Obedska bara, mesto gde klija sreća

Obedska bara, mesto gde klija sreća

   Koliko se samo  morala namučiti reka Sava da skrene svoj tok, svu onu silnu vodu koju nosi iz Slovenije, kako bi napravila carstvo za  život koji na vlažnom tlu  buja kao kvasac. Tu je reka u Obedskoj bari, u južnom Sremu, stvorila carstvo za ptice, za biljke, za ribe, za vodozemce, za lotose, za paprat za jedinstvene barske orhideje, za mnoge vrste koje su vremenom postale endemske, pa i za čoveka koga je kao magnet privlačila sva ta vodena lepota.

    Veliko carstvo  podeljeno u dva dela, daje lepotu različitosti. Jedan deo Obedske bare koji je voden zove se Potkovica i nalazi se na obodu sela Obrež i  Kupinova čuvenog mesta  u kome su stolovali srpski despoti. Drugi deo nosi naziv Kopito ( ili Kupinske grede) i u njemu caruju prastare šume hrastova.

  Ovo carstvo koje teritorijalno pripada opštini Pećinci, na sat i po od srpske prestonice, jedno je od najstarijih  zaštićenih područja na svetu, zapravo drugo, odmah posle američkog parka Jelouston, kako vole da se pohvale Sremci.

   Svakako je najstarije  zaštićeno područje u Srbiji, i  to zahvaljujući austrougarskom dvoru koji je 1874. godine, shvatajući posebnost Obedske bare – proglasio ovo područjem carskim lovištem i tako ga zaštitio od ljudi.  Posle sloma Austrougarske,  područje Obedske bare biva u sastavu  Kraljevine Srbije, a zatim i Kraljevine SHS  kada 1919. godine postaje zaštićeno kraljevsko lovište dinastije Karađorđević. Od 1980. godine Obedska bara je svrstana u spisak područja od izuzetnog značaja za ptice Evrope.

   Na ovom mestu gde je tvorac iskazao talenat stvarajući neverovatne vrste, čovek ne zna čemu prvo da se divi.

   Ako pogleda u vodu – videće ribu čikov koja je autohtona vrsta, štuku, šarana karaša, videće barske kornjače, vodene zmije, videće dabrove koji su se vratili.  Ako pogleda zemlju –  videće  divlje mačke, kune zlatice, vidre, videće  prastare hrastove lužnjake, i  jasen, belu i crnu topolu, grab, brest, cer…videće biljku testericu,  aldrovandu, barsku paprat, močvarnu orhideju, iđirot, barski petolist, banatski različak…  Ako mu pogled ode uvis – nebom će špartati orlovi belorepani, sokolovi lastavičari, šljuke, čaplje, crne i bele rode sve zavisi koje je godišnje doba, jer u Obedskoj bari živi 91 vrsta gnezdarica i 128 vrsta prolaznica, zimovalica i lutalica.  A kad padne suton na scenu će izlepršati i slepi miš ljiljak i nebrojena buba i mušica za kojima on traga. U prostranim šumama čovek će naći oko 180 gljiva i najrazličitije mahovine, kažu čak oko  50 vrsta.

    Ali Obedska bara nije samo lepota koja nadahnjuje, ona  ima posebno mesto u srpskoj istoriografiji. Na obodu močvare u srednjem veku,  u sada jedva vidljivim ostacima, stolovali su srpski despoti. Tu je  krajem 13. veka sagrađena od lomljenog kamena i opeke tvrđava i grad  Kupinik kao granično utvrđenje ugarskog kralja  koje zatim prelazi u srpske ruke u 15. veku.  Đurađ Branković, najbogatiji srpski vladar ikada, dogradiće topovske kule na vodenoj tvrđavi, a sagradiće i  svoju dvorsku crkvu posvećenu Svetom Luki u blizini koju je povezao mostom.

   U tu crkvu i despotski grad Kupinik stići  će 1486. godine  i despotica  Angelina sa sinovima Jovanom i Đorđem, i sa moštima pokojnog muža Stefana Slepog Brankovića koje je na epskom putovanju nosila iz Italije, gde je despot prvobitno sahranjen. Ona će obnoviti crkvu kako bi mogla  na sveto mesto položi mošti despota Stefana Brankovića i osnovati manastir Obed po kome će i Obedska bara dobiti naziv.

   Legenda koja je neprevaziđene u lepoti, kazuje da je despotica Angelina sa sinovima doplovila u Kupinik na lađi  od čijeg drveta je zatim sagrađena drvena crkva.

    Ta crkva Svetog Luke  koju narod zove jednostavno crkva Svete majke Angeline držala se vekovima, Turci su je  rušili, narod iznova gradio, ali konačno je savladao zub vremena tridesetih godina prošlog veka, zbog čega je SPC 2008. godine temeljno obnovila ovaj sveti manastir. Ona je najstarija srpska crkva  severno od Save.

    U ovom čudesnom kraju  gde život izbija iz svakog atoma zemlje i vode, može se gledati prošlost kroz etno kuću od pletera –  pruća, pleve, slame i blata i krovom je od trske u kakvima se nekada živelo.  Ili kroz  Muzej hleba koji je još 1995. godine osnovao slikar Slobodan Jeremić Jeremija želeći da prikaže kako se mesio hleb, i za kakve prilike.  Tu je i drvo spomenik, prastara crna topola( zaštićena zakonom) koja priča drevnu priču posebno u leto kad njeni listovi zatrepere.

  Mnogo je čudesa u Obedskoj bari i oko nje, i tu se čovek prosto pogubi u lepoti, pa ne zna kud će pre gledati, u nebo, zemlju ili u vodu. Ali kud god da pogleda – preplaviće ga smiraj i osećanje sreće što je tu.

                      Dijana Dimitrovska, BCM januar 2025.

.

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nauka naučnik nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC srbi Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari tvrđava umetnost voda

.

Svi srpski vladari

Svi srpski vladari

Svi srpski vladari, knjiga autora Nebojše Đorđevića i Dijane Dimitrovske,koju je štampala izdavačka kuća Mali Nemo, biće predstavljena na Sajmu knjiga u Beogradu, koji počinje sutra i traje do 27. oktobra.

Ova knjiga sažima 9 vekova srpske istorije i predstavlja 38 vladara, koliko je, inače, Srbija imala u svojoj istoriji počev od Stefana Nemanje, rodonačelnika dinastije Nemanjić do poslednjeg srpskog kralja Petra II Karađorđevića.

Rukopis Svi srpski vladari nastajao je dugo i uporno, kako su istakli autori.

– Cigla po cigla, ličnost po ličnost, iz veka u vek, gradili smo ovu kuću srpskih vladara.
U veličanstveno zdanje istorije smestili smo 38 ličnosti koje su kroz istoriju vodile srpski narod. Krenuli smo od dinastije Nemanjić, od 12. veka. U period pre Nemanjića, koji je baš dalek, maglovit, nejasan i neuhvatljiv, nismo se usudili da se uputimo, što ne znači da se nećemo. Poznato je da je srpska država pre Nemanjića bila jaka, da je imala nekoliko dinastija, i svoje uspone i padove. Bila je to država koja je imala svoju celinu, a zatim izgubljene delove, kako Stefan Prvovenčani navodi za svoga oca Stefana Nemanju, kazujući da je on „ skupljač izgubljenih delova svog otačastva i obnovitelj”.
U ovom rukopisu su vladari za različitim titulama: srpski župani, kraljevi, carevi, despoti koji su rukovodili državnim tvorevinama i organizacionim društvenim strukturama: kneževinama, kraljevinama, carevinama,despotovinama. Imali smo čak i despote, a da uopšte nismo imali državu u pravom smislu reči već prosto izbegli srpski narod pred turskim osvajačima koji je potražio spas u Ugarskoj. Imali smo i (poslednjeg) srpskog kralja koji nije imao ni kraljevstvo ni domovinu.
Krenulo sse od prvog Nemanjića, od rodonačelnika ove dinastije, koji je počeo da stvara državu koja će u srednjem veku imati nesagledivne razmere, ali će kasnije, tokom svoje istorije biti i na kolenima, ili je uopšte neće biti- kazao je Nebojša Đorđević.

Svi srpski vladari, autori Nebojša Đorđević i Dijana Dimitrovska


-Ovaj rukopis je kao film. U njemu može da se „vidi“ kako su živeli vladari i njihove porodice, kakvo je bilo država, narod, susedi, vojska, naoružanje, stanovanje, putevi…On je neka vrsta razglednice: ekonomske, etnološke, vojne, diplomatske, psihološke razglednice iz 12,13. i tako redom do 20.veka.
U ovom rukopisu se može sagledati kako se razvijala država ali i crkva, dva stuba neraskidivo vezana, koja su jedno drugo podupirali i nadograđivali. Od kada je jedan Nemanjić, Sveti Sava formirao samostalnu srpsku crkvu, svi srpski vladari su za nju bili izuzetno vezani. Oni su za života gradili svoje veličanstvene zadužbine, po završetku vladanja predavali se monaškom životu, a neki su i posle smrti postajali sveci. Istorija nas uči da je u tim vremenima ukorenjeno moćno, univerzalno trojstvo: vera, kralj i otadžina koje je najsnažnije čuvalo državu.
Zahvaljujući tom trojstvu, ostalo nam je u nasleđe hiljade predivnih hramova, zadužbina naših vladara i velikaša, znakova da su ti ljudi nešto učinili za državu, narod i buduća pokolenja. Tragična novovekovna istorija, nažalost, otela nam je deo teritorije, a sa njom je odvojena od matice i srpska baština.
Te zadužbine, manastire, crkve, rodna mesta, kamene mostove i nestale dvorove čuvamo u sećanju i na ovaj način – kroz zapise, istorijske priče i podsećanja. I, nadamo se, da tako gradimo svest da ono što je deo naše kulture, tradicije i istorije – nikada ne sme da se napusti i zaboravi.
Ogromna reka vremena od devet vekova ulila se u ovaj rukopis i iz njega izlazi kao mali potok, koji žubori i priča priču o prošlim vremenima, ne dajući čoveku da je zaboravi- istakla je Dijana Dimitrovska.

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nauka naučnik nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC srbi Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari tvrđava umetnost voda