Ja sam mali kovani novčić. Srebrn i važan. Nastao sam prije dvije godine kada me je jedan snažan, vješt kovač, koji je od slavnih Sasa naučio zanat, uzeo iz rude, zagrijao na užasnom ognju i kovao me, kovao, sve dok nijesam postao ovako naočit i gladak.
Prve dane života proveo sam u mjestu Gradac. To je ono čuveno mjesto odmah pored još čuvenijeg rudnika Brskovo, gdje je i taj krupni kovač sa svojom porodicom živio. Žena mu je bila mila i nježna i prema djeci se ophodila kao nijedna koju sam u svom životu upoznao. I kada ih je korila, izgledalo je kao da im tepa. Jednom su me ti dječaci uzeli iz kožnog smotuljka, koji je krupni kovač držao ukopanog u zemlju, ispod svoje slamnate postelje, gledali me, prevrtali, a onda se mnome dobacivali, dok nijesam pao ispod naramka vlažnih drva. Tražili su me cijelo prijepodne, sve dok iz polja, gdje je pošla poslom, nije stigla ta mirna i nježna žena. I umjesto da ih prvo dobro izlema što su dirali ono što ne smiju, rekla im je mirno – naći ćemo ga.
Krenuli su svi zajedno da premeću oskudno pokućstvo u toj malenoj kolibi, da zagledaju u ćupove i podižu sanduke. Nijesu me našli. Kad je pao mrak stigao je i krupni otac, kome se, dok su srkali čorbu od kupusa, učinilo da vidi snuždenost na licima djece, a i žena mu je nekako djelovala smeteno. Ispitivao ih je sve dok na kraju nijesu priznali šta se dogodio. E, otac je otac, uhvatio je prut i toliko dječake izlemao da su zaspali i prije nego što im je bilo vrijeme. Majka se potresla i dugo u noć gledala je u zvijezde.
Nije bilo mira ni sjutradan, ni drugi dan: dječaci su svaki dan dobijali batine, pa je i meni dosadilo da ih slušam kako plaču i sve sam se trudio da više sijam ne bi li me vidjeli u ćošku među drvima. Ali nijesu.Trećeg dana od mog nestanka nestalo je drva i taj krupni kovač porani ujutru u šume Bjelasice da ih nabavi. Cio dan ih je sjekao, sjutradan dovlačio. Za to vrijeme sva ona drva u ćošku, gdje sam kunjao zaturen, završila su u ognjištu, pa je ona tiha žena uzela metlu da počisti koru i iverke i – konačno me ugledala. Joj, kakva je sreća nastupila što su me našli! Ljubila je onu svoju mirnu djecu koja su se smijala i odahnula, jer konačno više neće biti pruta.
Smirio se i otac, taj krupni, divlji kovač, koji se sa obližnje planine naselio pored rudnika, gdje su živeli i Sasi, koji su donijeli znanje kopanja rude i zbog toga dobro zarađivali. U početku su radili sami, ali vremenom počeše da podučavaju i mještane Brskova, Gradca, ali i druge ljude željne posla koji su se, trbuhom za kruhom, ovdje sjatili. Brskovo je mala, ali važna varošica, dobro zaštićena visokim zidinama, debelim metar. Ništa ih ne može poljuljati, osim nedajbože, zemljotresa. Pa, ni on ne bi mogao ništa tom čvrstom kamenu koji je ređan jedan na drugi, i uklapan pažljivo, bez ijedne pukotine. Trajan kao planine, od kojih sam vječniji, možda, samo ja.
Nije bilo manje varoši, ni veće slave od našeg mjesta koje je cijelo stalo u to utvrđenje ne duže od 120 metara, ni šire od 40. Na zidinama širokim bogami i do 1,80 stavljene su dvije kule stražare. Jedna gleda na istok, druga na zapad. Još niko nije uspio da ga razori i zauzme. Siguran sam da ne prođe dan a da lakomi, a vjerujte mi, ja znam šta je lakomost, ne pomisle kako bi bilo dobro da ga osvoje i napune svoje vreće srebrom i vrijednim, kovanim novcima, kakvi smo svi mi.
Elem, kad se kovač vratio kući, bio je toliko radostan što su me našli, da je sjutradan riješio da na bogatoj pijaci, na kojoj sve kipi od trgovaca tkaninom, kožom, oružjem i oruđem i svom mogućom hranom, kupi malo meda da se porodica zasladi.Tako sam se prvi put prošetao do pijace, znajući da je to moj poslednji dan u milosti kovača. Istoga dana završio sam u kesici jednog kotorskog trgovca, jer kovač, u nastupu radosti, odluči na licu mjesta da obraduje i svoju ženu, pa je prvo kupio rolnu platna, a od ostatka i ćup meda. Obreo sam se u kesici u kojoj sam zveckao, zajedno sa ostalim mojim srodnicima, sve dok me taj trgovac nije izvadio i na moje zaprepašćenje lijepo ugrizao svojim oštrim zubima.
Iz Brskova krenuo sam na svoje prvo veliko putovanje, dakako u Kotor, grad vlastele, trgovaca i pomorskih vukova. Nijesam se tu dugo zadržao. Dospjeh jednog tmurnog dana u ruke mletačkog trgovca koji taman što bješe stigao u taj stari grad, kad zbog vijesti da ga žena vara dok je on na putu, naprasno odluči da se zaputi natrag, preko mora, za Veneciju. I ja, tako krenuh sa njim.U društvu sa nepoznatim novčićima, koji su me uobraženo gledali, stigosmo u ovaj čudan grad na vodi, umorni i mokri od znoja tog trgovca koji nas je bio svezao za donje haljine, a kako je bio debeljuškast, lijepili smo se za njegovo oznojeno salo i gušili. Kakva je tu rasprava pala, mrsko mi je i da se sjećam.
Uglavnom, taj trgovac, bijesan kao ris, riješio je da svoju ženu Rozalindu, da, tako se zvala, zaključa. Mjesec dana iz kuće nije izašla, niti je iko u kuću mogao da uđe. To on misli. A mi, srebrni novčići “brskovčani”, kako smo sebi tepali, koje je sakrio u jednu prostoriju na samom tavanu, lijepo smo čuli.
– Dragi moj, dragi, cmok, cmok… kako sam te se uželjela, cmok, moramo biti tihi, muž će se probuditi, a onda jao nam. Cmok. Ispratila ga je preko tavana, odakle se spustio niz stoljetni bor čije su se grane uplele u kuću. I tako svake druge noći. Kad je trgovac pomislio da je svoju mladu ženu naučio pameti, kupio je od jednog Firentinca majmunče, za pomirenje. Da, majmunče.
Tako sam ja nastavio dalje, u Firencu, gdje sam prisustvovao jednom uvredljivom razgovoru o mom porijeklu. Taj trgovac raspravljao se sa jednim plemićem koji se zvao Dante Aligijeri i koji je tvrdio da ja nijesam pravi novac. Napadao me je svom silinom, vrijeđao, ponižavao. Trgovac me branio koliko je mogao, moram reći žestoko.
– Ne, ovo je pravi, kovani novac – rekao je. – Srebrn i isti kao i mletački, pa čak, ako ćemo iskreno, još i ljepši od mletačkog matapana. Jeste, ima “brskovčana” koji su za osminu lakši od pravih, ali ovaj je original. Fin, težak i lijepo kovan.
– Nije, to je lažnjak, bijedna kopija, mizerija, kakve sam viđao! – ljutio se ovaj plemić koji je, kako sam čuo, pisao i neke knjige.Poslije sam saznao da me je metnuo, dobro, ne mene, jer ja sam bio pravi, nego moje zemljake koji su bili lakši, u neku “Božanstvenu komediju”, da cijela ekumena čita o njihovom, ne mom, lažnom porijeklu. Mrsko mi je da ga i pominjem, ali zapamtio sam taj nehumani stih: “Tamo će se prepoznati onaj iz Portugala (Dioniz Agrikola) i Norvežanin (Hakon Šesti) i onaj iz Raše koji slabo primjenjuje kalup mletački (krivotvori groše mletačke).”
Uglavnom, bio sam ljut. I još sam, jer to nije istina, niti će biti. Ja vrijedim isto kao i mletački groš. Još sam i sjajniji. Sanjao sam o trenutku da se vratim kući gdje me svi poštuju i vole i ophode se prema meni sa najviše dostojanstva i pažnje.Prošlo je otada dvije godine, prošao sam mnoge lijepe i ružne trenutke, sada sam konačno na putu kući. Zveckam i veselo poskakujem u kožnoj kesi jednog brskovačkog trgovca koji se takođe vraća kući iz Mletaka.
Kad smo se približili našim planinama, gustim i bujnim, sreli smo neke Sase sa kojima moj gospodar malo proćaska o vremenu i novostima. Kod kuće, dočeka ga žena i sva posluga. Joj, kakav je to doček bio! I vrućeg hljeba, i sira i kajmaka, i jagnjetine vruće. Veselje, radost, mirisi doma i cika djece… Kad prođe ta radost što se domaćin vratio kući u čarobni kraj i zelene šume beskraja i nebo vedro, žena mu reče.
– Znaš mužu moj, nijesmo ti od radosti stigli reći da ovo naše divno mjesto više nije Brskovo, kako ga znamo, nego Mojkovaninovac.
– Kako? – uznemiri se on.
– Lijepo, odgovori žena.- Gospodar oblasti nazvao ga je tako. Veli, ovde u ovim rudnicima nastao je naš kovani novac. Mislim, njegov, odnosno naš. U stvari moj, moj kovani novac. Sada smo Mojkovaninovac. Skraćeno Mojkovac.
Ihh, kako mi je bilo milo kad sam to čuo! Bio sam veliki kao Zemljina ploča. Joj, kako smo se radovali ja i moji “brskovčani”. Zveckali smo, zveckali, da je trgovac pomislio da mu je miš u kesi. Zavukao je ruku i izvadio nas na dlan. A mi, gledali smo ga pravo u oči, nasmijani.
Iz knjige Čudesne priče Crne Gore, 2010.
Dijane Dimitrovske i Nebojše Đorđevića
Mojkovac je okružen fascinantom prirodom: planinama Bjelasica i Sinjavina, u blizini su nacionalni parkovi Biogradska gora i Durmitor, a kroz grad protiče rijeka Tara, jedna od najljepših i najčistijih na Balkanu. Splavarenje njenim zelenim, nedirnutim tokom i pjenušavim brzacima, doživljaj je za pamćenje. Legenda kaže da je naziv dobio spajanjem riječi ‘’moj kovani novac’’ koje je izgovorio srpski kralj Uroš I (1243–1276) prilikom kovanja novca u rudniku Brskovo.
Maglič je zagonetan za nauku, privlačan za turiste. Tvrđava kao magnet odvlači pogled putnika u visine, ukazujući na svoju lepotu. Zimi je to nestvaran prizor izmešane beline oblaka i snega, leti je to slika rascvetalog jorgovana i monolitnog kamena.
Maglič je čaroban, mističan i privlačan. Poziva da se uspnete do vrha, koji se sada naziva Stolov, ali je njegovo pravo ime Kamarište ili Ravni sto. Tako je nazivan u prethrišćanskom vemenu. Maglič miriše na maglu, kao i reka Maglaštica koja tuda protiče, pa nema sumnje da je magli baš tu dom.
Kule i zidine koje danas vidimo podigao je arhiepiskop Danilo Drugi, srpski plemić-monah, arhijerej, ratnik, državnik i književnik, moćan i poštovan na dvorovima Nemanjića u 13. i 14. veku. Bio je komandant odbrane Hilandara i desna ruka kralja Milutina. Nosio je i mač i krst.
Ali, pre nego što je on podigao novo, tu je bilo starije utvrđenje. Arheolška istraživanja su registrovala ostatke keramike iz tog starijeg grada, sličnih onima pronađenim u tvrđavi Ras. Pojedini naučnici pretpostavljaju da je Maglič mogao da sazida Stefan Prvovenčani, kao zaštitu srca srpske države od prodora Huna i Bugara, iz pomoravske ravnice.
Građen je da bude neosvojiv. Upotreba sprava ili juriš vojske nije bio moguć zbog strmih padina. Za sprečavanje brzog upada s jedine otvorene strane, presečena je jarkom stena na kojoj je zamak sagrađen.
Tako je postao neosvojiva kula stražarnica nad karavanskim putem koji je spajao Nemanjinu Studenicu, sa Žičom, koju je Stefan Prvovenčani podigao kao sedište arhiepiskopije. U slučaju napada,tim putem, stanovništvo je moglo da da potraži sigurnost u Magliču.
Čuvao je lepi, moćni Maglič i drevni put koji je spajao jadranske luke s Pomoravljem i Podunavljem. Osam moćnih kula, čvrsti bedemi, voda obvezbeđena cisternama u kamenu- svi preduslovi za dug boravak su ostvareni.
U okviru utvrđenja pronađeni su i ostaci velike palate, prostrane crkve posvećene Svetom Đorđu i rezidencijalne zgrade za stanovanje. Otkud sve to u vojničkom utvđenju? Možda je odgovor dao učenik i biograf Danila Drugog koji je zapisao:
“ U Magliču gradu, i tu su bila poznata dela njegovih trudova. Jer u njemu podiže prekrasne palate i ostale ćelije, na prebivanje onima koji su tamo. I tu, u crkvi Svetog Georgija, u gradu tome, utvrdi božanstveni zakon da se u njoj neizmenjeni svagda vrši, obilno u njoj postavivši božanstvene knjige i sve ostale crkvene potrebe. Za takve njegove mnoge podvige i priloženija domovima Božjim, neka mu Gospod dade večno blaženstvo…“
Danilo Drugi bio je plemić i ratnik, aktivan u političkom životu, nastupao je kao pomiritelj, prvo kralja Dragutina i kralja Milutina, a zatim Milutina i Stefana Dečanskog. Bo je Milutinov najpoverljiviji saradnik, a kao prosvetitelj je srpskom narodu ostavio najvažniju srednjovekovnu knjigu „Žitija kraljeva i arhiepiskopa srpskih“ koje je pisao sa svojim učenicima. To je najvažnije biografsko delo o svetovnim i duhovnim srpskim vladarima srednjeg veka. Rukovodio je radovima na zadužbinama Banjskoj i Visokim Dečanima, a sam dozidao pripratu i crkvu Bogorodice Putevoditeljice u Pećkoj patrijaršiji.
Smatra se da je grad utemeljio Uroš I Veliki koji je Srbiju uzdigao zahvaljujući bogatstvima iz rudnika. Maglič je čuvao, zajedno sa drugim utvrđenjima, bogatstva iz rudnika.
U isto vreme, Uroš je, po predanju, zasadio duž litica Ibarske klisure aleju jorgovana. Želeo je da obraduje svoju nevestu Jelenu Anžujsku i učini joj dolazak u njegovu zemlju – prijatnijim.
Ti jorgovani, mirisni i bujni, i danas cvetaju, ukazujući na živu prošlost koja žubori,moćno i stameno kao i Ibar moravskom Srbijom.
Dijana Dimitrovska
Konji
Oko Magliča mogu da se vide divlji konji koje deca hrane šećerom i jabukama. Oni nisu plašljivi pa je susret sa konjima prelepo iskustvo. Turistički vodiči povezuju ih sa legendom koja kaže da je Miloš Obilić baš tu tražio najmoćnijeg konja na kome će da odjezdi na Kosovo ravno. Tu je našao Ždralina sa kojim će zajendo ući u istoriju. Potomci Ždralina i danas jezde po obroncima oko Magliča.
Ne zna mu se tačna godina izgradnje, na crkvi ne piše ko je ktitor, u skrivnici nije bilo osnivačke povelje, a opet – o manastiru Gradac sve ostalo se zna. Ne zahvaljujući predanju, kakav je slučaj za većinu srednjovekovnih starina. Već zahvaljujući pisanoj reči. Te reči je zapisao arhiepsikopu Danilo II u “Žitijama kraljice Jelene” koje je nastalo između 1317. i 1324. godine – u vreme kada je i Jelena Nemanjić, žena kralja Uroša I živela. To su jedine žitije posvećene nekoj ženi u srpskoj istoriji. Prevedene su na savremeni srpski jezik, dostupne su svima koji žele da osete duh srednjovekovne Srbije.
Jedan od najlepših manastira u Srbiji, Gradac građen je u kosmopolitskom duhu. Arhiepiskop piše:,, Zapovedila je da se sakupe svi narodi njezine države, i kada je to učinila, izabrala je od njih najbolje umetnike, hoteći da podignu predivno zdanje toga hrama, mnogo i nebrojeno zlato neštedice dajući svima radnicima… kao mudri i razumni stroitelj.“
Gradac su tako gradili, pod nadzorom kraljice, graditelji iz Primorja, zbog čega putnik namernik koji pristigne ovde može da se zbuni i pomisli da je negde na obali Jadranskog mora, s ove ili s one strane, u Baru ili na Siciliji, recimo.
-Uspela je srpska kraljica da uspešno sjedini graditeljstvo istoka i zapada, u profinjenu jedinstvenu strukturu nemanjićkog tipa – kaže nam igumanija Nina, koja, kao i ostale monahinje odlično poznaje žitije Jelene Anžujske.
Sestrinstvo manastira Gradac tradicionalno se bavi freskoslikarstvom, zbog čega uvek među monahinjama ima onih sa likovnom akademijom.Njihove freske su nežnih boja i posebne finoće. Bave se i izradom veza, a čarape veselih boja prava su atrakcija.
Dosta se zna o kraljici ali, opet, ne zna se odakle je došla kada se udala za kralja Uroša I Nemanjića , sredinom 13 veka. Arhiepiskop Danilo bio je njen savremenik i navodi da je bila ,,fruškog“ (francuskog) porekla, da je kći slavnih roditelja koji su je udali za srpskog kralja. U 17. veku patrijarh Pajsije, pisac Žitija cara Uroša, naziva Jelenu kćerkom francuskog kralja, a u srpskoj istoriografiji 19. i 20. veka smatralo se da ona potiče iz francuske vladarske loze Anžujaca. O tome svedoči njena prepiska sa sicilijskim vladarima, Karlom I i Karlom II Anžujskim, u kojoj je oslovljena kao ,,najdraža rođaka“. Uglavnom, naučnici tek treba da odgonetnu odakle je došla. Arhiepiskog je u Žitijama detaljno opisao kraljicu, njenu narav, ljubav prema Bogu i pravoslavlju, samu crkvu koja je bila izrađena od sige i omalterisana belim malterom, sa prozorskim okvirima od belog mermera, veličanstvenim ulaznim i unutrašnjim portalima visoke umetničke vrednosti.
Da nije bilo Turaka i osvajanja, ostala bi takva do današnjih dana. Ali rušena je nemilosrdno. Posle smrti ktitorke, 8.februara 1314. godine, manastir je bio pun monaha, o čemu svedoče brojne nadgrobne ploče iz ovog perioda. Turci su ga opustošili, ali ga monasi nisu napuštali sve do 16. veka kada mu stavljaju olovni krov, iguman Stefan i jeromonah Pajsije iz Đurđevih stupova. Ali opet strada, kako je zapisao mitropolit Visarion, do temelja. Ne zna se šta se dešavalo sa crkvom u 17. i 18. veku. Poslednje rušenje kada su Turci skinuli olovni krov – bilo je kobno. Urušen, propadao je polako, sve dok država nije naložila konzerviranje (1948) i arheološka iskopavanja ( 1962) a zatim i kompletnu obnovu koja je završena 1975. godine. Danas, kao i celo vreme svoje duge istorije, voljen je i radostan manastir Gradac, u srcu Srbije, na obroncima prelepe planine Golije koja se prostrla između tri grada Ivanjice, Novog Pazara i Raške i na svaki se pruža, čini se, podjednako, dajući po deo sebe. Svake godine manastir Gradac je domaćin manifestacije „ Putevima kraljice Jelene“ . Narod igra i peva, gleda umetničke radove, raduje se manastiru iz 13. veka i klanja se duhu kraljice, ne dozvoljavajući da priča o kraljici nestane.
Poklonili bi se i njenim moštima, ali, nažalost – nema ih. Slučaj je hteo da se tri godine posle smrti ( umrla je 8. februara 1314) u snu javila monahu i naložila mu da je izvade iz groba. Ustanovljeno je da je njeno telo neraspadnuto zbog čega je proglašena sveticom. Ali kada su Turci nadirali, mošti srpske kraljice su sakrivene kao najveća svetinja. Urađeno je tzo tako temeljno i brižno da se nikada više nije saznalo gde su.
