Giljeva, izgubljeno selo na Pešterskoj visoravni

Giljeva, izgubljeno selo na Pešterskoj visoravni

IMA jedno selo u planini… Giljeva, na Pešterskoj visoravni. Ali, ovo selo nije kao u pesmi. Ovde se ne vide svetla u dolini. Ovde nema struje! Nikada je nije ni bolo. A, čitav vek je prošao od kako je izmišljena električna sijalica.
Na vrhu Peštera kao neki tamni svetionik, malo srpsko selo, u moru muslimanskih, nema ni vode, a ni puta. Nikada niko u Giljevi nije imao televizor, bojler, ili, recimo, kola.
Odavde se za vedrih dana može videti skoro cela Srbija, a kažu i Beograd. Selo je pronašao, u bukvalnom smislu, jedan srpski lovac i to slučajno, jureći vuka. Mi smo samo pratili njegov trag i jednog jesenjeg dana krenuli na put.


Od Novog Pazara do Karajukića bunara Giljeve stiže se za pet sati vožnje izlokanim makadamom, načičkanim islamskim bogomoljama. A onda do Giljeve još čitav sat kozjom stazom, koju mogu da savladaju samo čovek, džip i konj. Magla je sakrila Giljevu, a onda se naglo podigla, otkrivajući beskrajna stada ovaca, i kućice razbacane po brdima. Vreme je ovde stalo.

VRATIĆE SE ANĐELA

ALI, zaboravljeno srpsko selo ima života! Deca rumena kao jabuke, ušuškana u oblake. U dvadesetak kuća njih šesnaestoro: od onih tek rođenih do osmogodišnjaka.
Samo u kući naših domaćina, porodice Maslak, bilo ih je šestoro. Trošna planinska koliba, „taman“ da se smeste svi: deda Milenko (72) i baka Jovana (71), sin Raco i snaja Dobrila, njihova deca: Ana (šest meseci), Đorđe (4) i Miloranka (5). Tu je i drugi sin Rafailo i njegova žena Dobruna, sa takoće troje dece: Stanimirko (3), Olivera (6) i Anđela (8).
Anđela nije bila tu. Ona je upravo pošla u školu. Pošto u Giljevi, naravno, nema ni škole (nikada je nije ni bilo), i pošto je neko zatvorio osnovnu školu u susednom selu Crvsko, udaljenom osam kilometara, podrazumeva se, mala Anđela mora čak u grad. U Kraljevo. Otrgnuta od porodice, prvi put je u gradu, kod rođaka, gde je smeštena, videla televizor, ulična svetla, automobile, đačku torbu, kupatilo, vodu u stanu, telefon, neonske reklame, „kinder jaje“… Roditelje će videti, tek sledeće godine, na proleće, kad u Giljevi okopni sneg.


– Zatvorili su nam školu, jer je neko rekao da, navodno, ovde nema dece! Kako nema, a šta je ovo? – pita Rafailo, pokazujući na dečje glavice. – Nije ni ta škola u Crvskoj blizu, ima tu da se pešači sat, dva, ali i mi smo tu išli u školu, vodili su nas naši roditelji. Sada ni to nemamo.
Majka Dobruna ćuti, nema tu šta ni da se govori. Navikle su obe snaje, da uveče idu da pomuzu na stotine ovaca, po kiši, snegu, na minus 40 Celzijusovih… Ćute i kada zimi, natovarene naramkom odeće za pranje, idu nekoliko kilometara niže, u dolinu, da na izvoru operu veš.
– A voda hladna, reže kao nož. Zaledi se dok se veš iscedi, pa moraju sve tu lednu skramu da razbiju, da novu krpu u vodu potope. Šta, ćeš, sine, život je ovde težak… Onda, kad snaje operu, sve te motke zaleđene gore nose muževi. Tu sušimo, pa nosimo – priča baka Jovana. A opet, leti, druga muka. Vode nema ni za lek. Srbi iz Giljeve na Gornjem Pešteru ukupno čuvaju oko hiljadu ovaca. Kad leti presuši velika lokva koju su iskopali, stoka umire od žeđi.

KRŠTENJA NA POLA PUTA

Srbija ne zna za muku meštana. Ali ovde, gore, gde skolovi mišari paraju nebo, država stigla da uzima. Da uruči poziv za glasanje, da naplati porez na zemlju „lebišinu“ što samo ovas i ječam jedva rađa, i da uzme vojnika. I ništa više Srbija ne da.

Meštani Giljeve ne znaju ko je predsednik, a ko premijer Srbije. Nikada nisu bili dalje od Sjenice, čijoj opštini pripadaju. A i šta će im. Žive svoj život, slobodni od svega.

Dijana Dimitrovska

Večernje novosti

Sledeće godine, kada je sneg okopnio, pokrenuli smo akciju uvođenja struje u Giljevu. Zahvaljujući i mojoj malenkosti koja je to inicirala, sluhu tadašnjim partijama na vlasti DS i DSS-u, Giljeva je dobila struju. Te zime organizovala sam i dva kamiona humanitartne pomoći koji smo odneli deci u Giljevi. Ali, budući da smo spavali u Karajukića bunaru, u tada jedinoj gostionici, muslimanska deca su nekako saznala za poklone. Kada smo ih videli kako gleedaju u kamione, poranili smo i sve paketiće preraspodelili. Umesto 16 velikih paketa, napravili smo 50 malih i podelili svima na ravne časti, i srpskoj deci u Giljevi i muslimanskoj deci u Karajukića bunaru. Sreća te dece, koja nikada nisu dobila poklone, ne može se rečima opisati.

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Krpa za sudove bez deterdženta: samo za vodolije

Krpa za sudove bez deterdženta: samo za vodolije

Sve je krug. Sve se vraća.

Bromazepami, ibuprofeni, paracetamoli, steoridni i nesteroidni, antiimflamatorni lekovi, antibotici, sve se to sa morkaćom izlučuje u životnu sredinu i stiže opet nekako do nas.

Svaki čovek koji pije tablete je jedna mala otpadna fabrika koja truje svoju okolinu.

 U otpadnim vodama koje se slivaju u naše reke, jezera, mora i okeane, rekla mi je jedna profesorka Departmana za hemiju Prirodno matematičkog fakulteta u Novom Sadu, mogu se naći hormonski aktivne supstance,lekovi koji se najčešće upotrebljavaju poput karbamazepina, diklofenaka, ibuprofena, rentgenskih kontrasnih sredstava.

 Njihovih meabolita ima u algama, ribama, lignjama koje jedemo, ima ih u vodi koju pijemo, u povrću voću, salatama, svemu što je takvom vodom zalivano.

Ooo, Bože. Sve se vrti u krug. Stvarno, svi smo jedno.

 I otkud sad te misli, pitam se, baš kada sam odlučila da zaštitim prirodu od sebe. I nabavim kraljicu krpa: krpa za sudove bez deterdženta!

 Bila sam ushićena. Potrebna je samo krpa i voda. Pa da, voda je najbolji rastvarač! Ali, pitala sam se kako će da pere masno, ili zakoreno?

 Pa, probaću. Osma godina huji sa minimalno hemije u mom životu i bez TV( i on je otrov). Sve što sam mogla da izbacim – izbacila sam.

  Prvo najveći trovač – omekšivač za veš. I danas kada osetim miris „lenora“, „ornela“ i sličnih – počnem da se gušim. Onda – prašak za veš – umesto njega kupujem saponske orahe (plod drveta koje raste u Indiji, stavi se u mašinu i opere kao i prašak). Kreme pravim sama, šampon imam organski, sapuni uglavnom kozji prirodni. Svu drugu prljavštinu po kući skidam sodom bikarbonom i vinskim sirćetom.

 Uglavnom, dobijem krpu za pranje sudova bez deterdženta od drugarice, Ruskinje.

 Veli ona, ovo je ruski proizvod, japanska tehnologija. Greenway. Probaj, zaljubićeš se.

 Oduševim se poklonu. Konačno ću izbaciti iz kuhinje sunđere, trulekse i deterdžet. Istina, kod mene odavno više nije  u upotrebi hemijski deterdžent za pranje. Godinama koristim organski. Ušao je u moj život kada  sam shvatila da pola hemije za pranje sudova  završi u mom telu i da treba da zaštitim sebe.

 Sad je došlo vreme da krpom kojoj ne treba deterdžent zaštitim okolinu. Da čuvam vodu. Svetsku vodu.

 Donesem je kući. Krenem u akciju odmah. Pustim toplu vodu, uzmem tanjir. Fantastično. Skida sve. Zgrabim čašu, da li će  biti mrlja na njoj. Oopa, čisto kao bistra voda.

 Ha, pomislim, treba mi nešto  masno. Zgrabim tiganj. Da vidimo…Okrenem krpu s druge strane, ima mrežicu, krenem da trljam a ona skine sve sa tiganja, onda okrenem mekanu stranu koja masnoću pokupi. Nemoguće. Tiganj opran bez kapi deterdženta. Krpa za sudove bez deterdženta radi!

  Primim se, počnem da pričam drugaricama, čak i nađem jednu devojku koja prodaje proizvode Greenway-a, ali one ni da čuju. Naviklo to da „zapeni hemija“, da ispuca koža na rukama, a  posle obavezno krema za ruke.

 O vodi koja se truje, o svim živim bićima, vidljivim i nevidljivim u njoj koja to trpe,o čistoj vodi koja nestaje i koja se ne može napraviti u laboratoriji – da ne govorim.

 Kokice ne razmišljaju o tome, rekoh im.

 Daj, reče mi jedna, o tome neka brinu oni koji će posle mene doći.

I vodolije, reče druga. One su napredne.

Dobro, kad je tako.

                  Zapisi pegave veštice    

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Marko Savić, surfer srećan kao u maminom stomaku

Marko Savić, surfer srećan kao u maminom stomaku

  Kada je naš surfer prvi put stao na dasku, u jedno svitanje, dok je još crveni odsjaj najavljivao tihi izlazak sunca, Marko Savić je znao da će to biti ljubav za ceo život. Vožnja na talasima i tirkizna mora Dalekog istoka od tog ranog jutra postali su njegova – sudbina. 

– Onog trenutka kada vas sport kojim se bavite ne umara, tada ste iz sporta prešli u način života. Ja sam to postigao.  Postao sam surfer a moj stil životni je upravo – surfing.  Taj osećaj je nešto neopisivo. Kao da ste u majčinom stomaku, slobodni, srećni, sigurni. Slobodni i bezbrižni, iznad svega.

O Šta je to toliko privlačno na tom ostrvu?

– Ja Bali doživljavam kao umetničku koloniju. To je ostvro slobodnih i kreativnih duša, koji svojim skromnim učinkom doprinose autentičnosti tog mesta.

O Kakvi su uslovi za surfovanje na Baliju? Zašto je surfer posebna sorta?

– Surfovanje je pre svega ekstremni sport, i kao takav je i opasan. Potrebna je fizička ali i mentalna spremnost kao i izdržljivost.

Da biste savladali talas, morate da znate da dobro procenite  talas koji vam ide u susret, balans vašeg tela na dasci i morate da imate veliku fizičku snagu da biste uhvatili ili zaobišli talas. Nekom ko ne zna da pliva i da roni, i ko nije u mogućnosti bar 45 sekundi u jednom dahu da bude ispod vode, ne bih preporučio da se upušta u ovaj sport.

O Ko je surfer?

-Svako ko ima osećaj za talas, plavo, i za dubinu.

oKo surfuje?

– Na Baliju najveći broj surfera su Australijanci i Amerikanci iz Kalifornije. Isto tako ima veliki broj Italijana i Brazilaca.

Švedjani, Finci , Holandjani i Nemci su najčešći surf turisti koji dolaze na Bali da nauče da se voze na talasima.

marko savić

O Kakav je osećaj jahati na talasima? Da li je surfer tada bog?

– Surferski dan na Baliju počinje izlaskom sunca, tada je idealno vreme da se udje u vodu. Voda je tada mirna kao na jezeru. Na svakih par minuta iz tako mirne vode pojavi se idealni talas, koji ako uspete, može da vas provoza skroz nazad do obale. To je bila ljubav za ceo život. Za mene je surfovanje božanski posao.

Trenutak kada se popnete na dasku i krenete slobodim padom da se spuštate niz talas to je trenutak koji vas oslobodja od svih pitanja i briga.

O  Šta od opasnih životinja i biljaka ima u moru?

– Životinje su sastavni deo Balija. Imao sam priliku, tokom surfovanja, da vidim delfina koji je iskočio iz talasa pored mene, kao i džinovske kornjače koje izviru na par trenutaka i ,onda, opet zarone.

Ajkule nisam video, ali sam čuo da su se ljudi tokom surfovanja sretali sa njima. Veoma retko se desi da ajkula napadne čoveka.

o Kojim jezikom se tamo sporazumevaš?

– Učim aktivno njihov jezik, koji se zove bahasa. Inače, nije težak da se nauči. Sporazumevamo se svakako svakodnevno na engleskom.

o Da li se sećaš svog najčuudnijeg sna?

– Sećam se, ne mogu da ga zaboravim, kao da sam ga juče sanjao. Sanjao sam kako su naučnici otkrili genetski kod dobra i zla. Kako genetski kod dobra anulira kod ljudi ljubomoru, zavist, i pohlepu. Zatim su taj kod implementirali čitavom čovečanstvu i deca su počela da se radjaju kao sušta dobrota.

Posle nekog vremena nisu postojali poslovi kao vojska i policija, niti su postojale granice izmedju zemalja. Sve je funkcionisalo, sve do trenutka dok se nisu pojavili vanzemaljci  i obavestli nas da smo uspeli i da će nam pružiti tehnologiju kako da napustimo zemlju i da putujemo po drugim svetovima. Čestitali su nam jer smo se dekontaminirali od zla.

Čudno je to što nije bio  običan san kada se iz njega nekako trgeneš i probudiš, već je san imao svoj jasan kraj, i , uz sve to, samo sam se probudio posle toga.

o Da li veruješ da je dobro jače od zla?

– Mislim da ne postoji jači u toj borbi, ne postoji pobednik. To je večita borba koja nema kraja.

Sem ako nas naučnici ne spasu od zla.

o Kako žive Balinežani?

– Interesantno je da nisam nijednom video gojaznu osobu na ostrvu. Balinežani ležu na spavanje dosta rano i bude se isto tako rano. Zdravo se hrane i dosta se smeju. Ne nerviraju se i ne postavljaju nedostižne ili teško dostižne zadatke pred sebe. Žive za taj dan, bez opterećenja šta će biti sutra ili šta je bilo juče. Svi su mladoliki, i teško je proceniti koliko ko ima godina. Ishrana im se bazira na organskom voću i povrću i malim obrocima.

O Da li ima Srba koji tamo žive?

– Na Baliju nema mnogo ljudi iz Srbije, ali i oni koju tamo žive ili provode odredjeno vreme u toku godine imaju zanimljive životne priče.

O Šta se tebi najviše dopada na Baliju? A šta ti se ne dopada?

– Spiritualna planina Ubud, i surfersko selo Canggu, to su najlepši delovi ostrva. Canggu je selo poznato po dobrim mestima za surf, veganskom načinu života, i poprilično velikom jogi zajednicom.

Najkomercijalniji deo ostvra, Kuta, jeste deo Balija koji ne bih preporučio za obilazak. Kuta je poprilično zapustena, a plaža prljava.

O Šta ti je najinteresantnije u hinduizmu?

– Hinduizam je pored budizma najmirnija religija na svetu. Hinduisti su vedri i nasmejani ljudi, ljudi koji veruju u da treba da žive u kodeksu dobrog, da čine dobro i da će im se u nekom obliku dobro i vratiti.

Hinduisti veruju u reinkarnaciju, i po tom verovanju smrt nije pravi kraj života, nego je to samo kraj jedne inkarnacije i početak drugog utelovljenja.Možda su baš zbog toga tako srećni.

Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera