Manastir Rustovo i ikona koja zamenjuje rode

Manastir Rustovo i ikona koja zamenjuje rode

Manastir Rustovo izgleda kao da uživa u pogledu na beskrajnu pučinu i carstvo nebesko.

Zagledan u Sveti Stefan, i plavo more i nebo, odakle  jugo donosi miris algi i šum talasa. Taj mirisni vetar bistri misli, i povija monašku odeždu, pa se čini da je lakše nositi je.

  Zbog tog vetra koji komeša sećanja i roji misli, lakše je uspinjati se do Božjeg hrama.

  Korak po korak, misao po misao, i posle tri kilometra puta,  lepom stazom uzbrdo od manastira Praskavice, stiže se do Rustova.  Na tom  370-om metru od površine mora – hodočasniku stiže nagrada.  Ako je bilo sunce –  čeka ga  hlad, ako je padala kiša, tu je  sklonište, ako je duvao vetar – tu je zavetrina, ako je gladan – nahraniće ga, ako je žedan – napojiće ga…To je put za posvećene. Oni koji su u trci mogu stići i kolima uzanim putem.

  Na kraju puta dočekaće ih hram građen u starom ruskom stilu.

–  Posvećen je  carskim mučenicima Romanovima – kaže nam sestra Teodotija.- Hram je sagrađen 2006. godine i posvećen je carskoj stradaloj porodici.

Zbog malog hrama brojni Rusi hodočaste ovde. To im daje osećaj kao da su kod kuće. Osim hrama posvećenog Romanovima tu je još jedna važna relikvija koja dovodi Ruse u Rustovo: Iverska ikona. Nju je naslikao Andrej Muntjan, ruski slikar koji je dvadeset godina stvarao u Budvi.

–  Slikao je ikonu, ali nije mu išlo sve dok jednog dana nije opazio da se zapravo ikona kroz njegovu ruku sama slika – govori sestra Teodotija. – Bilo je to autofreskopisanje. Kada je završio ikonu i hteo da se potpiše na poleđini, ona je pala i udarila ga u glavu. On je tada shvatio da nema nikakve veze sa njenom izradom, več je to sve Bog uradio. Zatim je ikona počela da širi snažan miris. Prihvaćena je kao  čudotvorna ikona koja pomaže bolesnima i parovima koji ne mogu da imaju decu. Do sada je, kasže sestra, na svet donela oko 300 dece.

Andrej Muntjan, slikar i tvorac Iverske ikone, koga smo ove, 2025. godine sreli u Budvi, rekao nam je da je Majku Božju naslikao 2004. godine, kada je slučajno došao u Budvu, kao turista i odseo sa suprugom u hotelu Slovenska plaža.

– Obilazili smo manastire i u manastiru Podmaine upoznali harizmatičnog oca Benedikta i nastojnicu manastira Rustovo – kaže Andrej Muntjan.

Ubrzo su posetili Rustovo, u kome je tada bilo tek nekoliko monahinja, ali je atmosfera, kako kaže Andrej, bila puna dobrote i ljubavi. Sledeće godine, Andrej se razboleo, bio je na operaciji i jedva je preživeo. U vreme tog strašnog događaja on se zavetovao da će ako preživi pokloniti ikonu Iverske Bogorodice manastiru Rustovo. Tako je i bilo.

Od tada ikona pomaže ljudima, posebno parovima bez dece. U Rustovu postoji knjiga u kojoj se beleže deca koja su došla na svet zahvaljujući ikoni, među kojima je i dete sveštenika.

Još jedna ikona pronosi slavu manastira Rustovo. To je ikona koju zovu Neuvenjeli cvijet, na kojoj je predstavljena Bogorodica sa cvetom, ili  Blagouhani cvijet. Nju je manastiru poklonio vernik konzervator 2009. godine. Ikonu je  dobio od trgovca starinama koji ga je zamolio da spoji daske koje su se odvajale. Kada je počeo da radi na njoj, razdvojene daske su se same spajale. Zatim se pojavila plavičasta svetlost i likovi  Majke Božije i Isusa Hrista.

–  Blaženopočivši mitropolit Amfilohije rekao nam je da je ikona iz 14. veka i da je bogougodna. Prihvatili smo čudo na poklon, a ona i danas menja likove i boju – kaže sestra Teodotija.

 U manastiru važi pravilo  Sv. Benedikta: Ora et labora – moli se i radi, koje monahinje doslovno sprovode. Kada su 2004. godine stigle u tada razrušeni manastir, koji će vremenom podići, otac Benedikt Jovanović sa monaštvom, sestre su počele od bilja. U zapisima su pročitale da su se monasi nekada bavili monaškom medicinom, pa su odlučile da nastave tradiciju.

  Počele su da beru bilje po Paštrovskoj gori, da ga prerađuju, sve veštije i vrsnije da bi vremenom dobile fantastične proizvode.

– Pravimo kreme za lice, ruke i telo – kaže nam sestra Teodotija. – Mirisne i hranljive vitaminske kreme od ruža, ruzmarina i gorskih trava  protiv bora, za lepu kožu. Pravimo mnoštvo melema od bokvice, kantariona, lovora, gaveza, banane, cimeta… Bilje potapamo u bazna ulja, obično maslinovo i bademovo. U ta ulja potapamo trideset različitih biljaka od kojih nastaju lekovita ulja i melemi.

  Sestrinstvo manastira Rustovo pravi lekovita vina. Tu je vino od smokve koje reguliše rad štitne žlezde i hormone,pa vino od koprive za celokupno zdravlje i mnoga druga. Zatim  ulje od kleke koje čisti kožu, lek je za razne ekceme i psorijazu. Pa napitak „ Bolje od kafe“, kako sama reč kazuje koji se zavoli i pije umesto kafe.

   Monahinje prave melem od gaveza i lovora protiv modrica i hemoroida. I zubnu pastu od prirodnih sastojaka, veoma mirisnu. Tu je i neizbežna manastirska travarica protiv bolova u stomaku, prehlada, virusa i temperature.

 U manastiru se može dobiti i ulje od kandila koje gori nad Iverskom ikonom  koje, kažu, takođe pomaže vernicima.

  Deo setrinstva manastira Rustovo prevodi sa ruskog, francuskog, englesko,g a deo se bavi tkanjem, pravljenjem lutaka za decu,knjigovezačkim radom…

 A sve krasi molitva. Tihu molitvu, koju sestrinstvo peva po kojoj je Rustovo takođe poznato, radost je čuti. Sve je njome okićeno. Čak i zvuk, i pogled, i nebo, i vetar. A možda baš i zbog te molitve, sve što se  odavde ponese ima blagoslov.

Dijana Dimitrovska, Slovo

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nauka naučnik nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC srbi Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari tvrđava umetnost voda

Sveta Petka, zašto je njene mošti otkupio vlaški vojvoda

Sveta Petka, zašto je njene mošti otkupio vlaški vojvoda

Mnogi je smatraju Srpkinjom iako nije sasvim pouzdano da je tako. Kroz minule vekove, srpski narod verovao je da je ova svetiteljka baš našeg porekla. Za to postoji više razloga. Mošti Svete Petke (Paraskeve) bile su 150 godina u Srbiji, u Beogradu, na Kalemegdanu. U beogradskoj tvrđavi i danas se nalazi Crkva Svete Petke sa izvorom (agiazma), za čiju vodu vernici veruju da je čudotvorna.
Ali, i Grci su Svetu Petku smatrali Srpkinjom. Grčki letopisac, pop Sinadin, zapisao je u 16. veku: „Ovih dana ispraćena je Sveta Paraskeva, za koju se smatralo da je Srpkinja i koja je zbog toga bila izložena nemarnosti. Njene mošti stajale su u zabitom kutu carigradske crkve, a ljudi nisu hteli da se mole svetici koja je tuđeg porekla.“
Od kada se upokojila u 11. veku, njene mošti putovale su po Balkanu: bile su u Carigradu, u Trnovu, pa opet u Carigradu, u Srbiji, i ,konačno, u Rumuniji, u gradu Jašiju, u Crkvi Sveta Tri Jerarha.
Ova žena, čiji je život fascinirao ljude širom Balkana, rođena je u Epivatu, nedaleko Carigrada. Roditelji su joj bili veoma imućni i pobožni. Svoju decu vaspitavali su u hrišćanskom duhu. I Petka i njen brat Jevtimije našli su jedinu svetlost u veri. Jevtimije je postao episkog maditski, a Petka, posle smrti roditelja, „podeli sve bogatstvo njihovo siromasima i zamonaši se u Carigradu, u hramu Svete Sofije“.
Veći deo života provela je u Palestini, živeći isposnički dane po Jordanskoj pustinji, gde se hranila „jedino pustinjskom travom, u vrlo maloj količini, i to po zalasku sunca. Topila se polako od žege i od mraza“ sve do jednog dana, u starosti, kada joj se u snu javio anđeo i naredio da se „vrati u mesto svog rođenja, jer uskoro treba da se preseli u carstvo Božije“.
Ona posluša anđela i stigavši u rodni Epivat ubrzo se, posle dve godine, upokoji. Bilo je to u 11. veku. Smatrajući da je strankinja, zemljaci su je sahranili izvan groblja. Legenda kaže: kada je njen grob otkopan, pronađeno je neraspadnuto telo. A onda su počela da se dešavaju čuda. Nad njenim telom bolesni su ozdravljali.
Jeromonah Stefan Đorđević, koji je napisao biografiju Svete Petke, kaže da se teza da je ona slovenskog porekla prvi put pojavila u žitijama patrijarha bugarskog, četiri veka posle njene smrti, kada se ona, u pisanim izvorima, prvi put pominje.


Za vreme bugarskog cara Jovana Asena njene mošti su prenete iz Carigrada u Trnovo, gde su bile sve dok srpska kneginja Milica nije izmolila od sultana Bajazita da joj ustupi mošti ove svetiteljke. Tako zemni ostaci Svete Paraskeve behu preneti u tadašnji Beograd, 1396.godine.
Tu je bila 150 godina i u tom periodu nepovratno se ukorenilo mišljenje da je ona srpskog porekla. Ali ona ne osta za sva vremena u Srbiji. Kada je sultan Sulejman Drugi osvojio Beograd, 1521, opet je mošti Svete Petke vratio u Carigrad. Prema podacima koje je izneo jedan sveštenik istoričar u knjizi „Beogradska tvrđava i njene znamenitosti“, Sulejman je zapravo, kažnjavajući Srbiju zbog pobuna, odveo iz Beograda u Carigrad oko dve hiljade Srba. Beogradski mitropolit dao im je tada mošti ove svetice da im pomognu u tuđini. Tako je Sveta Petka stigla opet u Carigrad. Ali ovoga puta za Srbe i druge narode ona je bila nepobitno-srpska svetiteljka.
Mošti Svete Petke stajale su u Crkvi Presvete Bogorodice u Vlaherni, u Carigradu, jer je crkva Svete Sofije tada već bila pretvorena u džamiju – Aja Sofiju, sve dok njene mošti nije otkupio vojvoda i gospodar Moldavije Vasilije Lupul i odneo ih u današnju Rumuniju, u grad Jaši. „Tako uz ogromnu radost žitelja cele Moldavije svete mošti behu položene u Crkvi Tri Sveta Jerarha, dana 14. oktobra 1641. godine“, zabeležili su hroničari.
Ali, istorija još nije dala odgovor na pitanje: zašto bi jedan vojvoda i vladar dao silne novce za mošti jedne strane svetiteljke, ako ne srpske, onda sigurno slovenske?
„ Očito je da Sveta Paraskeva nije bila u kultu samih Carigrađana, a postojale su i ktitorske veze izmeću srpske vlaške vlastele. Srpski despoti, Stefan Lazarević, a zatim i Brankovići, davali su bogate darove rumunskoj crkvi i poznato je da su po Vlaškoj i Moldaviji podigli mnoge manastire. Možda tu treba tražiti razloge zbog kojih njene mošti počivaju danas u Rumuniji“, kaže otac Stefan.
Sveta Petka nije u Srbiji gde se njeno ime slavi i poštuje. Ali iz grada Jašija, na svakih sto godina, u Srbiju stigne njen pokrov. Krajem 20. veka dobila ga je Crkva Svete Petke pored Vrnjačke Banje. Kada se završi 21. i počne 22. vek, svetu relikviju će dobiti neka druga crkva u Srbiji. Za vernike u Srbiji, Sveta Petka – kao da je tu.

Dijana Dimitrovska

Za ostale priče vidi Nebesnici srpskog roda

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nauka naučnik nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC srbi Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari tvrđava umetnost voda