Sveta Petka, zašto je njene mošti otkupio vlaški vojvoda

Sveta Petka, zašto je njene mošti otkupio vlaški vojvoda

Mnogi je smatraju Srpkinjom iako nije sasvim pouzdano da je tako. Kroz minule vekove, srpski narod verovao je da je ova svetiteljka baš našeg porekla. Za to postoji više razloga. Mošti Svete Petke (Paraskeve) bile su 150 godina u Srbiji, u Beogradu, na Kalemegdanu. U beogradskoj tvrđavi i danas se nalazi Crkva Svete Petke sa izvorom (agiazma), za čiju vodu vernici veruju da je čudotvorna.
Ali, i Grci su Svetu Petku smatrali Srpkinjom. Grčki letopisac, pop Sinadin, zapisao je u 16. veku: „Ovih dana ispraćena je Sveta Paraskeva, za koju se smatralo da je Srpkinja i koja je zbog toga bila izložena nemarnosti. Njene mošti stajale su u zabitom kutu carigradske crkve, a ljudi nisu hteli da se mole svetici koja je tuđeg porekla.“
Od kada se upokojila u 11. veku, njene mošti putovale su po Balkanu: bile su u Carigradu, u Trnovu, pa opet u Carigradu, u Srbiji, i ,konačno, u Rumuniji, u gradu Jašiju, u Crkvi Sveta Tri Jerarha.
Ova žena, čiji je život fascinirao ljude širom Balkana, rođena je u Epivatu, nedaleko Carigrada. Roditelji su joj bili veoma imućni i pobožni. Svoju decu vaspitavali su u hrišćanskom duhu. I Petka i njen brat Jevtimije našli su jedinu svetlost u veri. Jevtimije je postao episkog maditski, a Petka, posle smrti roditelja, „podeli sve bogatstvo njihovo siromasima i zamonaši se u Carigradu, u hramu Svete Sofije“.
Veći deo života provela je u Palestini, živeći isposnički dane po Jordanskoj pustinji, gde se hranila „jedino pustinjskom travom, u vrlo maloj količini, i to po zalasku sunca. Topila se polako od žege i od mraza“ sve do jednog dana, u starosti, kada joj se u snu javio anđeo i naredio da se „vrati u mesto svog rođenja, jer uskoro treba da se preseli u carstvo Božije“.
Ona posluša anđela i stigavši u rodni Epivat ubrzo se, posle dve godine, upokoji. Bilo je to u 11. veku. Smatrajući da je strankinja, zemljaci su je sahranili izvan groblja. Legenda kaže: kada je njen grob otkopan, pronađeno je neraspadnuto telo. A onda su počela da se dešavaju čuda. Nad njenim telom bolesni su ozdravljali.
Jeromonah Stefan Đorđević, koji je napisao biografiju Svete Petke, kaže da se teza da je ona slovenskog porekla prvi put pojavila u žitijama patrijarha bugarskog, četiri veka posle njene smrti, kada se ona, u pisanim izvorima, prvi put pominje.


Za vreme bugarskog cara Jovana Asena njene mošti su prenete iz Carigrada u Trnovo, gde su bile sve dok srpska kneginja Milica nije izmolila od sultana Bajazita da joj ustupi mošti ove svetiteljke. Tako zemni ostaci Svete Paraskeve behu preneti u tadašnji Beograd, 1396.godine.
Tu je bila 150 godina i u tom periodu nepovratno se ukorenilo mišljenje da je ona srpskog porekla. Ali ona ne osta za sva vremena u Srbiji. Kada je sultan Sulejman Drugi osvojio Beograd, 1521, opet je mošti Svete Petke vratio u Carigrad. Prema podacima koje je izneo jedan sveštenik istoričar u knjizi „Beogradska tvrđava i njene znamenitosti“, Sulejman je zapravo, kažnjavajući Srbiju zbog pobuna, odveo iz Beograda u Carigrad oko dve hiljade Srba. Beogradski mitropolit dao im je tada mošti ove svetice da im pomognu u tuđini. Tako je Sveta Petka stigla opet u Carigrad. Ali ovoga puta za Srbe i druge narode ona je bila nepobitno-srpska svetiteljka.
Mošti Svete Petke stajale su u Crkvi Presvete Bogorodice u Vlaherni, u Carigradu, jer je crkva Svete Sofije tada već bila pretvorena u džamiju – Aja Sofiju, sve dok njene mošti nije otkupio vojvoda i gospodar Moldavije Vasilije Lupul i odneo ih u današnju Rumuniju, u grad Jaši. „Tako uz ogromnu radost žitelja cele Moldavije svete mošti behu položene u Crkvi Tri Sveta Jerarha, dana 14. oktobra 1641. godine“, zabeležili su hroničari.
Ali, istorija još nije dala odgovor na pitanje: zašto bi jedan vojvoda i vladar dao silne novce za mošti jedne strane svetiteljke, ako ne srpske, onda sigurno slovenske?
„ Očito je da Sveta Paraskeva nije bila u kultu samih Carigrađana, a postojale su i ktitorske veze izmeću srpske vlaške vlastele. Srpski despoti, Stefan Lazarević, a zatim i Brankovići, davali su bogate darove rumunskoj crkvi i poznato je da su po Vlaškoj i Moldaviji podigli mnoge manastire. Možda tu treba tražiti razloge zbog kojih njene mošti počivaju danas u Rumuniji“, kaže otac Stefan.
Sveta Petka nije u Srbiji gde se njeno ime slavi i poštuje. Ali iz grada Jašija, na svakih sto godina, u Srbiju stigne njen pokrov. Krajem 20. veka dobila ga je Crkva Svete Petke pored Vrnjačke Banje. Kada se završi 21. i počne 22. vek, svetu relikviju će dobiti neka druga crkva u Srbiji. Za vernike u Srbiji, Sveta Petka – kao da je tu.

Dijana Dimitrovska

Za ostale priče vidi Nebesnici srpskog roda

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Manastir Fenek i legenda o blagu

Manastir Fenek i legenda o blagu

  Manastir Fenek zbog legende nema mira. Malo – malo pa se čuje da su lopovi  opet kopali oko crkve i unutra. Sve to zbog legende koja se i danas prenosi.

  U ovom kraju lovci i danas pričaju da je Karađorđe u oltaru crkve  zakopao silno blago. To raspiruje maštu i i oštri pohlepu  lovaca na blago.

  Osnova za tu priču nema, ali istorijskih podataka da su tu bili ustanici–ima.

  Za vreme Prvog srpskog ustanka u Feneku je kratko boravio vožd Karađorđe o čemu postoji natpis na ploči u zidu crkve. Bili su tu i drugi ustanici zbog čega se veruje da „mora biti da ima nekog zlata“.

 Priče su priče i za pričanje, kažu monasi i dodaju da je manastir poznat i po tome što su se u njemu  1788. godine sastali knez Aleksa Nenadović i austrijski car Josif.

  Dok je manastir bio ženski, lopovi su češće upadali tražeći zlato. Jendom su čak  ušli u crkvu i kopali ispod časne trpeze, verujući da tu nečega ima. Monahinje su zanemele kada su ujutru videle  rovove po crkvi, kao krtičnjake.

  Ali, od kako je u manastir došlo bratstvo, a zbilo se to 2006. godine, kada je nekoliko monaha došlo sa Kosova i Metohije, lopovi su se primirili.

 – Manastir  danas ima 6 monaha i isto toliko iskušenika – kaže  arhimandrit Makarije koji je u Fenek uveo jednu  lepu naviku da se održava liturgija svaki dan, kao u Dečanima na Kosovu.

 Na tim svakodnevni liturgijama nema naroda, ali je zato nedeljom puno. Možda, nijedan manastir u Srbiji nema toliko ljudi na nedeljnoj liturgiji koliko se okupi u Feneku.  Dođe tu i staro i mlado, i po suncu i po kiši, i po magli i snegu.  Kada se slavi manastirska slava Sveta Petka – Fenek je prepun.

 U Feneku se kao velika svetinja čuva i čestica moštiju svete Petke čije se netruležno telo nalazi u rumunskom gradu Jašiju. Slavi se  27. oktobra, jer se veruje da su u manastiru počivale mošti  ove svetiteljke iz Epivata koja se upokojila u 11. veku.

 Zbog toga je  Angelina Branković u manastiru podigla kapelu gde se i danas nalazi bunar sa lekovitom vodom za koju narod veruje da isceljuje razne bolesti

  Kada je Fenek 2006. godine postao muški, bratstvo okrenulo pravljenju ikona, a postao je poznat po vinu i rakiji.

 Pošto na manastirkom imanju raste dobra šljiva, peče se isto tako dobra rakija. Pravi se i slatko, džemovi, ima meda.

-Zapravo – kaže arhimandrit Makarije – manastir pokušava da bude  ekonomsko imanje. Da u okivru imanja proizvodimo sve što nam je protrebno. Tako smo započeli posao sa plastenicima u kojima raste salata, krastavac i drugo povrće.

Istorija

Manastir Fenek – na mađarskom ta reč znači dno, a ima teorija da naziv potiče od mitske ptice feniks- prvi put se pominje u mineju jeromonaha Zaharija iz 1563. godine. Tokom Otomanske imperije bio je  mesto gde se  okupljala srpska vlastela.

Manastir je zadužbina Brankovića. Po arhitekturi  pripada grupi fruškogorskih manastira iako nije na Fruškoj Gori, već u blizini Surčina, blizu Beograda. Građen je po projektu češkog arhitetke zbog čega i ima dosta elemenata  austrijskog baroka. Stradao je tokom Prvo i Drugog svetskog rata skoro do temelja, ostao je autentičan samo ikonostas.

Pre Drugog svetskog rata manastir je imao 600 hektara zemlje! Nacionalizovano je skoro sve. Manastiru je ostalo desetak hektara koje danas monasi obrađuju i na njemu uzgajaju gotovo sve što im je potrebno.

 Pre desetak godina zasađeni su tu i vinogradi  sa sortama „cabernet saugvinon“,“merlot“,“pinot noir“ . Vina iz manastirske riznice sada su već čuvena.

Vredne ruke monaške proizvode u Feneku i brojne lekovitite preparate. Biljna radionica pravi od lekovitog bilja tinkture, meleme, razne čajeve i lekovito bilje u medu i sirćetu – kao specijalitet manastira.

 Nema čega nema od voća, povrća, meda, vina pa čak monasi neguju i stare divlje sorte kestena. Od kestena se pravi i čuveni melem za kosti i zglobove. A na proleće, kad kesten cveta njegov se miris vije  visoko, visoko, do nebeskih granica.

    Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera