Kurvingrad, tvrđava golicavih legendi

Kurvingrad, tvrđava golicavih legendi

Kurvingrad, tvđava  na dvanaestak kilometara od Niša, zbunjuje svojim imenom i poziva putnika kroz internet svet da sazna nešto više o njoj. Ako već ne može da je poseti na proplancima  planinskog venca Seličevica i oseti misteriju mesta – može da gugla. Iako utvrđenje ima više naziva: Koprijan, Korvin grad (po Matiji Korvinu ugarskom kralju) narod ga je kroz vekove jednostavno nazivao Kurvingrad ili Kurvinokale.

   Prva je asocijacija, prirodno, da je  tvrđava dobila naziv po najstarijem zanatu. Jedna od legendi koje se u niškom kraju vezuju za Kurvingrad kazuje da je baš jedna takva dama za vreme osmanske opsade uvrđenja uspevala da „umoli“ stražare da je puste noću van grada. Pročula se priča, pa su grad prozvali Kurvingrad. Ipak, malo je verovatno da su zbog jedne razuzdane dame nazvali čitav grad uvredljivim nazivom. Ima mišljenja da su ovaj pogrdan naziv gradu dali Turci.

    Druga legenda je golicavija. U njoj je glavnu ulogu ponela neka imućnija žena, vlastelinka koju narod u legendi naziva „carica“ koja se bila zaljubila u  jednog sveštenika iz obližnjeg manastira Svetog Jovana. Budući izuzeto pobožna, žena je pod izgovorom da ide da se moli odlazila noću u manastir. Za njene noćne izlaske se ubrzo saznalo,  pa je narod ogovarao ženu, tvrdeći da čak prostire nekakva platna preko kojih je noću prelazila do manastira na obližnjem brdu.

   Po kome god da je grad dobio naziv činjenica je da je veoma star.  Arheološka istraživanja, koja se  sporadično sprovode od tridesetih godina prošlog veka do danas, dokumentuju da je Kurvingrad  sagrađen na temeljima  drevne antičke građevine neposredno pred Kosovski boj.  Njegove visoke i čvrste zidine kazuju da se  srpska država pripremala ozbiljno za rat sa Turcima koji su polako nadirali na Balkan, osokoljeni maričkom tragedijom srpske vojske.

     Nadvratni kamen koji je sa tvrđave odnet u  Narodni muzej u Nišu, kako bi se sačuvao, kazuje da  je grad Koprijan ( Kurvingrad) sazidao Nenad, sin kaznaca (blagajnika) Bogdana, najverovatnije 1372. godine. Bila je to sigurno teško vreme jer je godinu pre izgradnje umro poslednji srpski car i poslednji Nemanjić – Uroš V, koji nije  imao naslednike, čime se muška grana slavne srpske loze Nemanjiića ugasila. Uz to, iste te godine dogodila se Marička bitka, najstrašnija pogibija u celoj dotadašnjoj srpskoj prošlosti. Kralj Vukašin i Uglješa Mrnjavčević, teško ranjeni, poubijani su od svojih lakomih slugu. Srpski kaluđerski letopisi prikazuju to kao božju kaznu za  postupak Mrnjavčevića prema caru Urošu sa kojim su zajedno vladali.

    Lepi čvrsti grad koji je obnovio sin kaznaca  Bogdana, nije dugo blistao kao kruna na vrhu brda.  Budući da je imao odličnu  odbrambenu lokaciju bio je meta Osmanlija. Osvojen je najpre 1413, a  zatim  i  1451. godine, kada je za dugo prešao u turske ruke.

   U narednim vekovima Kurvingrad su i Turci napustili, propadao je, napušten i oronuo. Tek tridesetih godina počela su istraživanja, kada je ustanovljeno da je  reč o izutetnom srednjovekovnom lokalitetu. Nešto kasnije, 1947. godine država ga je stavila po zaštitu kao dobro od velikog značaja.

   Od tada, međutim, kao da je postao magnet za lovce na istorijsko blago. Pljačkaši  sa detektorma za metal, kako su svedočili arheolozi,  prekopavali su utvrđenje, uništavajući arheološke ostatke, a jedan ukop  je bio dužine 5 metara, širine 3 i dubine 2,5 metra. Osim njih, Kurvingrad je uništavalo i mesno stanovništvo koje je odnosilo kamen sa tvrđave. U mnoge vikendice u okolini ugrađen je drevni kamen Kurvingrada.

   Poslednjih godina arheološka istraživanja su nastavljena i otkrivena je, kako je navela rukovodilac istraživanja Vesna Bikić sa Arheološkog insituta u Beogradu, cisterna izgrađena od vodonepropusnog maltera, zatim  mnoštvo keramičkog posuđa, građevinskog materijala i jednog većeg kamenog tocila.

    Uporedo, ipak, niški Zavod za zaštitu spomenika radi i rekonstrukcija  zida Gornjeg grada  tvrđave po projektu  Minitarstva kulture, zajedno sa opštinom Doljevac kojoj lokalitet pripada.  Nišlije se nadaju da će  ovaj izuzetni arheološki lokalitet u budućnosti biti obnovljen u celosti  i da će postati atrakcija niškog kraja, bilo kao Koprijan, bilo kao Kurvingrad ili Kurvinokale.

Dijana Dimitrovska, BCM maj 2023.

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nauka naučnik nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC srbi Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari tvrđava umetnost voda

Perast, drevni grad i njegove kamene priče

Perast, drevni grad i njegove kamene priče

 Dragana Lalošević tek sada razume zašto nikada nije mogla da napusti mali barokni grad neodoljive patine. Okovao je Perast svojom sudbinom, obuzeo je lepotom i zamađijao pričama za koje više ne zna da li su prošlost ili sadašnjost.
 Dok si mlad, razmišljala je, nešto te neobjašnjivo vuče i drži za ovo mesto izniklo iz kamena, porinuto u more. Ne znaš koja je to sila, ne znaš šta je… A , onda prođu godine, a ti odjednom shvatiš ko ti, i zašto, ne dozvoljava da jednostavno okreneš leđa i odeš.

IN MEMORIAM
Dragana Lalošević, etnolog i rukovodilac  Muzeja grada Perasta, napustila nas je  jednog kišnog februarskog dana 2020. U znak sećanja, objavljujem ovaj tekst.

   -Ne daju ti uspomene i ti preci i njihove sudbine, ne daju ti priče koje odzvanjaju peraštanskim stepeništem – reći će glasno.

   Kotoranka rođenjem, zaljubila se u barokni gradić gde strastveno da nikada nije želela da ga napusti. Poslednjih 40 godina radila je kao muzeolog i etnolog u kući pomorskog kapetana Vicka Bujovića čiji su barokni zidovi nikli 1694. godine, a zatim kao direktorka peraštanskog muzeja i svih čudesnih krajičaka istorije koje je u Perastu brižljivo čuvala. Te divne priče kroz koje si teleportovan u prošlost, pričala je nesebično svakome ko je želeo da ih čuje

– Ali- dodaće – najbolje priče priča peraštanski kamen.

 I stepenice.
Gore, dole, gore – dole, u batu koraka po stepenicama, umoru koji savladava noge i uzdahu od napora, navire priča. Čuje se tihi Draganin glas.
– Iole suptilni osete odmah magiju koja obuzima. Naviru misli. Znate koliko je Perast bio veliki, moćan, blistav i intelektualan. Kada je Dubrovnik imao 19 plemićkih porodica, Perast je imao 12 – kaže Dragana.

JEDINSTVENO
Perast je sačuvao tri običaja iz daleke prošlosti. Prvi je mađ, drevni običaj da se 1. maja pozdravlja sunce, tada se kite hrastove grane kolačićima i flašicama bele kafe. Drugi je gađanje kokota (15. maja) puškama malog kalibra. I treći je fašinada 22. jula na dan Svete Magdalene, kada muškarci pevaju bugarštice i barkama odvoze kamenje do veštački napravljenog ostrva “Gospe od Škrpjela”, koje je baš tako i nastalo: nanošenjem kamena po kamena vekovima.


 Ali, odavno već nema više plemstva u Perastu. Nestali su peraštanski velikani.
– Stopili se sa kamenom – reći će Dragana. – Javljaju se s vremena na vreme daleki, daleki potomci, uglavnom sa ženske linije. Pretežno iz Italije, gde ima Balovića ili Burovića koji nailaze kao turisti i sa čudom gledaju šta su njihovi praprađedovi stvorili ovde.
Nema više plemića, ali ima snobića – reče jedan zalutali Peraštanin upadajući u razgovor. Sve se novcem može kupiti. I naši su prodali kuće, grabeći novaca. Prodali su đedovinu.

-Đedovinuuu, …vinuuu – odzvanjalo je u baroknom salonu Vicka Bujovića.


   – U 17. veku kada je Perast bio na vrhuncu moći imao je 2000 stanovnika, stotinak jedrenjaka. U vreme zemljotresa, koji nas je zaobišao, bogu hvala, bilo nas je hiljadu, a danas u gradu uspomena živi nas 270 – setno govori Marina Brainović, predsednica mesne zajednice. – Ali, nisu svi pravi Peraštani. Ajde, da kažemo da je od tog broja nas, autohtonih, polovina. Možda malo manje. Od pre desetak godina novi stanovnici Perasta postali su Englezi, Irci, Rusi, ima i bogatih Srba, novokomponovanih crnogorskih bogataša. Jedino još nema Majkla Daglasa i Ketrin Zite Džons koje su mediji uveliko preselili u neku od peraštanskih vila.

MAČ VUKA BRANKOVIĆA
PeraŠtanski muzej čuva mač koji im je poklonio hrvatski ban Petar Zrinski 15. maja 1654. godine, posle velike pobede nad Turcima. Smatra se da je pripadao Zmaj Ognjenom Vuku (despot Vuk Branković). Ukrašen je dragim kamenjem, a na sečivu je ispisana staroslovenskim molba “Svetom Nikoli za pomoć” i s druge strane “Sjeti me se Gospode”. Bio je optočen zlatom, koje je nestalo dugotrajnom upotrebom. Imaju deo venecijanske zastave iz 16. veka, iz istog perioda portrete Matije Viskovića (admirala ruske flote) Marka Martinovića (otvorio jednu od prvih priznatih pomorskih škola u svetu), arhiv iz 1642. godine porodice Visković…


– Koliko mi znamo, oni su šetali crnogorskim primorjem, viđeni su ovde, kao i toliki drugi turisti i odjednom novine su ih uselile u Perast. Ma, hajte, hartija trpi sve. Nemamo saznanja da su išta kupili u Perastu – veli Brainović.
Bilo je bahatih pokušaja da se nešto i u drevnom gradu mimo tradicije gradi, ali meštani nisu dali.
– Gradić je zadržao baroknu patinu zahvaljujući starosedeocima. Odmah bi se bunili i zvali inspekciju čim bi nešto primetili. Zato je Perast isti kao i kada je bio na vrhuncu – kaže direktorka muzeja.
   Zimi je Perast mnogima turoban i pust. U stare palate uvuče se  vlaga, od mora i od kiše koja dobuje uporno, izbeljujući kamen  do prozračnosti. Ali ta turobnost je samo privid, čija je namera da otera  nedostojne  drevne lepote, a dostojne nagradi lepotom kamenih priča.

                      Dijana Dimitrovska


autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija dirigent doktor film freske glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nauka naučnik nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC srbi Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari tvrđava umetnost voda