Spušta se žustro potok niz strmine kanjona Morače, sve do platoa drevnog istoimenog manastira, gde se iznenada umiri i utiša. Miran i bešuman nastavi tiho kraj nemanjićke bogomolje, i sam kao u nekoj molitvi, a kad je promine, zaleti se i sjuri niz 60 metara dubok vodopad Svetigora, rasprskavajući molitvu na sve strane i priču o manastiru.
Drevnu bogomolju podigao je knez Stefan (Nemanjić), sin Vukana Nemanjića i unuk rodonačelnika dinastije Nemanjića Stefana Nemanje. Predanje kaže da je manastir Morača sagrađen na mestu gde je nekada bio kruškov panj po kome je svake godine, uoči velikih praznika, padala luča sa neba.
Na tom mestu obasjanom lučom s neba, knez Stefan Nemanjić sagradio ga je 1252. godine. Na hramu je dao da se zapiše ( prevedeno sa staroslovenskog) : „ Ovaj božanstveni hram sazidah i ukrasih i posvetih imenu i uspenju Presvete Bogorodice 1252. za vreme kralja Uroša I i sagradih i ukrasih freskama i obogatih imanjima“.
Želeo je knez Stefan, koji je zapamćen kao kralj, da napravi sasvim poseban manastir. Naložio je da se gradi od prozračnog, profinjenog kamena sige, koji je dopreman iz kamenoloma rukama. Išao je od ruke do ruke, u beskrajnoj koloni naroda Morače.
Od tih davnih vremena pa do danas Moračani su čuvali ovu svetinju, obavljajući u njoj najvažnije životne stvari. Tu su se krštavali, mirili, zaklinjali, obećavali…
U reci vremena, koja poput same Morače protiče tuda, u kamenu su utisnuti dokazi raznih događaja. Kao u starinskom vremeplovu zapisano je na staroslovenskom „ Bitka na Kosovo 15 juna 1389 godine“, ili „ pogibija Smail –age Čengića u Drobnjacima i sa njima 70 aga i begova 1840“ i tako više od 30 natpisa.
Jedna od najlepših građevina pravoslavnog sveta posvećena je svetom Stefanu, ktitorovom imenjaku i zaštitniku, za koga se veruje da počiva u sarkofagu u središtu crkve.
Manastir Morača je jedan od najznačajnih istorijskih i kulturnih spomenika iz drevne srednjovekovne srpske države Zete, današnje Crne Gore. Morački hram pripada raškoj školi gradnje sa romanskim obeležjima. Građen po ugledu na vladarske zadužbine Žiču, Studenicu, Mileševu.
Crkva je živopisana u 13. veku kada su nastale najlepše freske pravoslavnog sveta. Posebnu lepotu ima 11 fresaka iz ciklusa o Svetom Iliji gde je prikazano rođenje proroka, njegov život, isposništvo, svetaštvo. Freska „Gavran hrani proroka Iliju“ je u Parizu 1952. godine proglašena za drugu najlepšu fresku na svetu.
Nažalost, nije sav živopis iz 13. veka sačuvan. Osmanlije su uništile dobar deo. Od drevnog živopisa koji je prekrivao sve zidove bogomolje ostale su samo freske u đakonikonu, i to u lošem stanju. Manastir je obnavljan i ponovo oslikavan u 16. i 17.veku kada je nastala freska „Bogorodica sa Hristom“, koja je bila na naslovnoj strani kataloga za izložbu 1970. godine u Parizu.
Remek-dela freskoslikarstva potpisuju Pop Strahinja iz Budimlja, zatim iz kasnijeg perioda hilandarski monah Georgije Mitrofanović, zoograf Jovan, majstor Radulča.
Manastir Moraču krasi profinjena kamena dekoracija i figuralni ukrasi.
Episkopski presto iz 13.veka ukrašen reljefom sa grifonom spada u najlepši kameni presto pred kojim zastaje dah.
Lepota se prosipa i sa ikonostasa, koji zajedno sa onim u manastiru Piva spada u najlepše iskonostase postvizantijskog razdoblja.
Centralni deo manastira namenjen je velikom horosu koji je zakačen za 12 gvozdenih lanaca, okićen ikonama. Nekada je to mesto bilo sveto jer su se pod njim u davnini zaklinjali i molili pred polazak u boj…
Najveću pažnju privlače prekrasna vrata sa umetnim belim pločicama od slonovače u tamno drvo. Izuzetne su lepote.
Mnoge istorijske i kulturne dragocenosti čuva drevni manastir čija je biblioteka jedna od cenjenijih. Tu se čuva Oktoih štampan u Crnojevića štampariji na Obodu iz 1493. godine neprocenjive vrednosti, kao i ostroška Biblija štampana u Ostrogu u Ukrajini 1581.godine, koja je prva potpuna slovenska Biblija. Potpisuje je čuveni ruski prosvetitelj i štampar Ivan Fedorov. Sve ostale slovenske knjige štampane su u Moskvi.
Tu su i dva četvorojevanđela i Služavnik iz 15.veka, Apostol iz 16, Pomenik morački iz 17.veka.
Dragocenosti iz moračke riznice sačuvane su uprkos nevoljama koje je manastir zadesio. Turci su ga spalili 1505. godine, a njegov krov pretopili u municiju, što je bila njihova uobičajena praksa u pravoslavnim zemljama. Ostao je pust više od pola veka. Kada je počela obnove Pećke patrijaršije 1557. godine odlučeno je da se obnovi i manastir Morača. Narod i sveštenstvo su ga obnovili 1574. godine.
Svetli luča i danas u manastiru Morača, hramu gde su oduvek istorija i vera bili – jedno.
Manasija izroni kao dvorac iz bajke iza krivine i zbuni vas sasvim. Stranac pomisli da iza zidina moćne i romantične tvrđave čeka neka princeza svog princa iz bajke. Ali te čvrste, lepe zidine kriju manastir Resavu, nazvan kasnije Manasija. Dragulj srpske srednjovekovne arhitekture.
Podignut u slavu Boga i srpskog despota.
Dao je srpski despot Stefan Lazarević da se podigne ovo zdanje, u duhu nemanjićke tradicije, baš kako su radili i njegov otac i deda. Podizanje je trajalo čitavih jedanaest godina, od od 1407. do 1418. godine.
Gradila se u teško vreme. Srbija posle Kosovskog boja, oslabljena, destabilizovana, sa stalnim strahom od turske najezde i pritiscima Ugarske sa severa. Posle smrti kneza Lazara, kneginja Milica je vladala sama, uz mnogo muka, a kada je mladi despor stasao, predala mu srpski presto i povukla se u manastir odakle je nastavila da mu pomaže.
Mladi knez Stefan imao je težak zadatak, da pomiri posvađanu vlastelu, i da ojača zemlju.
Odlično se snašao. Kada je ojačao, naložio je da se gradi Manasija. Prvo je sagrađena manastirska crkva posvećena Svetoj trojici. Pripada crkvama Moravske arhitektonske škole, ali od većine se razlikuje time što je izgrađena od pravilnih tesanika kamena, bez ikakvih keramoplastičnih detalja na fasadi.
A onda je ovaj, možda najbogatiji od svih srpskih vladara, uvideo da je lepo zdanje lako osvojiti, pa je naložio da se oko manastira Manasija podigne utvrđenje.
Na visokim zidinama tvrđave nalazilo se 11 kula i donžona, a najveća i najlepša među njima – Despotova kula. I danas one krase utvrđenje, predstavljajući jedan od najočuvanijih srednjovekovnih vojnih utvrđenja u Srbiji.
U manastirskom kompleksu pored crkve, nalaze se i ostataci stare biblioteke i konak koji je obnovljen.
U biblioteci koja treba da se obnovi, u drugoj polovini 15. veka začela se resavska škola koja će vremenom od Manasije učiniti kulturno i književno središte srednjovekovne Srbije.
Iako je Manasija izuzetno očuvana, skladna i lepa, najlepše u njoj su zapravo freske.
I pored teških oštećenja, živopis u crkvi spada u red najznačajnijih ostvarenja srpskog srednjovekovnog slikarstva.
Likovi velikih proroka, anđela, jevanđelista izgledaju profinjeno. Tu su predivne kompozicije Pričešće apostola i Poklonjenje Agnecu, starozavetne scene, razni svetitelji, arhanđeli, Uspenje Bogorodice i portret despota Stefana sa modelom crkve u ruci.
Sin kneza Lazara i knjeginje Milice za svog života sagradio je sebi mauzolej u kome će biti sahranjen i to je prikazao na zapadnom zidu crkve.
U priprati se očuvao jedinstveni mozaični pod od raznobojnih kamenih pločica od kojih je sastavljen krst sa dekorativnom rozetom.
Ima šta da se vidi u ovom manastiru koji predstavlja jedan od najznačajnijih spomenika srpske srednjovekovne kulture i najznačajnija građevina koja pripada takozvanoj Moravskoj školi.
Stefan Lazarević je sahranjen u svojoj zadužbini. DNK analiza koja je urađena kada su prilikom rekonstrukcije crkve pronađeni zemni ostaci – to je potvrdila. Pripadaju despotu Stefanu Lazareviću.
Dijana Dimitrovska
Izuzetna
Manasija spada među najkompletnije očuvane srednjevekovne manastirske celine u Srbiji i najbolje očuvani vojni objekat. Zbog toga je proglašena za kulturno dobro od izuzetnog značaja.
Beograd
Zahvaljujući despotu Stefanu Lazareviću – Beograd je danas srpski. On se u jednom političkom zaokretu početkom 1404. godine priklonio Ugarskoj zbog čega je dobio vojne garancije a uz to i još Mačvu i Beograd.
“ Čujete li, sva srpska gospodo, Šta govori gospođa Milica, Jer ne gradim nigđe zadužbine? Hoću gradit’ crkvu Ravanicu, U Resavi kraj vode Ravana; Imam blaga koliko mi drago, Udariću temelj od olova, Pa ću crkvi sagraditi platna, Pokriću je žeženijem zlatom, Podnizati drobnijem biserom, Popunjati dragijem kamenjem.”
Ravanica lepa, divimo se i danas lepoti zadužbine časnog kneza Lazara, i ne znamo šta je lepše, ona ili lepota zaboravljenih stihova epskog stvaralaštva iskazana i u ovoj pesmi “ Zidanje Ravanice”. Jedan od najlepših spomenika naše prošlosti počeo je da se gradi 1375. godine pod rukovodstvom neimara Radeta Borovića, koji sazida veličanstvenu crkvu u najlepšem srpsko-vizantijskom stilu.
Smestiše je u podnožju Kučajskih dolina u dolini reke Ravanice po kojoj dobi i ime. Crkva Ravanica je završena 1381. godine i posvećena Vaznesenju Gospodnjem i bila je nešto najlepše što je Srbija toga doba imala.
Tada je knez Lazar potpisao Povelju u kojoj manastir obdari mnogim imanjima u „ Pomoravlju, Podunavlju i Posavini“.
Kako je izgledala tada Ravanica, evo opisa srpskog patrijarha Danila III, u svom “Slovu o knezu Lazaru”: “Božansku je crkvu prekrasnim mramorjem ukrasio, zlatom i srebrom je božanstvene ikone izobrazio. I ne samo ikone, nego je i zidove zlatom prosvetlio. Manastir je ogradio visokim pirgovima (kulama) i čvrstim zidovima, i utvrdio svakom ogradom, kakve do tada ni gde nije bilo”.
Malo je od ograde i kula danas ostalo ali lepotu manastira ništa nije moglo da uništi. Ni turska paljenja, ni korov, ni drveće koje je raslo iz njega tužnog i zapuštenog.
Sve je moćno i važno u Ravanici. I kako kaže mati Marija, igumanija – svaka travka je ovde istorija srpskog sveta.
U tom manastiru okupili su se pred Kosovski boj junaci naše prošlosti: Knez Lazar, Miloš Obilić, Milan Kosančić i Milan Toplica i Jug Bogdan sa devet sinova,i Stevan Musić i Banović Strahinja i mnogi drugi vrli junaci. Odatle su kovali planove, okupljali vojsku i odatle su krenuli na Kosovo ravno, gde će se u jednoj drugoj, takođe čuvenoj crkvi Samodreži, šest kilometara od Vučitrna i pričestiti. Mnogi od njih-poslednji put.
Svi su znali kuda idu.
Po odlasku u carstvo nebesko, knez Lazar je sahranjen u Prištini. U svoju zadužbinu će njegovi sveti ostaci biti preneti 1391. godine. U Seobi Srba 1690.godine ravanički monasi poneli su mošti svetog kneza u Sent Andreju, a zatim 1697. godine na Frušku Goru u Vrdnik, koji zbog toga nazivaju sremskom Ravanicom.
Tu je knez počivao do Drugo svetsko rata, kada ga je 1942. godine od ustaških pustošenja spasio prota Radoslav Grujić, prenevši ga u Sabornu crkvu u Beograd.
A onda, konačno, 1989. godine knez Lazar se vratio kući, u svoju zadužbinu. Tamo gde je želeo da bude, okružen pažnjom i ljubavlju monahinja i na utehu naroda koji veruje da njegove mošti dižu paralizovane na noge, a slepe na vid.
Turci su ga rušili jer je hrišćanski, Mlečani jer nije katolički, a Švabe jer je srpski. Ali manastir Dragović, biser srpske kulture i istorije, podignut u vrletima Cetinske krajine ( Hrvatska) u najtežem periodu srpske istorije, neposredno posle Kosovske bitke – uspeo je da preživi ono što drugi nisu. Preživeo je strašne dane kada je njegov narod unijaćen od Mlečana, a to su, kažu bili najteži trenuci u njegovoj tragičnoj istoriji, preživeo je Turke koji su ga palili i pustošili, samoću u kojoj je provodio decenije, preživeo je i Nemce i njihove saveznike …
Niko i ništa nije mogao da ga izbriše, jer je posle svake nesreće kao divan cvet na proleće nicao iz kamenite zemlje dalmatinske i krajiške.
Zapisano je da je podignut 1395. godine i od tada bio je važan centar srpske i pravoslavne duhovnosti u Dalmaciji, koji je čuvao našu tradiciju i veru, okupljajući narod pod svoje skute. Kaluđeri su ga čuvali i predavali dalje iz generacije u generaciju kao najdragoceniji biser. Uvek na meti vlasti, uvek prvi na udaru, čuvali su monasi i narod Dragović.
Ali kad su nerpijatelji pravoslavlja videli da Dragoviću, jednom od najstarijih srpskih manastira ( ne samo srpskih) ne mogu ništa jer ga duh naroda iznova diže – odlučili su da i njega i mesto gde je trajao vekovima – potope.
Svaki Krajišnik i danas će reći da su to uradili 1952. godine hrvatski komunisti. Tako je pesma zabeležila i istorija zapamtila sa mnogo gorčine i jada jer kažu da najveći od svih zlotvora ne behu ni Turci, ni Mlečani, ni Švabe nego komunisti.
Izgradnja hidroelektrane na prelepoj reci Cetini i stvaranje veštačkog Perućkog jezera, koje je progutalo njihova sela i svetinje, a 8000 ljudi sa te voljene zremlje raselilo uglavnom po Srbiji – veoma je teško preživljen.
Stariji su govorili da su retki od njih mogli da gledaju bistru vodu Cetinu, kraj koje su provodili mladost kupajući se, sada pregrađenu i zaustavljenu, kako potapa prastari manastir i njihove kuće. Voda je prekrila sve što su voleli. Krajišnici su tugovali i pevali : „ Dragoviću slavni manastire, tvoje ime nikad ne umire.“
Iz starog manastira koji je dobio naziv po reci Dragović na čijim obalama je vekovima stajao, preneli su vredne knjige i stare spise, i sagradili u blizini novi manastir i novu crkvu. Osveštan je 1959. na Malu Gospojinu. Čuvao je u svojoj biblioteci hiljadu knjiga a među njima najvrednije: oktoih iz 14. veka, minej za mesec maj iz 1531. godine, pisan u Studenici, knjigopečaćen u Ostrogu 1594, zakonopravilo je knjigopečaćeno u Moskvi 1653. U riznici čuvao se antimins patrijarha Arsenija Čarnojevića iz 1692. (prvi barokni antimis u Srba) i dva jerusalimskog patrijarha Dositeja od 1701. godine. I ručni krst nastojatelja Vasilija iz Kosjereva od 1739. godine, srebrni filigranski kivot. U malom kivotu dragovićke crkve čuva se deo mošti srpskog arhiepiskopa Svetog Georgija i delovi rize Svetog Spiridona, donesen sa Krfa. Tu su i zapisi Dositeja Obradovića, koji je na svojim putovanjima svraćao i u manastir Dragović, gde su dolazili i Laza Kostić, Ivo Ćipiko i Simo Matavulj.
Nikao je novi Dragović ali stari Dragović, najtužniji od svih naših svetinja, nije hteo da nestane.
Iz bistre reke Cetine zarobljene u jezeru, počela je za sušnih dana da izranja potopljena crkva. Najpre u čudu, a zatim na radost naroda koji se krstio i govorio kako „ima Boga“. I danas, kad nivo vode opadne, izrone ruševine stare nemanjićke crkve, kao da žele da pogledaju na novu lepu crkvu na brdu, u senovitoj tišini, u kojoj svaki dan bratstvo u molitvi pomene svoju potpljenju starinu. Zbog te molitve stari, nemanjićki Dragović ne može da umre.
Beli anđeo freska pobedila je samu sudbinu. Neka sila neobjašnjiva i nevidljiva učinila je da freske sa prikazima Nemanjića i Belog anđela, u manastiru Mileševa, kraj Prijepolja – prežive tolike vekove!
Zdanje crkve Vaznesenja Hristovog u manastiru Mileševa ničim ne ukazuje na dragocenu lepotu njene unutrašnjosti. U 13. veku, kada je srpski kralj Vladislav Nemanjić podigao crkvu kao svoju zadužbinu, 1219. godine, nepoznati umetnik ili više njih, školovanih verovatno u Carigradu, Nikeji i Solunu, naslikali su freske izuzetne lepote na zlatnim pozadinama. Bilo je to zlatno doba slavnih Nemanjića.
A Beli anđeo u toj igri svetosti izgleda kao da se odvojio od zida i lebdi u prostoru, toliko čist i čestit da svakog gleda pravo u oči. I gde god da se pomerite, levo ili desno, i kada kleknete i kada ustanete, i kada plačete ili se molite, Beli anđeo će vas gledati pravo u oči. To je čudo ove freske.
Sve svetluca od zlata i sunca u nemanjićkoj crkvi u tom 13. veku, a kada se noću zapale sveće i kandila nova svetlost preleće preko zlatnih listića na zidovima, zlatnih ramova i ikona ukrašenih dragim kamenjem i gorskim kristalom.
Prohujaće 800 godina od ove scene u Mileševi, nestaće bez traga mnoge ikone a zlato sa fresaka u manastiru Mileševa usahnuće i otpasti, ali Beli anđeo, freska neverovatne lepote i snage, ostaće netaknuta. Kao da je i samo vreme, koje sve troši pi retvara u prah, zastalo pred njom zaneseno njenom lepotom.
Niko pre nepoznatih autora iz Mileševe nije slikao takvim stilom i takvom strašću. Francuska istoričarka umetnosti u 20.veku Tanja Velmas zato će smatrati da je „renesansa umetnost započela u Mileševi, znatno pre italijanskih majstora renesanse“.
Čuveni britanski areholog ser Artur Evans, koji se nagledao antičke lepote, proučavajući mikensku kulturu, bio je fasciniran Belim anđelom. U „ Mančester gardijanu“ 1883. godine napisaće:
„ Ništa što je Đoto stvorio ne može se uporediti sa lepotom anđela iz srpske kraljevske zadužbine, manastira Mileševo“.
Freska Beli anđeo koja lebdi i gleda svakog u oči zapravo je deo kompozije Mironosice na Hristovom grobu. Predstavlja arhanđela Gavrila, obučenog u beli hiton, što nije svakidašnja odežda anđela, koji sedi na kamenu i ženama koje su sa tamjanom ( mirom) došle ujutru prvog dana posle subote na grob, rukom pokazuje mesto Hristovog vaskrsnuća – njegov prazan grob.
Naš anđeo tajanstvenog pogleda dočekaće i mošti Svetog Save 1237. godine, koje će iz Trnova preneti u Mileševu njegov sinovac, kralj Vladislav uz pomoć svoje žene kraljice Beloslave, bugarske princeze.
A onda će je u 16. veku prekriti druga freska! Božanski Beli anđeo nestaće u slojevima nove freske koje su preko nje naslikali!
Tako sakrivena, u nedrima druge kompozicije, čekaće 400 godina da je otkriju!
Ovoga puta rodiće se ponovo iz vatre!
Požar koji je u 19. veku zahvatio Mileševu skinuće sloj sa fresaka i ispod njega će se ukazati deo Belog anđela.
Tako će se drugi put roditi Beli anđeo, freska za koju je vladika Nikolaj Velimirović rekao da je gledanje u nju isto kao i molitva.
Beli ađeo se trajno preselio u Firencu 2012. godine. Na stalnoj izložbi u najvećoj franjevačkoj crkvi na svetu, firentinskoj bazilici Santa Kroče, u kojoj se, inače, nalaze grobovi Mikelanđela i Galileja, pored dela Đota, Leonarda da Vinčija i drugih, na istaknutom mestu postavljena je i reprodukcija Belog anđela. Milioni ljudi iz celog sveta uživaju i lepoti prikaza našeg Belog anđela.
Lepotu srednjovekovne umetnosti Srbije Evropa će videti kada 1947. godine Savet za nauku i kulturu Vlade FNRJ, u saradnji sa profesionalnim kopistima iz Francuske, bude organizovao kopiranje dela srpske srednjovekovne umetnosti. U palati Šajo, u Parizu, 1950. godine biće izloženo 160 kopija fresaka i 105 odlivaka skulptura. Među njima će biti i Beli anđeo – vrhunac jedne umetnosti.
Od tada putovaće svetom Beli anđeo (kopija) kao najlepši primer srpske srednjovekovne umetnosti, a kada između Evrope i Amerike bude uspostavljen prvi video signal putem Telstar satelita, u javnom prenosu, 23. jula 1962. godine, biće predstavljeno Miroslavljevo jevanđelje i Beli anđeo.
Tih godina televizori će krčati i mutiti sliku, a ovih godina pojaviće se mutne senzacionalne tvrdnje da Amerikanci zapravo i nisu Belog anđela uvrstili na disk znamenitosti ljudske civilizacije koji su poslali u kosmos.
Za kulturu starog srpskog naroda to uopšte nije važno: I ako nije poslat – gube samo vanzemaljci koji neće videti lepotu srpskog Belog anđela.