Viline niti sreće
Bila je subota, pazarni dan. Malena pijaca svijena uz zidine drevnog grada kipi od tereta divnih crvenih narova, sunčevih limunova, zvezdanih mandarina i svih zelenih nijansi povrća, kojoj povici prodavaca daju razigranost, pa izgleda da se sve uključilo u radost života i da se sve na tom trgu, samo za sebe, takmiči u ljepoti.
Kroz tu živost i radost upravo promiče jedna prilika. Vidi se odmah, ne dotiču ga veseli povici, ni sjaj i raskoš prirode, ne vidi ni onu lijepu prodavačicu, rumenu kao i same jabuke koje je poređala u piramidu, ni blistavu vodu na kojoj se odmara sunce. Na trenutak kao da mu je pogled pao na mrtve oči jednog krupnog zubaca koji je upravo izdahnuo, ali ih je smjesta pomjerio i vratio se u onu prazninu koja mu danima zaokuplja lice.
Prošao je pored te riznice života tromo i bezvoljno, ušao kroz gradsku kapiju i zaputio se ka tvrđavi nesvjestan okoline. Topao ljetnji dan za njegovo tijelo nije bio stvarnost, čelo mu je blijedo, sunce ne dopire do kože; bila je hladna, beskrvna i siva. U glavi je vladao smiraj, kao pred oluju. Nestalo je one groznice koja ga više od godine nosi kao ciklon, bacajući ga sa jednog kraja malene sobice u kojoj je živio na drugi, grčeći njegovo tijelo u bol svakog mišića. Počelo je onog dana kada mu je pred očima morsko oko progutalo Mariju. Ne bijaše stigla ni do četvrte godine kada sestrica potonu u vodu baš pred njegovim očima. Sirota mati borila se za vazduh godinu dana, a onda se, s olakšanjem, prepusti smrti da je povede. Nije ga krivila. Imala je samo taj pogled koji je bio rječitiji od riječi…
Prošlo je šest mjeseci kako je i majku ukopao, a strašne prikaze pohodile su ga svake noći. Dvije prilike, ni žene, ni vještice, slijetale su na njegov prozor ispod samog tavana u trošnoj, pomalo strašnoj kući, pokušavajući da uz škripu otvore stare ramove i ubace u njegovu bijednu sobu dvije prilike, kao kreč bijele. Jedna je bila malena, druga odrasla i, kada bi bolje zagledao, vidio je da su to mati i sestra.
Svake noći od kako je majku ukopao, dolazile su pred zoru i nestajale put kotorske tvrđave. Mjeseci su prolazili, a on je venuo, nemoćan da spava, nemoćan da ne spava. Pokušavao je da se odupre, pio je ljekove, a jedno prijepodne čak je zakucao na vrata Vide vračare, koja mu je bacila olovo i očitala pagansku magiju. Voda u koju je stavila makaze, prsten, krst i ključ, izrodila je od vrućeg olova samo iglice. To je bilo zlo. Strašno zlo. Neko te je prokleo – rekla mu je Vida. Sav si u čvorima. Moram ti naći sveca. Uzela je sa stare kredence pet kašika i dugo ih savijala u papirnate salvete. Kada ih je poređala na sto, rekla mu je da ustane, da se prekrsti i kaže ime sveca za koga je mislio da ga čuva. Prvo je rekao ime porodičnog sveca. „Bože pomozi, mene čuva Sveti Nikola“. Starica je odvrnula kašike ali nijedna ne ispade iz salvete. Išli su dalje. On je ustajao, krstio se i govorio imena svih svetaca koji su mu pali na pamet, a ona je bacala kašike, začuđena što nijedna ne pokaza zaštitnika.
„Ti nemaš sveca, možda i ne vjeruješ u Boga“, sumnjičavo je upitala vračara.
Nije imao volje da objašnjava da se sa Bogom nikada nije ni sastajao, a tek poslije one tragedije počeo je čak otvoreno da ga mrzi, da vodi sa njim duge i zlobne rasprave u kojima je bog ćutao, priznajući krivicu.
Starica je brzo shvatila i zbunjena od nevjerničke neprijatnosti uputila ga u ostatak obreda. Otišao je do mora i u vodu bacio sve one oštre olovne iglice, koje su simbolizovale zlo. „Neka svo zlo ide niz vodu a dobro uz vodu“, – promrmljao je, okrenuo se i otišao bez osvrtanja.
Uveče, našao je jedno kudravo kuče koje poprska onom zlom vodom, uplašen mišlju da ono od njegovog zla može i uginuti, okupao se očišćenom vodom a jednu čašu napunio do vrha i stavio je na prozor da prokletinje otjera. Zaspao je smiren.
Ali pred svanuće, utvare su se pojavile. Ovoga puta pojačane još jednom prilikom, strašnijom od one dvije, koje su, lebdeći, držale mrtve. Ta treća izvukla ga je iz postelje, odvela na jednu prozračnu livadu okupanu bijelim mlijekom u kojem je trebalo da se udavi. I u času dok je taj bijeli otrov ulazio u njegove oči i uši, punio polako pluća, nemoćna da dišu, pojavio se prvi jutarnji zrak sunca. Sve je u trenutku nestalo, a one nakaze koje su stajale na proplanku i gledale kako guta mlječni otrov, u horu su izgovorile: Smrt traži smrt.
Bio je potpuno pri sebi kada se obukao i krenuo čvrstim korakom na tvrđavu. U svijet smrti.
Još se čuo žagor grada kada se popeo na prastare zidine sa kojih su svakog jutra polijetali njegovi demoni. Popeo se na najvišu kulu, prezrivo bacio pogled na ljepotu koja se odatle prostirala po divnom zalivu, raširio ruke kao soko i zakoračio u bezdan. Oslonac lijeve noge još mu je bio na kamenu kada ga nešto silovito okrete i on vidje kameni most i natpis „Pestingrad“.
Spustio je ruke niz tijelo, sišao sa zidića i vođen tom silom, uputio se ka mostu na kome ubrzo ugleda mlad Mjesec i kroz njega vilu. Kotorsku vilu! Alkmenu! Priča, dakle, nije bila bajka. Vila postoji! Sjedela je mirno češljajući divnu svilenu kosu. Ništa nije govorila. Sam njen pokret, i njena prilika, u carstvu u kome je sve lebdjelo i treperilo, mnogo, mnogo ljepše nego ovaj kotorski zaliv, bili su nedohvatljivi ljudskim rečima.
Stajao je tako opsjednut sve dok vila nije isplela dvije pletenice, otrla svilene niti sa glave i pustila ih niz kotorsku strminu pravo na grad. Još su svjetlucale kao zraci najsjajnijeg sunca, kada se sa mora pojavila zlatna lađa. Uzela ga je za ruku, a u stvari uopšte ga nije dodirivala, i on se našao u zlatnoj lađi u kojoj je sve bilo glatko i meko, toplo i lako. Nije osjećao nikakav bol, ni misli, a tijelo kao da je bilo od magle.
Vratili su se pred noć, ona ljupka i smirena, on očaran. U njegovim očima pojavila se prva iskra. Večerali su u Vilinom gradu na prostranom trgu na kome sve bješe od prozračnog kamena, i teškog i lakog u isto vrijeme. Sve stvari prinosile su se same. Nestajale su u stvaranju i stvarale se u nestajanju. Jeo je bez sitosti i bez gladi, pio je bez žeđi i bez pretjeranosti. Sve što je kušao bilo je strano i jedino čega se i danas sjeća bio je ukus cvijeta paprati. Ćutali su, a opet čuo je viline misli i riječi, ništa nije govorio a vila ga je čula. Onda je zaspao, pošto mu je Alkmena pokazala kako da spava i probudio se, čvrst i jak, prije prve sunčeve niti, taman da vidi kako se vila otpušta u nebo i kako sa njene raspletene kose po Kotoru pada nevidljivi zlatni prah, polako, polako, kao što pada snijeg…
Sa zidina kotorske tvrđave sišao je u zoru, kupajući se u zlatnom prahu vilinom, u kojojem su kupaju svi oni koji jednom prođu gradske zidine i zauvijek očarani sanjaju grad i ulice i nebo i vile.
Otada su ga viđali kako šeta kotorskim ulicama, uvijek sa onim čupavim kučkom koji, na sreću, ne bješe uginuo od njegovog zla. Bili suskladni kao jedno biće. I kada bi on zastao i blaženim pogledom gledao u nebo, i onaj kučak uradio bi isto. Držali bi tako lice kao da žele da osjete snijeg. Onda bi, ozareni, šetali kotorskim ulicama, zagledajući u lica turista.
KOTOR
Kotor je jedan od najstarijih i najmističnijih gradova na granici Istoka i Zapada. Datira od sredine 3.veka p.n.e. kada su njime vladali kralj Argon i kraljica Teuta. Jedna od brojnih legendi o postanku Kotora govori da je grčka vila Alkima, Alkmena( Snažna), koja je živjela u pećini savjetovala ljudima da grad osnuju na obali mora, ne u brdu,jer “tu nema ni brodu pristaništa, ni konju pojilišta”.
Iz knjige Čudesne priče Crne Gore,2010.
Dijana Dimitrovska- Nebojša Đorđević
autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera
