Mojkovac: mesto gde se kovao srpski dinar
Ja sam mali kovani novčić. Srebrn i važan. Nastao sam prije dvije godine kada me je jedan snažan, vješt kovač, koji je od slavnih Sasa naučio zanat, uzeo iz rude, zagrijao na užasnom ognju i kovao me, kovao, sve dok nijesam postao ovako naočit i gladak.
Prve dane života proveo sam u mjestu Gradac. To je ono čuveno mjesto odmah pored još čuvenijeg rudnika Brskovo, gdje je i taj krupni kovač sa svojom porodicom živio. Žena mu je bila mila i nježna i prema djeci se ophodila kao nijedna koju sam u svom životu upoznao. I kada ih je korila, izgledalo je kao da im tepa. Jednom su me ti dječaci uzeli iz kožnog smotuljka, koji je krupni kovač držao ukopanog u zemlju, ispod svoje slamnate postelje, gledali me, prevrtali, a onda se mnome dobacivali, dok nijesam pao ispod naramka vlažnih drva. Tražili su me cijelo prijepodne, sve dok iz polja, gdje je pošla poslom, nije stigla ta mirna i nježna žena. I umjesto da ih prvo dobro izlema što su dirali ono što ne smiju, rekla im je mirno – naći ćemo ga.
Krenuli su svi zajedno da premeću oskudno pokućstvo u toj malenoj kolibi, da zagledaju u ćupove i podižu sanduke. Nijesu me našli. Kad je pao mrak stigao je i krupni otac, kome se, dok su srkali čorbu od kupusa, učinilo da vidi snuždenost na licima djece, a i žena mu je nekako djelovala smeteno. Ispitivao ih je sve dok na kraju nijesu priznali šta se dogodio. E, otac je otac, uhvatio je prut i toliko dječake izlemao da su zaspali i prije nego što im je bilo vrijeme. Majka se potresla i dugo u noć gledala je u zvijezde.
Nije bilo mira ni sjutradan, ni drugi dan: dječaci su svaki dan dobijali batine, pa je i meni dosadilo da ih slušam kako plaču i sve sam se trudio da više sijam ne bi li me vidjeli u ćošku među drvima. Ali nijesu.Trećeg dana od mog nestanka nestalo je drva i taj krupni kovač porani ujutru u šume Bjelasice da ih nabavi. Cio dan ih je sjekao, sjutradan dovlačio. Za to vrijeme sva ona drva u ćošku, gdje sam kunjao zaturen, završila su u ognjištu, pa je ona tiha žena uzela metlu da počisti koru i iverke i – konačno me ugledala. Joj, kakva je sreća nastupila što su me našli! Ljubila je onu svoju mirnu djecu koja su se smijala i odahnula, jer konačno više neće biti pruta.
Smirio se i otac, taj krupni, divlji kovač, koji se sa obližnje planine naselio pored rudnika, gdje su živeli i Sasi, koji su donijeli znanje kopanja rude i zbog toga dobro zarađivali. U početku su radili sami, ali vremenom počeše da podučavaju i mještane Brskova, Gradca, ali i druge ljude željne posla koji su se, trbuhom za kruhom, ovdje sjatili. Brskovo je mala, ali važna varošica, dobro zaštićena visokim zidinama, debelim metar. Ništa ih ne može poljuljati, osim nedajbože, zemljotresa. Pa, ni on ne bi mogao ništa tom čvrstom kamenu koji je ređan jedan na drugi, i uklapan pažljivo, bez ijedne pukotine. Trajan kao planine, od kojih sam vječniji, možda, samo ja.
Nije bilo manje varoši, ni veće slave od našeg mjesta koje je cijelo stalo u to utvrđenje ne duže od 120 metara, ni šire od 40. Na zidinama širokim bogami i do 1,80 stavljene su dvije kule stražare. Jedna gleda na istok, druga na zapad. Još niko nije uspio da ga razori i zauzme. Siguran sam da ne prođe dan a da lakomi, a vjerujte mi, ja znam šta je lakomost, ne pomisle kako bi bilo dobro da ga osvoje i napune svoje vreće srebrom i vrijednim, kovanim novcima, kakvi smo svi mi.
Elem, kad se kovač vratio kući, bio je toliko radostan što su me našli, da je sjutradan riješio da na bogatoj pijaci, na kojoj sve kipi od trgovaca tkaninom, kožom, oružjem i oruđem i svom mogućom hranom, kupi malo meda da se porodica zasladi.Tako sam se prvi put prošetao do pijace, znajući da je to moj poslednji dan u milosti kovača. Istoga dana završio sam u kesici jednog kotorskog trgovca, jer kovač, u nastupu radosti, odluči na licu mjesta da obraduje i svoju ženu, pa je prvo kupio rolnu platna, a od ostatka i ćup meda. Obreo sam se u kesici u kojoj sam zveckao, zajedno sa ostalim mojim srodnicima, sve dok me taj trgovac nije izvadio i na moje zaprepašćenje lijepo ugrizao svojim oštrim zubima.
Iz Brskova krenuo sam na svoje prvo veliko putovanje, dakako u Kotor, grad vlastele, trgovaca i pomorskih vukova. Nijesam se tu dugo zadržao. Dospjeh jednog tmurnog dana u ruke mletačkog trgovca koji taman što bješe stigao u taj stari grad, kad zbog vijesti da ga žena vara dok je on na putu, naprasno odluči da se zaputi natrag, preko mora, za Veneciju. I ja, tako krenuh sa njim.U društvu sa nepoznatim novčićima, koji su me uobraženo gledali, stigosmo u ovaj čudan grad na vodi, umorni i mokri od znoja tog trgovca koji nas je bio svezao za donje haljine, a kako je bio debeljuškast, lijepili smo se za njegovo oznojeno salo i gušili. Kakva je tu rasprava pala, mrsko mi je i da se sjećam.
Uglavnom, taj trgovac, bijesan kao ris, riješio je da svoju ženu Rozalindu, da, tako se zvala, zaključa. Mjesec dana iz kuće nije izašla, niti je iko u kuću mogao da uđe. To on misli. A mi, srebrni novčići “brskovčani”, kako smo sebi tepali, koje je sakrio u jednu prostoriju na samom tavanu, lijepo smo čuli.
– Dragi moj, dragi, cmok, cmok… kako sam te se uželjela, cmok, moramo biti tihi, muž će se probuditi, a onda jao nam. Cmok. Ispratila ga je preko tavana, odakle se spustio niz stoljetni bor čije su se grane uplele u kuću. I tako svake druge noći. Kad je trgovac pomislio da je svoju mladu ženu naučio pameti, kupio je od jednog Firentinca majmunče, za pomirenje. Da, majmunče.
Tako sam ja nastavio dalje, u Firencu, gdje sam prisustvovao jednom uvredljivom razgovoru o mom porijeklu. Taj trgovac raspravljao se sa jednim plemićem koji se zvao Dante Aligijeri i koji je tvrdio da ja nijesam pravi novac. Napadao me je svom silinom, vrijeđao, ponižavao. Trgovac me branio koliko je mogao, moram reći žestoko.
– Ne, ovo je pravi, kovani novac – rekao je. – Srebrn i isti kao i mletački, pa čak, ako ćemo iskreno, još i ljepši od mletačkog matapana. Jeste, ima “brskovčana” koji su za osminu lakši od pravih, ali ovaj je original. Fin, težak i lijepo kovan.
– Nije, to je lažnjak, bijedna kopija, mizerija, kakve sam viđao! – ljutio se ovaj plemić koji je, kako sam čuo, pisao i neke knjige.Poslije sam saznao da me je metnuo, dobro, ne mene, jer ja sam bio pravi, nego moje zemljake koji su bili lakši, u neku “Božanstvenu komediju”, da cijela ekumena čita o njihovom, ne mom, lažnom porijeklu. Mrsko mi je da ga i pominjem, ali zapamtio sam taj nehumani stih: “Tamo će se prepoznati onaj iz Portugala (Dioniz Agrikola) i Norvežanin (Hakon Šesti) i onaj iz Raše koji slabo primjenjuje kalup mletački (krivotvori groše mletačke).”
Uglavnom, bio sam ljut. I još sam, jer to nije istina, niti će biti. Ja vrijedim isto kao i mletački groš. Još sam i sjajniji. Sanjao sam o trenutku da se vratim kući gdje me svi poštuju i vole i ophode se prema meni sa najviše dostojanstva i pažnje.Prošlo je otada dvije godine, prošao sam mnoge lijepe i ružne trenutke, sada sam konačno na putu kući. Zveckam i veselo poskakujem u kožnoj kesi jednog brskovačkog trgovca koji se takođe vraća kući iz Mletaka.
Kad smo se približili našim planinama, gustim i bujnim, sreli smo neke Sase sa kojima moj gospodar malo proćaska o vremenu i novostima. Kod kuće, dočeka ga žena i sva posluga. Joj, kakav je to doček bio! I vrućeg hljeba, i sira i kajmaka, i jagnjetine vruće. Veselje, radost, mirisi doma i cika djece… Kad prođe ta radost što se domaćin vratio kući u čarobni kraj i zelene šume beskraja i nebo vedro, žena mu reče.
– Znaš mužu moj, nijesmo ti od radosti stigli reći da ovo naše divno mjesto više nije Brskovo, kako ga znamo, nego Mojkovaninovac.
– Kako? – uznemiri se on.
– Lijepo, odgovori žena.- Gospodar oblasti nazvao ga je tako. Veli, ovde u ovim rudnicima nastao je naš kovani novac. Mislim, njegov, odnosno naš. U stvari moj, moj kovani novac. Sada smo Mojkovaninovac. Skraćeno Mojkovac.
Ihh, kako mi je bilo milo kad sam to čuo! Bio sam veliki kao Zemljina ploča. Joj, kako smo se radovali ja i moji “brskovčani”. Zveckali smo, zveckali, da je trgovac pomislio da mu je miš u kesi. Zavukao je ruku i izvadio nas na dlan. A mi, gledali smo ga pravo u oči, nasmijani.
Iz knjige Čudesne priče Crne Gore, 2010.
Dijane Dimitrovske i Nebojše Đorđevića
Mojkovac je okružen fascinantom prirodom: planinama Bjelasica i Sinjavina, u blizini su nacionalni parkovi Biogradska gora i Durmitor, a kroz grad protiče rijeka Tara, jedna od najljepših i najčistijih na Balkanu. Splavarenje njenim zelenim, nedirnutim tokom i pjenušavim brzacima, doživljaj je za pamćenje. Legenda kaže da je naziv dobio spajanjem riječi ‘’moj kovani novac’’ koje je izgovorio srpski kralj Uroš I (1243–1276) prilikom kovanja novca u rudniku Brskovo.
beograd car dušan cern crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske gitara glumac glumica istorija istoričar karcinom klasična muzika knez lazar knjiga kosmos kosovo i metohija kosovski boj manastir more muzika muzičar narodno pozorište nemanjići pesnik pisac pozorište profesor reditelj slikar slikarka Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani teatar turci tvrđava umetnost vukan nemanjić
Pogledajte i ovo:
ana dandolo, božanstvena komedija, brskovo, dante alegijeri, dragutin i milutin, jelena anžujska, kovani novac, kralj uros I, novac, srednjovekovni kovani novac, srednjovekovni novac
