Mojkovac: mesto gde se kovao srpski dinar

Mojkovac: mesto gde se kovao srpski dinar

  Ja  sam  mali  kovani  novčić.  Srebrn  i  važan.  Nastao  sam  prije  dvije  godine  kada  me  je  jedan  snažan,  vješt  kovač,  koji  je  od  slavnih  Sasa  naučio zanat, uzeo iz rude, zagrijao na užasnom ognju i kovao me, kovao, sve  dok  nijesam  postao  ovako  naočit  i  gladak.

   Prve  dane  života  proveo  sam u mjestu Gradac. To je ono čuveno mjesto odmah pored još čuvenijeg rudnika Brskovo, gdje je i taj krupni kovač sa svojom porodicom živio. Žena  mu  je  bila  mila i  nježna  i  prema  djeci  se  ophodila  kao  nijedna  koju sam u svom životu upoznao. I kada ih je korila, izgledalo je kao da im tepa. Jednom su me ti dječaci uzeli iz kožnog smotuljka, koji je krupni kovač držao ukopanog u zemlju, ispod svoje slamnate postelje, gledali me, prevrtali,  a  onda  se  mnome  dobacivali,  dok  nijesam  pao  ispod  naramka  vlažnih  drva.  Tražili  su  me  cijelo  prijepodne,  sve  dok  iz  polja,  gdje  je  pošla  poslom,  nije  stigla  ta  mirna  i  nježna  žena.  I  umjesto  da  ih  prvo  dobro izlema što su dirali ono što ne smiju, rekla im je mirno – naći ćemo ga.

   Krenuli su svi zajedno da premeću oskudno pokućstvo u toj malenoj kolibi, da zagledaju u ćupove i podižu sanduke. Nijesu me našli. Kad je pao mrak stigao je i krupni otac, kome se, dok su srkali čorbu od kupusa, učinilo da vidi snuždenost na licima djece, a i  žena  mu  je  nekako  djelovala  smeteno.  Ispitivao  ih  je  sve  dok  na  kraju  nijesu priznali šta se dogodio. E, otac je otac, uhvatio je prut i toliko dječake izlemao da su zaspali i prije nego što im je bilo vrijeme. Majka se potresla i dugo u noć gledala je u zvijezde.

   Nije bilo mira ni sjutradan, ni drugi dan: dječaci su svaki dan dobijali batine, pa je i meni dosadilo da ih slušam kako plaču i sve sam se trudio da više sijam ne bi li me vidjeli u ćošku među drvima. Ali nijesu.Trećeg dana od mog nestanka nestalo je drva i taj krupni kovač porani ujutru  u  šume  Bjelasice  da  ih  nabavi.  Cio  dan  ih  je  sjekao,  sjutradan  dovlačio.  Za  to  vrijeme  sva  ona  drva  u  ćošku,  gdje  sam  kunjao  zaturen,  završila  su  u  ognjištu,  pa  je  ona  tiha  žena  uzela  metlu  da  počisti  koru  i  iverke i – konačno me ugledala. Joj, kakva je sreća nastupila što su me našli! Ljubila je onu svoju mirnu djecu  koja  su  se  smijala  i  odahnula,  jer  konačno  više  neće  biti  pruta.

   Smirio se i otac, taj krupni, divlji kovač, koji se sa obližnje planine naselio pored rudnika, gdje su živeli i Sasi, koji su donijeli znanje kopanja rude i zbog toga dobro zarađivali. U  početku  su  radili  sami,  ali  vremenom  počeše  da  podučavaju  i  mještane Brskova, Gradca, ali i druge ljude željne posla koji su se, trbuhom za kruhom, ovdje sjatili. Brskovo je mala, ali važna varošica, dobro zaštićena visokim zidinama, debelim metar. Ništa ih ne može poljuljati, osim nedajbože, zemljotresa. Pa, ni on ne bi mogao ništa tom čvrstom kamenu koji je ređan jedan na drugi, i uklapan pažljivo, bez ijedne pukotine. Trajan kao planine, od kojih sam vječniji, možda, samo ja.

   Nije  bilo  manje  varoši,  ni  veće  slave  od  našeg  mjesta  koje  je  cijelo  stalo  u  to  utvrđenje  ne  duže  od  120  metara,  ni  šire  od  40.  Na  zidinama  širokim bogami i do 1,80 stavljene su dvije kule stražare. Jedna gleda na istok, druga na zapad. Još niko nije uspio da ga razori i zauzme. Siguran sam da ne prođe dan a da lakomi, a vjerujte mi, ja znam šta je lakomost, ne pomisle kako bi bilo dobro da ga osvoje i napune svoje vreće srebrom i vrijednim, kovanim novcima, kakvi smo svi mi.        

   Elem, kad se kovač vratio kući, bio je toliko radostan što su me našli, da je sjutradan riješio da na bogatoj pijaci, na kojoj sve kipi od trgovaca tkaninom, kožom, oružjem i oruđem i svom mogućom hranom, kupi malo meda da se porodica zasladi.Tako sam se prvi put prošetao do pijace, znajući da je to moj poslednji dan u milosti kovača. Istoga dana završio sam u kesici jednog kotorskog trgovca, jer kovač, u nastupu radosti, odluči na licu mjesta da obraduje i svoju ženu, pa je prvo kupio rolnu platna, a od ostatka i ćup meda. Obreo sam se u kesici u kojoj sam zveckao, zajedno sa ostalim mojim srodnicima, sve dok me taj trgovac nije izvadio i na moje zaprepašćenje lijepo ugrizao svojim oštrim zubima.

   Iz Brskova krenuo sam na svoje prvo veliko putovanje, dakako u Kotor, grad vlastele, trgovaca i pomorskih vukova. Nijesam se tu dugo zadržao. Dospjeh  jednog  tmurnog  dana  u  ruke  mletačkog  trgovca  koji  taman  što  bješe stigao u taj stari grad, kad zbog vijesti da ga žena vara dok je on na putu, naprasno odluči da se zaputi natrag, preko mora, za Veneciju. I ja, tako krenuh sa njim.U  društvu  sa  nepoznatim  novčićima,  koji  su  me  uobraženo  gledali,  stigosmo u ovaj čudan grad na vodi, umorni i mokri od znoja tog trgovca koji nas je bio svezao za donje haljine, a kako je bio debeljuškast, lijepili smo se za njegovo oznojeno salo i gušili. Kakva je tu rasprava pala, mrsko mi je i da se sjećam.

   Uglavnom, taj trgovac,  bijesan  kao  ris,  riješio  je  da  svoju  ženu  Rozalindu,  da,  tako  se  zvala, zaključa. Mjesec dana iz kuće nije izašla, niti je iko u kuću mogao da uđe. To on misli. A mi, srebrni novčići “brskovčani”, kako smo sebi tepali, koje je sakrio u jednu prostoriju na samom tavanu, lijepo smo čuli.

   –  Dragi  moj,  dragi,  cmok,  cmok…  kako  sam  te  se  uželjela,  cmok,  moramo biti tihi, muž će se probuditi, a onda jao nam. Cmok. Ispratila ga je preko tavana, odakle se spustio niz stoljetni bor čije su se grane uplele u kuću. I tako svake druge noći. Kad je trgovac pomislio da je svoju mladu ženu naučio pameti, kupio je od jednog Firentinca majmunče, za pomirenje. Da, majmunče.

   Tako sam ja nastavio dalje, u Firencu, gdje sam prisustvovao jednom uvredljivom  razgovoru  o  mom  porijeklu.  Taj  trgovac  raspravljao  se  sa  jednim plemićem koji se zvao Dante Aligijeri i koji je tvrdio da ja nijesam pravi novac. Napadao me je svom silinom, vrijeđao, ponižavao. Trgovac me branio koliko je mogao, moram reći žestoko.

   – Ne, ovo je pravi, kovani novac – rekao je. – Srebrn i isti kao i mletački, pa čak, ako ćemo iskreno, još i ljepši od mletačkog matapana. Jeste, ima “brskovčana” koji su za osminu lakši od pravih, ali ovaj je original. Fin, težak i lijepo kovan.

– Nije, to je lažnjak, bijedna kopija, mizerija, kakve sam viđao! – ljutio se ovaj plemić koji je, kako sam čuo, pisao i neke knjige.Poslije  sam  saznao  da  me  je  metnuo,  dobro,  ne  mene,  jer  ja  sam  bio  pravi,  nego  moje  zemljake  koji  su  bili  lakši,  u  neku  “Božanstvenu  komediju”, da cijela ekumena čita o njihovom, ne mom, lažnom porijeklu. Mrsko mi je da ga i pominjem, ali zapamtio sam taj nehumani stih: “Tamo   će   se   prepoznati   onaj   iz   Portugala   (Dioniz   Agrikola)   i   Norvežanin  (Hakon  Šesti)  i  onaj  iz  Raše  koji  slabo  primjenjuje  kalup  mletački (krivotvori groše mletačke).”

    Uglavnom,  bio  sam  ljut.  I  još  sam,  jer  to  nije  istina,  niti  će  biti.  Ja  vrijedim isto kao i mletački groš. Još sam i sjajniji. Sanjao sam o trenutku da se vratim kući gdje me svi poštuju i vole i ophode se prema meni sa najviše dostojanstva i pažnje.Prošlo je otada dvije godine, prošao sam mnoge lijepe i ružne trenutke, sada sam konačno na putu kući. Zveckam i veselo poskakujem u kožnoj kesi  jednog  brskovačkog  trgovca  koji  se  takođe  vraća  kući  iz  Mletaka.

    Kad smo se približili našim planinama, gustim i bujnim, sreli smo neke Sase sa kojima moj gospodar malo proćaska o vremenu i novostima. Kod kuće, dočeka ga žena i sva posluga. Joj, kakav je to doček bio! I vrućeg hljeba, i sira i kajmaka, i jagnjetine vruće. Veselje, radost, mirisi doma i cika djece… Kad prođe ta radost što se domaćin vratio kući u čarobni kraj i zelene šume beskraja i nebo vedro, žena mu reče.

   –  Znaš  mužu  moj,  nijesmo  ti  od  radosti  stigli  reći  da  ovo  naše  divno  mjesto više nije Brskovo, kako ga znamo, nego Mojkovaninovac.

   – Kako? – uznemiri se on.

   –  Lijepo, odgovori žena.-  Gospodar  oblasti  nazvao  ga  je  tako.  Veli,  ovde  u  ovim  rudnicima  nastao  je  naš  kovani  novac.  Mislim,  njegov,  odnosno  naš.  U  stvari  moj,  moj  kovani  novac.  Sada  smo  Mojkovaninovac.  Skraćeno  Mojkovac.

   Ihh, kako mi je bilo milo kad sam to čuo! Bio sam veliki kao Zemljina ploča.  Joj,  kako  smo  se  radovali  ja  i  moji  “brskovčani”.  Zveckali  smo,  zveckali, da je trgovac pomislio da mu je miš u kesi. Zavukao je ruku i izvadio nas na dlan. A mi, gledali smo ga pravo u oči, nasmijani.

Iz knjige Čudesne priče Crne Gore, 2010.

Dijane Dimitrovske i Nebojše Đorđevića

  Mojkovac  je  okružen  fascinantom  prirodom:  planinama  Bjelasica  i  Sinjavina, u blizini su nacionalni parkovi Biogradska gora i Durmitor, a  kroz  grad  protiče  rijeka  Tara,  jedna  od  najljepših  i  najčistijih  na  Balkanu. Splavarenje njenim zelenim, nedirnutim tokom i pjenušavim brzacima,  doživljaj  je  za  pamćenje.  Legenda  kaže  da  je  naziv  dobio  spajanjem riječi ‘’moj kovani novac’’ koje je izgovorio srpski kralj Uroš I (12431276) prilikom kovanja novca u rudniku Brskovo.

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Ana Dandolo, kraljica čiji je lik preživeo 200 godina

Ana Dandolo, kraljica čiji je lik preživeo 200 godina

Bila je toliko moćna vladarka da je uspela ono što je retko kome pošlo za rukom. Ubedila  je svog pravoslavnog muža i vladara da se okrene Veneciji, katolicima i papi!

  Stefan Nemanjić je to  i uradio, postavši  prozapadni srpski vladar.

 Ali, taj potez je bio duboko taktički i  omogućio mu je  da dobije papsku krunu, a da  država  koju je tek bio preuzeo od oca stekne status  međunarodno priznate kraljevine.

  Ako je  to bila cena, Stefan Nemanjić, koji će posle krunisanja dobiti naziv Prvovenčani ( stari izraz koji označava venčanje sa krunom) žrtvovao se za – državnu stvar.

Lepa Venecijanka, svetle puti, oniža ( visoka tek 162 santimetara) sa lepim osmehom ( sudeći po podatku antropologa da je u trenutku smrti imala sve zdrave zube)  bez sumnje je znala kako da ubedi muža da učini pravu stvar za sebe, za dvor i za Srbiju.

 Poticala je iz  vladarske porodice mletačkih duždeva, bila je unuka slavnog dužda Enrika  Dandola, odrasla je u blagostanju i sigurno ne bez manira i elokvencije.

  Interesni brakovi u to doba, bili su uobičajeni i ona je  pristala  da se uda za  Stefana Nemanjića, pošto je ovaj prethodno  oterao svoju prvu ženu Vizantinku Evdokiju.

 Nemoguće je ne primetiti kako se Stefan vodio za interesom u ljubavi. Dok je Vizantija bila moćna, Stefanu je odgovarala  vizantijska princeza koju je izabrao za ženu. Kada mu je bila potrebna podrška Mletačke republike i papske stolice, Vizantinka mu je predstavljala  teret. Postala je „preljubnica“ a „ imala je i šugu“ zbog čega je Stefan izbacio na ulicu samo u košulji. Da li je zaista prevarila muža, ili je do skandaloznog raskida došlo jer je Stefanu trebao novi interesni brak – ne znamo.

  U to vreme Venecija je imala jak uticaj na Balkansko poluostrvo i Ana Dandolo mu je savršeno odgovarala.

  Brak je brzo utanačem a venčanje još ekspresnije.

 

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Stefan Prvovenčani – prvi srpski kralj

Stefan Prvovenčani – prvi srpski kralj

   Nije baš sjajno startovala vladavina Stefana Nemanjića (oko 1166-1227/28) koga je njegov otac veliki župan Stefan Nemanja odredio za naslednika prestola kao srednjeg sina, umesto najastarijeg.

  Početak njegove vladavine biće u znaku gorčine starijeg brata Vukana zbog nepravde ali i u neprekidnom strahu da će ga nezadovoljni stariji brat svrgnuti sa prestola, što će se zaista kasnije i dogoditi.

 Sve vreme svoje vladavine a i posle u dvogoidišnjem izgnanastvu  Stefan Nemanjić će se za presto koji mu je otac ostavio boriti potiv starijeg brata i njegovih moćnih saveznika koji su gledali svoje interese. Vukan sve vreme kuje zaveru, čak i dok je otac Stefan Nemanja još živ i u  Hilandaru, svojoj veličanstvenoj zadužbini gde tihuje sa sinom Savom, i posle očeve smrti 1199. godine. Traži pomoć i od pape sa kojim je u dobrim odnosima.

 Ali i Stefan koji shvata da bez podrške velikih neće uspeti da se održi na pretestolu, stupa u kontakt sa papom i traži krunu za sebe.

 Kada Vukan za to sazna silno će se naljutiti i u savezu sa mađarskom vojskom krenuće 1202. godine na brata. Stefan Nemanjić moraće da se skloni u Bugarsku, gde će sagledati lošu situaciju po sebe i tražiti rešenje.  

Sreća će mu se ubrzo osmehnuti, kada su se Mađari povukli iz srpskog Braničeva pred naletom Bugara, Stefan se vratio na presto velikog srpskog župana dok se Vukan povukao u Zetu.

Tako se te 1204. godine ostvarila očeva želja da Stefan vlada Raškom, a da Vukan bude veliki knez jedne oblasti.

 Kada se Stefan ustoličio na čelu srpske države, u istoriji Balkanskog poluostrva počelo je jedno novo razdoblje. Srušeno je Vizantijsko carstvo pod naletima krstaša (Četvrti krstaški rat). Nastanak više novih država na tlu stare imperije promenio je odnos snaga na jugoistoku Evrope. Balkan se podelio na dva tabora. U jednom su bile države verne vizantijskom duhu: Srbija i Bugarska dok su u drugom bile nove države koje su bile za latinsku politiku.

Osnivanje Latinskog carstva u Carigradu Stefan Nemanjić je mudro pratio. Miran je ostao i Vukan u Zeti.

Braća su se pomirila tek kada je Sava iz Hilandara  početkom 1208. godine doneo očevo telo.

 

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera