskih bića. Naš svet je zasnovan na ideji eksploatacije prirodnog okruženja i otuđenja od sveta. Moguće je da je seme ovih razlika u razumevanju sveta posejano već tokom neolita.
O U čemu se ogleda složenost pogrebnih rituala u Lepenskom viru?
– Imamo pokazatelje da pogrebni rituali i sam čin sahranjivanja nisu bili kraj odnosa živih sa preminulima. Izgleda da se taj odnos nastavljao kroz takozvane sekundarne pogrebne običaje, poput ekshumacije kostiju pokojnike, katkad njihovog čišćenja kako bi se sastrugalo preostalo tkivo i potom možda ritualnog korišćenja ovih ostataka u određenim ceremonijama pa sve do njihovog ponovnog i konačnog polaganja, često samo delova skeleta sa naglaskom uglavnom na lobanjama i mandibulama, u grobove drugih individua ili na nekim drugim mestima.
o Da li su srpska arheološka nalazišta zanimljiva, u svetskim okvirima?
– Svakako da jesu, i na području Srbije imamo veoma važna nalazišta iz različitih perioda praistorije kao i iz kasnijih perioda. Međutim, ono što je važno je ne samo da su nalazišta od velike važnosti, jer mnoga arheološka nalazišta bilo gde u svetu mogu da budu od važnosti ako se u njihovom istraživanju primeni inovativna i moderna metodologija i ako se potom rezultati istraživanja predstave tako da pokušaju da daju odgovore na neka opšta teorijska pitanja o razvitku ljudskog društva, kulture, tehnologije što ih čini relevantnim širom sveta. Ovo poslednje često nije perspektiva koju imaju neki arheolozi u Srbiji. Ne pokušavajući da svoje rezultate prikažu u svetlu širih teorijskih problema značajno umanjuju važnost zaključaka do kojih dolaze. Takođe, kada su u pitanju iskopavanja i laboratorijske analize, da bi rezultati vašeg rada bili uzeti ozbiljno u svetskim okvirima neophodno je istražiti, tj. iskopavati, po najvišim standardima i primenom danas dostupnih metoda beleženja. Drugim rečima nije dovoljno imati ašov, lopatu i radnu snagu kako bi se istražio neki arheološki lokalitet. Proces terenskog rada u arheologiji danas je značajno kompleksniji i zahtevniji.
O Kao arheologa, koje vas nalazište najviše intrigira u svetu ili kod nas?
– Mene najviše intrigiraju još neotkrivena nalazišta i nalazi kojih sigurno ima u svakoj regiji. Umesto da idemo za već poznatim, mislim da se treba usredsrediti na ono što još nismo otkrili, osmisliti načine istraživanja i doći do podataka koji do sada nisu bili dostupni.
o Da li ste imali prilike da u SAD obiđete neko arheološko nalazište?
– Obišao sam neka nalazišta u SAD, a naročito zanimljiv mi je bio obilazak velikih kružnih i linearnih zemljanih konstrukcija na nalazištu Nuark (Newark) u Ohaju, koja su deo autohtone Hopvel kulture. Veoma me interesuje da obiđem nalazišta u oblasti Čako kanjona u državi Novi Meksiko. Tokom boravka na Kolumbiji ove godine pomogao sam u organizaciji simpozijuma o ugroženosti kulturnog nasleđa u okviru nacionalnog spomenika Medveđe Uši (Bears Ears) na teritoriji države Juta, gde je tokom Obamine administracije velika teritorija ispravno uvrštena u okvire nacionalnog spomenika da bi bila gotovo za 85 % smanjena nakon Trampovog dolaska na vlast prošle godine. Neverovatno je da su nasleđe i kultura autohtonih stanovnika severnoameričkog kontinenta i dalje kritično ugroženi zbog pohlepe korporacija, političara i kapitala koji ne prežu od dalje devastacije ove teritorije na štetu njenih preostalih indijanskih stanovnika.
autor: Dijana Dimitrovska, izvor:Balkan City Magazine
Priroda i umetnik, to mora biti jedno. Logika je jednostavna. Ako umetnik nema sklad sa prirodom, sto posto nema ni sa samim sobom, a onda nema ni sa platnom, a otuda ni sa porodicom, prijateljima…
Tako govori Slobodanka Rakić Šefer i vi možete da joj verujete ili ne, možete na to da budete potpuno ravnodušni ili da imate sto drugih osećanja- sve dok ne vidite njene slike. A onda, dok vas preplavljuju najnežnije emocije, neka tiha radost koja razvlači usne u nesvestan osmeh koji dugo, dugo blista. I dok razmišljate kada ste se poslednji put tako iz duše ozarili- shvatite da je ona u pravu. U tim nežnim kompozicijama koje nisu slikane uljanim bojama nego samim sokom lubenice, jagodice, bakinim slatkom od trešanja, perjem pauna, vilinskim osmehom, bajkom, ljubavlju mame, i još mnogim tajnim recepturama, u njima ima božanskog sklada iz prirode koji vas umiruje i usrećuje.
Sve je kod Bobe svetlo, čisto, iskreno, duboko i radosno. Tu i senke imaju svetlost. Drveće govori. Školjke pevaju. Petlovi mudruju. Ćurke glasno sanjaju. I sve je moguće, jer je istinito.
– Moj svet nema senki – govori ona – Ili ih ima, ali su nežne. Svetle. Jednom mi je jedna likovna kritičarka zapanjeno rekla: „Ali, Bobo, tvoja ruža nema senku, kako si pogrešila tako! Ne, rekla sam joj. Nisam pogrešila. Ima senke, ali je ti ne vidiš. Bela je.“
o Kažu da vaše slike pevaju, govore, šume, zuje kao vaše toliko ljubljene pčele, pevaju kao kos, lepršaju krilima …?
– Da, neko to oseća snažno kao što sam ja osećala snažno kada sam sve to unosila na platno. Ima jedna moja bela slika. Kupio ju je jedan bogati Ukrajinac koji živi u Nemačkoj za svoju ženu.Ta slika svake godine putuje tamo gde i njegova žena, najpre u Rusiju, pa u Sloveniju, pa svuda po svetu. Ima svoj pasoš. Ona se ne razdvaja od nje jer kaže da iz školjki sa slike čuje muziku.
o Priroda je vaša religija…
– Obožavam prirodu. Svakog dana pešačim po 5 kilometara banjičkom šumom u potraz za novim glavicama cveća, vlatima trave, drveća. Imam i prijatelje među pticama, gugutke, kosove, dva fazana koje viđam, ima čak i divljih pataka, svraka…beskrajan je to svet vidljivog i nevidljivog.
o I drveće posebno?
-Naša priča sa zavetnim hrastom je pokazala da u stvari imamo jako malo stoletnog drveća. Znate li u Austriji koliko ima drveća starog po nekoliko stotina godina? Bezbroj. A kod nas, lako se mogu brojati. Lično ću u Bogatiću zasaditi lipe. To će biti moj dar prirodi. I volela bih da moj primer slede mnogi, zapravo svi.
oŠta čovek da radi da bi bio srećan?
– Moramo mnogo da radimo, na sebi, oko sebe, uopšte da pronalazimo sebe u radu. Čovek se ne rađa pod srećnom zvezdom. On mora da sledi svoju zvezdu.
o Može li čovek da živi sa svešću da je počinio neka nevaljalstva?
– Ne znam..Mislim da postoji način da se čovek koji je počinio neke ružne i loše stvari, iskupi. U takvim slučajevima on mora, ceo svoj život, matrijalne stvari i sebe celog da stavi u misiju iskupljenja. To znači davanja. Sve mora da da. Bez kajanja. Bez bilo kakve opterećujuće misli osim zadovoljstva što daje. Poznajem mnogo ljudi u Beogradu koji voze skupa kola, žive u luksuznim kućama, nose skupu odeću, satove i sigurno bi seosećali bolje i zadovoljnije kada bi davali bez zazora drugima.
o A oni što su bogatstvo stekli na nepošten način?
– Smesta da sve vrate sve i da krenu ispočetka, od nule.
o Da li biste se vi bojali da krenete od nule?
– Ne! Bila sam gubitnik mnogo puta. Na nuli! Bez ičega! Ustajala sam i koračala kao da se ništa nije dogodilo. Poslednji put, sećam se materijalnog gubitka. Dobila sam sudskim putem spor oko ateljea na Novom Beogradu ali kada sam čula da je čovek s kojim sam se godinama sporila teško oboleo od karcinoma, povukla sam se i sve mu ostavila. Čak nisam uzela ništa ni od svog nameštaja.
o Da li novac stvarno pokvari ljude?
– Novac u suštini ne kvari mnogo ljude ako je u normalnim količinama, ali ako ga ima previše- onda je problem. Ti „imaoci“ onda pomisle da su mali bogovi, da su svemoćni. Ali ako ga ima normalno onda je to blagodet, jer je ljudima potreban za vizuelizaciju života.
o Da li postoji ženski rukopis u slikarstvu ili je to nategnuta „logična“ rodna podela?
– Ne… ne postoji. Posebno ako se ima u vidu da tzv. ženski rukopis u slikarstvu više koriste muškarci. Mladen Srbinović, moj profesor, na primer, ortodoksni je primer muškarca koji ima nežan, lirski sentiment. Svi njegovi učenici, među njima i ja, nasledili su od njega kolorit. On je igrao na ivici kiča, ali nikada nije tu ivicu prešao. To je umeće. Njegove slike su bile zašećerne, zaslađene do krajnjih granica, ali nisu bile kič! Govorio je: „Kad budeš videla Šagala, videćeš koliko on hoda na ivici.“ Još mi je govorio: „Nemoj čistiti nikada sliku od emocija. Ona je glavna spona komunikacije umetnika i gledaoca.“
o Imate jedinstven, autentičan stil. Kako se uopšte u umetnosti dolazi do posebnosti?
– U klasičnom stilu ne možete da eksperimentišete. Ja sam zato išla na naivan crtež. Tu ima prostora za eksperimente i manevre. Tu ispituješ prostore, dimenzije, boje, emocije. Tu dolazi do izražaja talenat i mašta. Mislim da to ne može mlad umetnik. Za to je potrebno iskustvo i „pređen put”.
o Kako se menjao vaš stil? Koliko se menja?
– Kada sam pronašla bele slike primetila sam da ih je većina obožavala. Radila sam ih petnaest godina. Ali, nisam više napredovala. Ništa novo nisam pronalazila. To nije bilo u redu. Nisam bila srećna. Ne možeš stalno isto da radiš, govorila sam sebi. Moraš da ideš dalje. Napred. Ali gde? Kako? Nisam imala ideju. Onda mi je Vlada Stojišin, književni kritičar rekao da ljudi koji cene moj rad smatraju da treba da krenem u neku novu dimenziju. Tada mi se otvorilo nebo ideja. Smesta sam krenula da tražim nove puteve na platnu . U meni je čučao vatromet boja i ja sam počela da ga otkrivam sebi i svetu.
o Da li je ovo Milena Pavlović Barili?
– Da, to je najnoviji ciklus slika o njoj. Zapravo, to su slikarski razgovori sa njom. U svetu je hit pisanje po fotografiji i slikama, a kod nas reaguju na to hladno. Ali ja istražujem, idem dalje i dalje. Slikar ne može da se vraća i da radi kao renesansni umetnik, ili kao impresionista, ekspresionista, barbizonac..mora da istražuje.
oDa li je u slikarstvu sve rečeno ili nema kraja?
– Nema kraja! Svaka je ličnost za sebe i svaka ličnost daje osobenost platnu. Time daje novi pečat pravcu kojem trenutno pripada.Umetnost je autohtona. Ona se nalazi u samom biću. Ona je čovek- kosmos.
o Da li slikar treba da se obazire na mišljenje, dobro ili loše, svejedno?
– Ne, ne treba, samo treba da sledi svoju kosmičku liniju. I da se ne osvrće.
o A da li on to može da postigne a da ga to ne dotiče?
– To je stvar ličnosti, ali gledano generalno, ima jednu tužnu olakšavajuću okolnost. To je činjenica da ne postoji likovna kritika. Svela se na malu marginalizovanu grupu ljudi koja je manje obaveštena od samog umetnika. Oni se pojavljuju samo na Bijenalu Veneciji i – kraj.
o Da li sve bakine bašte na svetu imaju iste mirise?
– U Salcburgu, na Mocartovim danima, videla sam više ljudi na izložbi cveća nego muzike. Tamo sam videla srcopuc, dragoljub, đul, božur, zumbul, jorgovan…dakle isto cveće kao što imaju bašte naših baka i vrlo sam se iznenadila. Uopšte, putujući po svetu dobijam mnogo ideja. Ne kopiram, nego nadgrađujem, ili na licu mesta stvaram nove misli i nove slike. Prosto, pratim svoje likovne tokove.
o Koja su tri, za vas, posebna slikara?
– Van Gog kao izuzetan slikar, zatim Leonardo kao istraživač koji je išao u u prirodu i posmatrao cvetiće satima, i naravno, Šagal. Pikaso je paradigma kako se treba ophoditi u umetnosti i kako napraviti svoju ličnost.
o Koje domaće slikare cenite?
– To su „beli slikari“: Milan Kečić, Sava Šumanović, Stojan Aralica, Peđa Milosavljević.
o Šta je to što određuje da li će jedan istorijski period dati dobre slikare ili neće?
– To je kosmička stvar. Stara Jugoslavija je imala slikare da nam pozavidi svet. Ona nije sasvim vezana za novac. Sada je to veoma, veoma oskudna pojava.
o Ko danas kupuje slike?
– Do prošle godine kod mene su dolazili uglavnom ljudi do 45. godine, to su inženjeri, programeri, menadžeri zaposleni u stranim firmama. Kupe za sebe, pa posle dođu kumovi ili rođaci da i oni kupe.
o Da li vam je važno kod koga će da završi vaša slika?
– Nekada mi j bilo važno. Sada- manje.
o Da li ste naslikali neku sliku loše volje?
– Ne. Retko sam loše volje. Pa, iako bih bila malo neraspoložena, čim počnem da slikam, to nestane. Srećna sam dok slikam. Presrećna.
Kada je naš surfer prvi put stao na dasku, u jedno svitanje, dok je još crveni odsjaj najavljivao tihi izlazak sunca, Marko Savić je znao da će to biti ljubav za ceo život. Vožnja na talasima i tirkizna mora Dalekog istoka od tog ranog jutra postali su njegova – sudbina.
– Onog trenutka kada vas sport kojim se bavite ne umara, tada ste iz sporta prešli u način života. Ja sam to postigao. Postao sam surfer a moj stil životni je upravo – surfing. Taj osećaj je nešto neopisivo. Kao da ste u majčinom stomaku, slobodni, srećni, sigurni. Slobodni i bezbrižni, iznad svega.
O Šta je to toliko privlačno na tom ostrvu?
– Ja Bali doživljavam kao umetničku koloniju. To je ostvro slobodnih i kreativnih duša, koji svojim skromnim učinkom doprinose autentičnosti tog mesta.
O Kakvi su uslovi za surfovanje na Baliju? Zašto je surfer posebna sorta?
– Surfovanje je pre svega ekstremni sport, i kao takav je i opasan. Potrebna je fizička ali i mentalna spremnost kao i izdržljivost.
Da biste savladali talas, morate da znate da dobro procenite talas koji vam ide u susret, balans vašeg tela na dasci i morate da imate veliku fizičku snagu da biste uhvatili ili zaobišli talas. Nekom ko ne zna da pliva i da roni, i ko nije u mogućnosti bar 45 sekundi u jednom dahu da bude ispod vode, ne bih preporučio da se upušta u ovaj sport.
O Ko je surfer?
-Svako ko ima osećaj za talas, plavo, i za dubinu.
oKo surfuje?
– Na Baliju najveći broj surfera su Australijanci i Amerikanci iz Kalifornije. Isto tako ima veliki broj Italijana i Brazilaca.
Švedjani, Finci , Holandjani i Nemci su najčešći surf turisti koji dolaze na Bali da nauče da se voze na talasima.
O Kakav je osećaj jahati na talasima? Da li je surfer tada bog?
– Surferski dan na Baliju počinje izlaskom sunca, tada je idealno vreme da se udje u vodu. Voda je tada mirna kao na jezeru. Na svakih par minuta iz tako mirne vode pojavi se idealni talas, koji ako uspete, može da vas provoza skroz nazad do obale. To je bila ljubav za ceo život. Za mene je surfovanje božanski posao.
Trenutak kada se popnete na dasku i krenete slobodim padom da se spuštate niz talas to je trenutak koji vas oslobodja od svih pitanja i briga.
O Šta od opasnih životinja i biljaka ima u moru?
– Životinje su sastavni deo Balija. Imao sam priliku, tokom surfovanja, da vidim delfina koji je iskočio iz talasa pored mene, kao i džinovske kornjače koje izviru na par trenutaka i ,onda, opet zarone.
Ajkule nisam video, ali sam čuo da su se ljudi tokom surfovanja sretali sa njima. Veoma retko se desi da ajkula napadne čoveka.
o Kojim jezikom se tamo sporazumevaš?
– Učim aktivno njihov jezik, koji se zove bahasa. Inače, nije težak da se nauči. Sporazumevamo se svakako svakodnevno na engleskom.
o Da li se sećaš svog najčuudnijeg sna?
– Sećam se, ne mogu da ga zaboravim, kao da sam ga juče sanjao. Sanjao sam kako su naučnici otkrili genetski kod dobra i zla. Kako genetski kod dobra anulira kod ljudi ljubomoru, zavist, i pohlepu. Zatim su taj kod implementirali čitavom čovečanstvu i deca su počela da se radjaju kao sušta dobrota.
Posle nekog vremena nisu postojali poslovi kao vojska i policija, niti su postojale granice izmedju zemalja. Sve je funkcionisalo, sve do trenutka dok se nisu pojavili vanzemaljci i obavestli nas da smo uspeli i da će nam pružiti tehnologiju kako da napustimo zemlju i da putujemo po drugim svetovima. Čestitali su nam jer smo se dekontaminirali od zla.
Čudno je to što nije bio običan san kada se iz njega nekako trgeneš i probudiš, već je san imao svoj jasan kraj, i , uz sve to, samo sam se probudio posle toga.
o Da li veruješ da je dobro jače od zla?
– Mislim da ne postoji jači u toj borbi, ne postoji pobednik. To je večita borba koja nema kraja.
Sem ako nas naučnici ne spasu od zla.
o Kako žive Balinežani?
– Interesantno je da nisam nijednom video gojaznu osobu na ostrvu. Balinežani ležu na spavanje dosta rano i bude se isto tako rano. Zdravo se hrane i dosta se smeju. Ne nerviraju se i ne postavljaju nedostižne ili teško dostižne zadatke pred sebe. Žive za taj dan, bez opterećenja šta će biti sutra ili šta je bilo juče. Svi su mladoliki, i teško je proceniti koliko ko ima godina. Ishrana im se bazira na organskom voću i povrću i malim obrocima.
O Da li ima Srba koji tamo žive?
– Na Baliju nema mnogo ljudi iz Srbije, ali i oni koju tamo žive ili provode odredjeno vreme u toku godine imaju zanimljive životne priče.
O Šta se tebi najviše dopada na Baliju? A šta ti se ne dopada?
– Spiritualna planina Ubud, i surfersko selo Canggu, to su najlepši delovi ostrva. Canggu je selo poznato po dobrim mestima za surf, veganskom načinu života, i poprilično velikom jogi zajednicom.
Najkomercijalniji deo ostvra, Kuta, jeste deo Balija koji ne bih preporučio za obilazak. Kuta je poprilično zapustena, a plaža prljava.
O Šta ti je najinteresantnije u hinduizmu?
– Hinduizam je pored budizma najmirnija religija na svetu. Hinduisti su vedri i nasmejani ljudi, ljudi koji veruju u da treba da žive u kodeksu dobrog, da čine dobro i da će im se u nekom obliku dobro i vratiti.
Hinduisti veruju u reinkarnaciju, i po tom verovanju smrt nije pravi kraj života, nego je to samo kraj jedne inkarnacije i početak drugog utelovljenja.Možda su baš zbog toga tako srećni.