Manastir Gornjak kraj tihe vode

Manastir Gornjak kraj tihe vode

Manastir Gornjak i knez Lazar kroz istoriju putuju- zajedno. Legenda kaže da je sveti Grigorije zamolio reku da utihne da bi čuo šta govori knez Lazar, zbog čega je Mlava na tom mestu  tako tiha. Da nije bilo časnog kneza Lazara ne bi bilo ni manastira. Naš vrli knez koji je vladao tim krajem, voleo je da lovi u brdima oko Mlave i jednom prilikom je s druge strane reke ugledao isposnika Grigorija.

 Pozdravio ga je preko hučne Mlave ali isposnik nije čuo šta je govorio. Knez je opet  nešto rekao, ali je reka  i te reči  odnela niz vodu. Sveti Grigorije je onda zamolio reku:

  „Ćuti, Mlavo, ti se sledi da sa carem reč besedim.”

 Otada Mlava  tu teče tiho da je niko ne može čuti. Nepomična kao slika. Kao voda koju je tišina omađijala.

Knez Lazar  dao je potom da se sagradi 1378. godine crkva na tom mestu u koju će kasnije  čuvati mošti svetog Grigorija. Poklonio je manastiru barjak cara Dušana, putir od zlata i zvono i mnoge druge stvari koje su vremenom nestale.

   Dušanov barjak je Miloš Obrenović uzeo od monaha, ali ga je zatim vratio, da bi ga monasi na kraju poklonili njegovom sinu Mihailu Obrenoviću. U Prvom svetskom ratu  bugarski vojnici  odneli su zlatni putir koji je knez Lazar poklonio manastiru pa čak i manastirska zvona. Grigorijeve mošti, koje se nalaze u manastirskoj crkvi, nosili su monasi, bežeći od Turaka da bi se konačno, kada su nevolje prošle, upokojile u miru u Gornjaku. Nosili su i brojne vredne knjige koje su i danas po nekih fruškogorskim manastirima.

   Legenda o Mlavi i knezu Lazaru zapisana je u crkvenim knjigama kao i sam stih svetog Grigorija, ali narod  u ovom kraju ispreda još jednu legendu.

 Ona je tužna kao i sam događaj koji se zbio na Vidovdan 1389. godine na Kosovu polju. Legenda kaže da je glasnik na tom mestu objavio narodu vest da je  srpska vojska izgubila bitku na Kosovu polju.  Kada je to izgovorio sve je zamrlo, čak se i Mlava umirila i od tuge zaćutala. To mesto  dobilo je naziv Tišina.

  Prekrasan manastir sa crkvom Izgrađen na nepristupačnom mestu, sakriven od očiju Turaka , u udubljenju  između stena, u klisuri Ždrelo, između Homoljskih  i Gornjačkih  planina, na obali prelepe Mlave. Moćan, čvrst, deluje neuništivo kao i stene iz kojih je iznikao.  Sa neobičnim imenom koje je dobio po vetru gornjaku koji  duva dolinom Mlave.

  Ugledan i poštovan, voljen kao i sam knez Lazar, manastir je mnogo stradao. Njegova istorija zaprvao je istorija rušenja i podizanja.

   Rušili su ga Turci nebrojeno puta, goreo je u vatri, nevreme je  brisalo sa zidova freske i lik kneza Lazara koji je bio živopisan. Turci su zatim skinuli i olovni krov sa bogomolje. Ali, mit o knezu Lazaru nije nestao. Palili su ga i Nemci tokom Drugog svetskog rata, kada su u logor odveli i igumana Mandarija.

  Ali, kao da je sam knez čuvao manastir koji je iznova i iznova podizan. Današnje freske potiču iz 18. i 19. veka i među njima i čuvena freska kneza Lazara u crvenoj odeždi.

   Osakaćen, ranjen i sa brojnim ožiljcima  iz minulih epoha, novi mirniji život su mu udahnule monahinje. Pedesetih godina prošlog veka došlo je sestrinstvo u Gornjak i igumanija Melanija sa monahinjama golim rukama su obijale zazidane freske. Kada se igumanija Melanija upokojila, nasledila ju je Veronika. Danas je to predivan manstir koji pohodi reka ljudi. U mestu Tišina čuje se ljudski žamor, nasuprot nazivu.

Zatvor

Tokom 19. veka manastir Gornjak je korišćen kao sanatorijum za umobolne, zatim je bio  zatvor za sveštena lica koje je sud tadašnje države osuđivao na tzv. vremenske kazne. Po jednoj takvoj presudi iz 1821. godine  Milosav Radosavljević je  zbog ubistva bio prikovan uza zid manastirske sobe.

 Narod dolazi neprekidno po lekovitu vodu.  Iza  manastira niz stene se sliva lekovita voda i to posebno, kažu,  oko Đurđevdana . Narod tu vodu sakuplja kašikama, verujući da leči, posebno oči.

-Lekovite vode ima uvek, nije samo oko Đurđevdana – kaže igumanija Veronika. – Mi verujemo da su to suze svetog Grigorija. Leče razne bolesti, posebno očne.

Sestrinstvo Gornjaka ne sedi skrštenih ruku. Obrađuju se bašte i sadi povrće, cveće, lekovito bilje. Monahinje prave čuveni  homoljski med, za koji se takođe veruje da je lekovit.Ako  je voda lekovita i priroda, onda je i med pčela koje tu sakupljaju polen – lekovit.

Koliko je poseban homoljski med govori podatak da je upravo on  postao prvi brendirani med iz Srbije sa zaštićenim geografskim poreklom.

  Ako se u Gornjaku ne zasladite medom i na okrepite hladom izvorskom vodom – računa se da tamo niste ni bili.

   Dijana Dimitrovska

beograd biljke crna gora dinastija dirigent doktor film gitara glumac glumica hirurg istoričar klasična muzika klavir knjiga kultura more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pluća pozorište profesor reditelj religija rodonačelnik SAD slikar slikarka Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja sunce teatar umetnost vera voda zdravlje zlato život

Knez Lazar se rodio u Grblju, legenda živi i danas

Knez Lazar se rodio u Grblju, legenda živi i danas

Knez Lazar se rodio u Pobrđu, u Grblju. To je deo današnje Crne Gore, koji je kroz istoriju, kako su isticali stariji istoričari, bio najbuntovniji, najpravoslavniji i najsrpskiji. Pošto je rođen u Grblju, on je Grbljanović, ne Hrebeljanović, kako su neki greškom izgovarali i pisali, a posebno italijanski hroničari.
Ovo svako dete u Grblju zna. Naučilo je od svojih očeva, a oni od svojih… I, tako – vekovima. Kao sveta tajna prenosilo se predanje s kolena na koleno. Vekovi ga nisu umanjili. I danas živi, a deca recituju:

“ Ovo sunce iznad Grblja što čarobnu svetlost stvara, obasjava slavno mesto, postojbinu car Lazara!“
– Svi smo mi kao deca slušali priče i legende o knezu Lazaru, osnova je ista samo ima nekoliko varijanti – veli istoričar Vasko Kostić, koji je decenijama istraživao i sakupljao mitove i legende Grbljana.

Legenda ide ovako: Car Dušan imao je sestru, koja je može biti imala govornu manu. Po drugima bila je ružna, pa su je nazvali Ruža, po trećima – grbava.
– A, može biti da je imala samo dug jezik, što je u to vreme smatrano govornom manom – ubacuje novu mogućnost Kostić.
Jednom prilikom, kada su Grbljani, inače poverenici srpskog dvora, bili u poseti caru Dušanu, ovaj im dade pomenutu Ružu da je povedu u – nepoznato. Možda i pogube. Jedan Grbljanin, međutim, videvši da je ona pametna, a još i carskoga roda, reši da je uzme za svog mlađeg sina. Beše to knez, možda Milojko. Tako i bi…
Prošle su godine, rodio se Lazar, i jednog dana silni Dušan, na povratku iz Dubrovnika, svrati u manastir Podlastvu. Tu su mu pripremili ručak, a on, pošto je okusio jelo koje mu je u mladosti samo sestra spremala, zatraži da dovedu onoga ko ga je kuvao. Brat i sestra odmah su se prepoznali, i kada je car čuo da ona ima sina, Lazara, reši da ga povede na srpski dvor.
– Pošto je sin na Grblju sve i svja – veli Kostić – otac malog Lazara toliko je molio i preklinjao da su morali da ga ubiju, na mestu gde izvire mali izvor, blizu manastira Podlastve. To mesto i danas se zove Pizdina voda, zbog toga što je mnogo kukao.


Tako je Lazar odrastao na dvoru dok nije postao knez.
– I našoj deci prenosimo ovu legendu, koja je za nas više od toga. Jer, mi znamo da je Grbljanović naš, Grbljanin. Zašto bi se to, inače, tako uporno prenosilo kroz vekove? Istorija nije dala da tako bude zapisano, ali, ipak, živi kroz usmenu književnost – razmišlja Ivan Knežević, slikar i nastavnik likovne kulture, dok nam pokazuje oltarska vrata u crkvi svetog Jovana u Pobrđu, koja je on živopisao.
Na jednima je sveti knez Lazar kako u rukama drži crkvu Podlastva, najveću svetinju Grbljana. Nad njim piše: Lazar Grbljanović.
Slavni Grbalj ne imaše svog pesnika da opeva i ovekoveči svoju istoriju i junake. Istoričari se ne hvataju u koštac sa ovom legendom. A, crkva – ćuti.
– Nikome ne odgovara činjenica da je knez Lazar odavde – veli Knežević. – Srbija bi volela da svi njeni istorijski likovi budu u njenim granicama.
A, Vasko Kostić veli:
– Kada sam Amfilohija jednom prilikom ispravio da „nije Hrebeljanović, nego Grbljanović“, on mi je odgovorio:“ To je isto“.

„Nije isto“ – kazao sam. Pa, i Njegoš kaže Grbljanović.“
U crkvi svetog Jovana na Pobrđu, koja ima tri oltara, paroh donjogrbaljski Jovan Rajak nam reče:
– Od vremena kneza Lazara Grbljanovića do današnjih dana ovde muška deca često nose ime Lazar. Otuda i velika rasprostranjenost prezimena Lazarević. Oni su najčuvenije bokeljsko bratstvo, dali su mnogo junaka, kneževa i prvog i poslednjeg guvernadura čitavog Grblja.
Nažalost, otac Jovan danas više sahranjuje nego što krštava. Godišnje ima tek dvadesetak krštenja. Ali, mnoga od muške dece i sada ponesu ime Lazar…
Grbalj ima 62 crkve, tri „živa“ manastira i još pet u tragovima, nekoliko crkava (među njima i ona u Krimovici iz šestog veka, sa očuvanim mozaikom). Sve to smešteno je na 95 kvadratnih kilometara, zbog čega Grbalj nazivaju i Svetom gorom.

Grbalj je slavan u svim slojevima istorije. Odavde su preci pesnika Branka Radičevića, Petronija Šišića, vojvode u prvom srpskom ustanku, Ferda Šišića akademika, Stevana Vukotića, koji je prvi od Južnih Slovena na ruskom brodu oplovio Zemljinu kuglu (1823- 1826), 30 godina pre slavnog moreplovca Iva Vizina iz Prčnja.

Oduvek poseban, oduvek poravoslavan, oduvek srpski, Grbalj je pevao: „Od tunela do tunela dvadeset je srpskih sela“.
U vremenima kada je politika pravila granice i određivala nacionalnost, i kada je bila poništena srednjovekovna istorija srpskog naroda, bilo im je teško. Tešili su se, kao što kaže Ivan Knežević, rečima i mislima:

– Grbalj je naša zemlja, naši preci ginuli su za nju. Šta god da bude, mi znamo ko smo. Deca kneza Lazara.

Dijana Dimitrovska

Večernje novosti

beograd biljke crna gora dinastija dirigent doktor film gitara glumac glumica hirurg istoričar klasična muzika klavir knjiga kultura more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pluća pozorište profesor reditelj religija rodonačelnik SAD slikar slikarka Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja sunce teatar umetnost vera voda zdravlje zlato život