Manasija izroni kao dvorac iz bajke iza krivine i zbuni vas sasvim. Stranac pomisli da iza zidina moćne i romantične tvrđave čeka neka princeza svog princa iz bajke. Ali te čvrste, lepe zidine kriju manastir Resavu, nazvan kasnije Manasija. Dragulj srpske srednjovekovne arhitekture.
Podignut u slavu Boga i srpskog despota.
Dao je srpski despot Stefan Lazarević da se podigne ovo zdanje, u duhu nemanjićke tradicije, baš kako su radili i njegov otac i deda. Podizanje je trajalo čitavih jedanaest godina, od od 1407. do 1418. godine.
Gradila se u teško vreme. Srbija posle Kosovskog boja, oslabljena, destabilizovana, sa stalnim strahom od turske najezde i pritiscima Ugarske sa severa. Posle smrti kneza Lazara, kneginja Milica je vladala sama, uz mnogo muka, a kada je mladi despor stasao, predala mu srpski presto i povukla se u manastir odakle je nastavila da mu pomaže.
Mladi knez Stefan imao je težak zadatak, da pomiri posvađanu vlastelu, i da ojača zemlju.
Odlično se snašao. Kada je ojačao, naložio je da se gradi Manasija. Prvo je sagrađena manastirska crkva posvećena Svetoj trojici. Pripada crkvama Moravske arhitektonske škole, ali od većine se razlikuje time što je izgrađena od pravilnih tesanika kamena, bez ikakvih keramoplastičnih detalja na fasadi.
A onda je ovaj, možda najbogatiji od svih srpskih vladara, uvideo da je lepo zdanje lako osvojiti, pa je naložio da se oko manastira Manasija podigne utvrđenje.
Na visokim zidinama tvrđave nalazilo se 11 kula i donžona, a najveća i najlepša među njima – Despotova kula. I danas one krase utvrđenje, predstavljajući jedan od najočuvanijih srednjovekovnih vojnih utvrđenja u Srbiji.
U manastirskom kompleksu pored crkve, nalaze se i ostataci stare biblioteke i konak koji je obnovljen.
U biblioteci koja treba da se obnovi, u drugoj polovini 15. veka začela se resavska škola koja će vremenom od Manasije učiniti kulturno i književno središte srednjovekovne Srbije.
Iako je Manasija izuzetno očuvana, skladna i lepa, najlepše u njoj su zapravo freske.
I pored teških oštećenja, živopis u crkvi spada u red najznačajnijih ostvarenja srpskog srednjovekovnog slikarstva.
Likovi velikih proroka, anđela, jevanđelista izgledaju profinjeno. Tu su predivne kompozicije Pričešće apostola i Poklonjenje Agnecu, starozavetne scene, razni svetitelji, arhanđeli, Uspenje Bogorodice i portret despota Stefana sa modelom crkve u ruci.
Sin kneza Lazara i knjeginje Milice za svog života sagradio je sebi mauzolej u kome će biti sahranjen i to je prikazao na zapadnom zidu crkve.
U priprati se očuvao jedinstveni mozaični pod od raznobojnih kamenih pločica od kojih je sastavljen krst sa dekorativnom rozetom.
Ima šta da se vidi u ovom manastiru koji predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika srpske srednjovekovne kulture i najznačajnija građevina koja pripada takozvanoj Moravskoj školi.
Stefan Lazarević je sahranjen u svojoj zadužbini. DNK analiza koja je urađena kada su prilikom rekonstrukcije crkve pronađeni zemni ostaci – to je potvrdila. Pripadaju despotu Stefanu Lazareviću.
Dijana Dimitrovska
Izuzetna
Manasija spada među najkompletnije očuvane srednjevekovne manastirske celine u Srbiji i najbolje očuvani vojni objekat. Zbog toga je proglašena za kulturno dobro od izuzetnog značaja.
Beograd
Zahvaljujući despotu Stefanu Lazareviću – Beograd je danas srpski. On se u jednom političkom zaokretu početkom 1404. godine priklonio Ugarskoj zbog čega je dobio vojne garancije a uz to i još Mačvu i Beograd.
“ Čujete li, sva srpska gospodo, Šta govori gospođa Milica, Jer ne gradim nigđe zadužbine? Hoću gradit’ crkvu Ravanicu, U Resavi kraj vode Ravana; Imam blaga koliko mi drago, Udariću temelj od olova, Pa ću crkvi sagraditi platna, Pokriću je žeženijem zlatom, Podnizati drobnijem biserom, Popunjati dragijem kamenjem.”
Ravanica lepa, divimo se i danas lepoti zadužbine časnog kneza Lazara, i ne znamo šta je lepše, ona ili lepota zaboravljenih stihova epskog stvaralaštva iskazana i u ovoj pesmi “ Zidanje Ravanice”. Jedan od najlepših spomenika naše prošlosti počeo je da se gradi 1375. godine pod rukovodstvom neimara Radeta Borovića, koji sazida veličanstvenu crkvu u najlepšem srpsko-vizantijskom stilu.
Smestiše je u podnožju Kučajskih dolina u dolini reke Ravanice po kojoj dobi i ime. Crkva Ravanica je završena 1381. godine i posvećena Vaznesenju Gospodnjem i bila je nešto najlepše što je Srbija toga doba imala.
Tada je knez Lazar potpisao Povelju u kojoj manastir obdari mnogim imanjima u „ Pomoravlju, Podunavlju i Posavini“.
Kako je izgledala tada Ravanica, evo opisa srpskog patrijarha Danila III, u svom “Slovu o knezu Lazaru”: “Božansku je crkvu prekrasnim mramorjem ukrasio, zlatom i srebrom je božanstvene ikone izobrazio. I ne samo ikone, nego je i zidove zlatom prosvetlio. Manastir je ogradio visokim pirgovima (kulama) i čvrstim zidovima, i utvrdio svakom ogradom, kakve do tada ni gde nije bilo”.
Malo je od ograde i kula danas ostalo ali lepotu manastira ništa nije moglo da uništi. Ni turska paljenja, ni korov, ni drveće koje je raslo iz njega tužnog i zapuštenog.
Sve je moćno i važno u Ravanici. I kako kaže mati Marija, igumanija – svaka travka je ovde istorija srpskog sveta.
U tom manastiru okupili su se pred Kosovski boj junaci naše prošlosti: Knez Lazar, Miloš Obilić, Milan Kosančić i Milan Toplica i Jug Bogdan sa devet sinova,i Stevan Musić i Banović Strahinja i mnogi drugi vrli junaci. Odatle su kovali planove, okupljali vojsku i odatle su krenuli na Kosovo ravno, gde će se u jednoj drugoj, takođe čuvenoj crkvi Samodreži, šest kilometara od Vučitrna i pričestiti. Mnogi od njih-poslednji put.
Svi su znali kuda idu.
Po odlasku u carstvo nebesko, knez Lazar je sahranjen u Prištini. U svoju zadužbinu će njegovi sveti ostaci biti preneti 1391. godine. U Seobi Srba 1690.godine ravanički monasi poneli su mošti svetog kneza u Sent Andreju, a zatim 1697. godine na Frušku Goru u Vrdnik, koji zbog toga nazivaju sremskom Ravanicom.
Tu je knez počivao do Drugo svetsko rata, kada ga je 1942. godine od ustaških pustošenja spasio prota Radoslav Grujić, prenevši ga u Sabornu crkvu u Beograd.
A onda, konačno, 1989. godine knez Lazar se vratio kući, u svoju zadužbinu. Tamo gde je želeo da bude, okružen pažnjom i ljubavlju monahinja i na utehu naroda koji veruje da njegove mošti dižu paralizovane na noge, a slepe na vid.
Legende su žilavije nego istina. Žive uporno i dugo, menjajući tokom vekova svoj spoljni izgled. Jedna takva legenda obavija Pirotsku tvrđavu, toliko dugo da mogi veruju da je skladne zidine podigao vojvoda Momčilo, i da je i tu pod njima okončao život i on i njegov jednako slavni konj Jabučilo.
Nije baš tako. Jedna od najlepših tvrđava u Srbiji sagrađena je mnogo pre Kosovskog boja i kneza Lazara u čije su vreme dograđene gornje kule. Za vreme Rimskog carstva u 3. i 4. veku nosila je naziv Turres ( Kula), pa Pirgos, Thurib. Piroćanci su je nazivali jednostavno Kale, retko Momčilov grad a najčešće Pirotska tvrđava. Prema arheološkim nalazima, Gornji grad je sagrađen prvi, a tvrđava je kasnije dograđivana, Srednji grad je podignut u vreme despota Stefana Lazarevića, dok su Donji grad podigli Turci krajem 18. veka o čemu svedoči ploča sa natpisom koji kazuje da je 1804. Rahim paša obnovio grad.
U vreme kneza Lazara, najnesrećnije vreme u istoriji srpske države, u Pirotskom utvrđenju bila je smeštena vojska , vlastela i gradska uprava. Kada se u periodu od 1385. do 1386. godine Lazar suočio sa Turcima – tvrđava je pala u prvom naletu moćne vojske.
Vojvoda Dimitrije koga je knez poslao da povrati grad, to uspeva ali Pirotska tvrđava je kratko u srpskim rukama. Silna nova turska vojska ponovo je osvojila grad.
Pirot koji je bio u sastavu države Stefana Nemanje (оd 1183. dо 1189. godine) još jednom će za vreme Stefana Lazarevića biti u srpskim rukama, dok konačno ne padne u turske ruke.
Mesto pogibije slavnog junaka nije ispod zidina ove sada obnovljene i blistave tvrđave koja mami poglede prolaznika, već mnogo dalje.
Georgije Ostrogorski u svojoj “ Istoriji Vizantije” navodi da je Momčila savladao Kantakuzin I Umur u okršaju 1345. godine kod primorskog grada Periteoreje na Egejskom moru. Bežeći sa četom od grčko-turske armije, junak se obreo pred zidnama tvrđave u Periteoreji, čiji stanovnici nisu hteli da mu otvore kapiju. Umoran, on mora da se bori i pred zidinama nalazi svoj kraj. Ovaj grad je u servernoj Grčkoj.
Ali se takođe identifukuje i sa Pirlitorom u Crnoj Gori. Kako pesma kaže: “Knjigu piše žura Vukašine u bijelu Skadru na Bojani, te je šalje na Hercegovinu, bijelome gradu Pirlitoru, Pirlitoru prema Durmitoru, Vidosavi, ljubi Momčilovoj.”
Piroćanci kažu, nije važno gde je poginuo, neka mu je laka zemlja, važno je odakle potiče. A potiče iz pirotskog kraja.
Dečak iz pogranične oblasti između Srbije i Bugarske izrašće u nepobedivog junaka kome će se diviti i kraljevi. Hrabar, moćan, neustrašiv, postao je sevastokrator a carica Ana Paleolog mu je dala titulu despota.
Bio je impozantnog izgleda. U “ Rimovanoj turskoj hronici o Omar paši” navodi se da da je Momčilo bio toliko visok “ da je ličio na minare”. Danas Momčilo stoluje u blistavoj i sjajnoj tvrđavi čiju je obnovu finansirala Evropska unija kroz projekat prekogranične saradnje sa susednom Bugarskom, ( izrada tehničke dokumentacije i nadzor finansiran je novcem poreskih obveznika).
Jabučilo se odmara na livadi ispod tvrđave gde ga je smestio vajar Zoran Mojsilov – spreman da poleti, daleko u prošlost, u vreme kada su on i njegov gospodar bili deo tradicije i vere da pravedni nikada ne umiru.
Manastir Gornjak i knez Lazar kroz istoriju putuju- zajedno. Legenda kaže da je sveti Grigorije zamolio reku da utihne da bi čuo šta govori knez Lazar, zbog čega je Mlava na tom mestu tako tiha. Da nije bilo časnog kneza Lazara ne bi bilo ni manastira. Naš vrli knez koji je vladao tim krajem, voleo je da lovi u brdima oko Mlave i jednom prilikom je s druge strane reke ugledao isposnika Grigorija.
Pozdravio ga je preko hučne Mlave ali isposnik nije čuo šta je govorio. Knez je opet nešto rekao, ali je reka i te reči odnela niz vodu. Sveti Grigorije je onda zamolio reku:
„Ćuti, Mlavo, ti se sledi da sa carem reč besedim.”
Otada Mlava tu teče tiho da je niko ne može čuti. Nepomična kao slika. Kao voda koju je tišina omađijala.
Knez Lazar dao je potom da se sagradi 1378. godine crkva na tom mestu u koju će kasnije čuvati mošti svetog Grigorija. Poklonio je manastiru barjak cara Dušana, putir od zlata i zvono i mnoge druge stvari koje su vremenom nestale.
Dušanov barjak je Miloš Obrenović uzeo od monaha, ali ga je zatim vratio, da bi ga monasi na kraju poklonili njegovom sinu Mihailu Obrenoviću. U Prvom svetskom ratu bugarski vojnici odneli su zlatni putir koji je knez Lazar poklonio manastiru pa čak i manastirska zvona. Grigorijeve mošti, koje se nalaze u manastirskoj crkvi, nosili su monasi, bežeći od Turaka da bi se konačno, kada su nevolje prošle, upokojile u miru u Gornjaku. Nosili su i brojne vredne knjige koje su i danas po nekih fruškogorskim manastirima.
Legenda o Mlavi i knezu Lazaru zapisana je u crkvenim knjigama kao i sam stih svetog Grigorija, ali narod u ovom kraju ispreda još jednu legendu.
Ona je tužna kao i sam događaj koji se zbio na Vidovdan 1389. godine na Kosovu polju. Legenda kaže da je glasnik na tom mestu objavio narodu vest da je srpska vojska izgubila bitku na Kosovu polju. Kada je to izgovorio sve je zamrlo, čak se i Mlava umirila i od tuge zaćutala. To mesto dobilo je naziv Tišina.
Prekrasan manastir sa crkvom Izgrađen na nepristupačnom mestu, sakriven od očiju Turaka , u udubljenju između stena, u klisuri Ždrelo, između Homoljskih i Gornjačkih planina, na obali prelepe Mlave. Moćan, čvrst, deluje neuništivo kao i stene iz kojih je iznikao. Sa neobičnim imenom koje je dobio po vetru gornjaku koji duva dolinom Mlave.
Ugledan i poštovan, voljen kao i sam knez Lazar, manastir je mnogo stradao. Njegova istorija zaprvao je istorija rušenja i podizanja.
Rušili su ga Turci nebrojeno puta, goreo je u vatri, nevreme je brisalo sa zidova freske i lik kneza Lazara koji je bio živopisan. Turci su zatim skinuli i olovni krov sa bogomolje. Ali, mit o knezu Lazaru nije nestao. Palili su ga i Nemci tokom Drugog svetskog rata, kada su u logor odveli i igumana Mandarija.
Ali, kao da je sam knez čuvao manastir koji je iznova i iznova podizan. Današnje freske potiču iz 18. i 19. veka i među njima i čuvena freska kneza Lazara u crvenoj odeždi.
Osakaćen, ranjen i sa brojnim ožiljcima iz minulih epoha, novi mirniji život su mu udahnule monahinje. Pedesetih godina prošlog veka došlo je sestrinstvo u Gornjak i igumanija Melanija sa monahinjama golim rukama su obijale zazidane freske. Kada se igumanija Melanija upokojila, nasledila ju je Veronika. Danas je to predivan manstir koji pohodi reka ljudi. U mestu Tišina čuje se ljudski žamor, nasuprot nazivu.
Zatvor
Tokom 19. veka manastir Gornjak je korišćen kao sanatorijum za umobolne, zatim je bio zatvor za sveštena lica koje je sud tadašnje države osuđivao na tzv. vremenske kazne. Po jednoj takvoj presudi iz 1821. godine Milosav Radosavljević je zbog ubistva bio prikovan uza zid manastirske sobe.
Narod dolazi neprekidno po lekovitu vodu. Iza manastira niz stene se sliva lekovita voda i to posebno, kažu, oko Đurđevdana . Narod tu vodu sakuplja kašikama, verujući da leči, posebno oči.
-Lekovite vode ima uvek, nije samo oko Đurđevdana – kaže igumanija Veronika. – Mi verujemo da su to suze svetog Grigorija. Leče razne bolesti, posebno očne.
Sestrinstvo Gornjaka ne sedi skrštenih ruku. Obrađuju se bašte i sadi povrće, cveće, lekovito bilje. Monahinje prave čuveni homoljski med, za koji se takođe veruje da je lekovit.Ako je voda lekovita i priroda, onda je i med pčela koje tu sakupljaju polen – lekovit.
Koliko je poseban homoljski med govori podatak da je upravo on postao prvi brendirani med iz Srbije sa zaštićenim geografskim poreklom.
Ako se u Gornjaku ne zasladite medom i na okrepite hladom izvorskom vodom – računa se da tamo niste ni bili.
Knez Lazar se rodio u Pobrđu, u Grblju. To je deo današnje Crne Gore, koji je kroz istoriju, kako su isticali stariji istoričari, bio najbuntovniji, najpravoslavniji i najsrpskiji. Pošto je rođen u Grblju, on je Grbljanović, ne Hrebeljanović, kako su neki greškom izgovarali i pisali, a posebno italijanski hroničari. Ovo svako dete u Grblju zna. Naučilo je od svojih očeva, a oni od svojih… I, tako – vekovima. Kao sveta tajna prenosilo se predanje s kolena na koleno. Vekovi ga nisu umanjili. I danas živi, a deca recituju:
“ Ovo sunce iznad Grblja što čarobnu svetlost stvara, obasjava slavno mesto, postojbinu car Lazara!“ – Svi smo mi kao deca slušali priče i legende o knezu Lazaru, osnova je ista samo ima nekoliko varijanti – veli istoričar Vasko Kostić, koji je decenijama istraživao i sakupljao mitove i legende Grbljana.
Legenda ide ovako: Car Dušan imao je sestru, koja je može biti imala govornu manu. Po drugima bila je ružna, pa su je nazvali Ruža, po trećima – grbava. – A, može biti da je imala samo dug jezik, što je u to vreme smatrano govornom manom – ubacuje novu mogućnost Kostić. Jednom prilikom, kada su Grbljani, inače poverenici srpskog dvora, bili u poseti caru Dušanu, ovaj im dade pomenutu Ružu da je povedu u – nepoznato. Možda i pogube. Jedan Grbljanin, međutim, videvši da je ona pametna, a još i carskoga roda, reši da je uzme za svog mlađeg sina. Beše to knez, možda Milojko. Tako i bi… Prošle su godine, rodio se Lazar, i jednog dana silni Dušan, na povratku iz Dubrovnika, svrati u manastir Podlastvu. Tu su mu pripremili ručak, a on, pošto je okusio jelo koje mu je u mladosti samo sestra spremala, zatraži da dovedu onoga ko ga je kuvao. Brat i sestra odmah su se prepoznali, i kada je car čuo da ona ima sina, Lazara, reši da ga povede na srpski dvor. – Pošto je sin na Grblju sve i svja – veli Kostić – otac malog Lazara toliko je molio i preklinjao da su morali da ga ubiju, na mestu gde izvire mali izvor, blizu manastira Podlastve. To mesto i danas se zove Pizdina voda, zbog toga što je mnogo kukao.
Tako je Lazar odrastao na dvoru dok nije postao knez. – I našoj deci prenosimo ovu legendu, koja je za nas više od toga. Jer, mi znamo da je Grbljanović naš, Grbljanin. Zašto bi se to, inače, tako uporno prenosilo kroz vekove? Istorija nije dala da tako bude zapisano, ali, ipak, živi kroz usmenu književnost – razmišlja Ivan Knežević, slikar i nastavnik likovne kulture, dok nam pokazuje oltarska vrata u crkvi svetog Jovana u Pobrđu, koja je on živopisao. Na jednima je sveti knez Lazar kako u rukama drži crkvu Podlastva, najveću svetinju Grbljana. Nad njim piše: Lazar Grbljanović. Slavni Grbalj ne imaše svog pesnika da opeva i ovekoveči svoju istoriju i junake. Istoričari se ne hvataju u koštac sa ovom legendom. A, crkva – ćuti. – Nikome ne odgovara činjenica da je knez Lazar odavde – veli Knežević. – Srbija bi volela da svi njeni istorijski likovi budu u njenim granicama. A, Vasko Kostić veli: – Kada sam Amfilohija jednom prilikom ispravio da „nije Hrebeljanović, nego Grbljanović“, on mi je odgovorio:“ To je isto“.
„Nije isto“ – kazao sam. Pa, i Njegoš kaže Grbljanović.“ U crkvi svetog Jovana na Pobrđu, koja ima tri oltara, paroh donjogrbaljski Jovan Rajak nam reče: – Od vremena kneza Lazara Grbljanovića do današnjih dana ovde muška deca često nose ime Lazar. Otuda i velika rasprostranjenost prezimena Lazarević. Oni su najčuvenije bokeljsko bratstvo, dali su mnogo junaka, kneževa i prvog i poslednjeg guvernadura čitavog Grblja. Nažalost, otac Jovan danas više sahranjuje nego što krštava. Godišnje ima tek dvadesetak krštenja. Ali, mnoga od muške dece i sada ponesu ime Lazar… Grbalj ima 62 crkve, tri „živa“ manastira i još pet u tragovima, nekoliko crkava (među njima i ona u Krimovici iz šestog veka, sa očuvanim mozaikom). Sve to smešteno je na 95 kvadratnih kilometara, zbog čega Grbalj nazivaju i Svetom gorom.
Grbalj je slavan u svim slojevima istorije. Odavde su preci pesnika Branka Radičevića, Petronija Šišića, vojvode u prvom srpskom ustanku, Ferda Šišića akademika, Stevana Vukotića, koji je prvi od Južnih Slovena na ruskom brodu oplovio Zemljinu kuglu (1823- 1826), 30 godina pre slavnog moreplovca Iva Vizina iz Prčnja.
Oduvek poseban, oduvek poravoslavan, oduvek srpski, Grbalj je pevao: „Od tunela do tunela dvadeset je srpskih sela“. U vremenima kada je politika pravila granice i određivala nacionalnost, i kada je bila poništena srednjovekovna istorija srpskog naroda, bilo im je teško. Tešili su se, kao što kaže Ivan Knežević, rečima i mislima:
– Grbalj je naša zemlja, naši preci ginuli su za nju. Šta god da bude, mi znamo ko smo. Deca kneza Lazara.