Bojan Popović, upravnik Galerije fresaka u Beogradu

Bojan Popović, upravnik Galerije fresaka u Beogradu

   Srpska prestonica ima jedno mesto  gde se život čudom obnavlja. U  Galeriji fresaka u Beogradu  žive mnogobrojne kopije srpskog srednjovekovnog freskoslikarstva koje kad god  dožive ličnu sreću da postanu jedini svedoci,  država doživi koletivnu nesreću da izgubi  original.  Mnogo je prekrasnih fresaka srpska baština izgubila, posebno u ratovima, kao što je mnogo i sačuvano u kopijama u Galeriji fresaka čiji se stručnjaci bore za njihov život .

– Trudimo se da  produžimo stari kvalitet u budućnost – kaže upravnik galerije fresaka Bojan Popović u razgovoru za Balkan City Magasine – Mi to činimo  ponavljanjem istog umetničkog postupka. Time ponovo rađamo delo nastalo davno u prošlosti od nekog drugog autora. To bismo mogli nazvati kreativnim delom, koje na neki način zamenjuje čudo, jer original ne možemo duplirati i imati drugi original, ali možemo da imamo repliku kod koje je poklapanje sa originalom veliko, gotovo u potpunosti kod najboljih kopija.

O Koje kopije fresaka ili kamene plastike  čiji su originali uništeni ima Galerija ? 

-Postoje dve vrste, one uništene stihijama, delovanjem prirode i one koji su uništene ljudskom rukom. Na primer, ove godine je izašla monografija Đurđevih Stupova u Rasu, monografije manastira koga je Stefan Nemanja podigao posle 1171. godine, dao da se oslika 1175. godine, u znak pobede nad svojom braćom, stoga i posvećen sv. Đorđu. U njoj se nalazi niz ilustracija kopija fresaka, koje su danas jedino svedočanstvo vrednosti originala stradalog usled stihija. Postoje kopije fresaka iz hramova kao što je Rečane, koji su uništeni od albanskih terorista, kao što ima i veliki broj odlivaka natpisa iz hramova Kosova i Metohije, poput Mušutišta, takođe miniranog, u kome se pominje Veliki kaznac Jovan Dragomir, sa suprugom Jelenom, sinom Stanišom i ćerkom Anom.

Bojan Popović, upravnik Galerije fresaka u Beogradu

O Da li je teško napraviti kopiju podjednako kao i original? Koliko je vremena potrebno da se izradi kopija jedne freske?

-Zografi koji poznaju oba posla, izradu novog živopisa i kopiranje fresaka,  obično tvrde da je, manje više, dvostruko teže kopirati nego slikati „slobodno“. Slikar kopista  mora stalno da prati i ispituje original, ne sme da se udaljava od uzora. Kada je Zdenka Živković kopirala studeničko Raspeće, delo visine četiri, a širine pet metara, morala je da urolava platno s partijama koje je iskopirala, tako da do završetka posla nije mogla da poredi svoj početak sa krajem. Ipak, u potpunosti je uspela, kako je sama rekla, jer se držala originala, pa joj boja i potez nisu pobegli. Ona je ovaj posao završila za mesec dana, ali je imala rok i radila po ceo dan. Sopoćansko uspenje, koje je nešto manje površine od 40 metara kvadratnih, ista umetnica je radila šest meseci, praktično cele sezone tokom 1978. godine. Inače, u Galeriji fresaka, prema informacijama Dejana Milosavljevića, bilo je pravilo da profesionalni zograf može da iskopira između tri i četiri metara kvadratnih, uz dobar rad. 

O Da li su srednjovekovne freske izrađivane u duhovnoj atmosferi, iščitavanjem psalama?

–  Svakako je za neke od zografa duhovna priprema bila neophodna. Ipak, i zograf je, kao i đakon, sveštenik, episkop, monah, samo grešan čovek. Ne treba očekivati da on bude princ vrline. I kod sveštenika mi ne očekujemo ličnu harizmu, već, kroz njega, božju blagodat. Naravno, sve je bolje i uspešnije ako se živi u skladu sa zajednicom. Umetnici su uvek i pomalo razbarušeni, kreativne prirode, i pored poštovanja svih ikonografskih okvira, ne trpe previše zabrana koje potiču od normi. Na koji god način se slikar pripremao, važno je da je uspeo da prenese prvotnu ideju, prototip, sa uzora u svoje delo.

O  Koliko imamo prikaza ličnosti na freskama?

-Prema našoj statistici, ukupan broj predstavljenih osoba u srpskoj umetnosti srednjeg veka iznosi sedam stotina i osamdeset osoba. Reč je o svim predstavama ljudi u srednjem veku. U konačnom broju izostavljen je izvestan broj sporednih figura. Sa njima bi broj porastao na devet stotina i dvadeset figura. Sa druge strane, zbiru nismo priključili predstave balkanskih pustinožitelja, nestalih portreta, postvizantijskih portreta koji ponavljaju srednjovekovne, brojne figure sa scena poput Uspenja Gavrila Lesnovskog u Lesnovu. Zbiru bi se mogle dodati i predstave iz Staničenja i Donje Kamenice, jer je reč o našoj vlasteli.

O Da li se objektivno može reći da je naša umetnička baština izuzetna?

– Retko je gde u srednjem veku sačuvan tako veliki broj portreta kao u Srbiji. Naprimer, očuvanih portreta cara Dušana je trideset, carice Jelene sedamnaest.  Treba napomenuti da se stalno otkrivaju nove predstave, poput predstave Dušana sa porodicom u Seresu, srednjovekovnom Seru, u Grčkoj, koje je bilo najjužnije mesto u kome je Dušan držao dvor. 

O Koji su portreti nestali?

–  Sv. Simeon i Sava – Gradac , iguman Jefrosin – Dobrun  , Danica – Ljuboten ,  vlastelin – Sveta Nedelja nad Treskom, despot Stefan i arhijerej –  Sisojevac, figure dvojice monaha – Kalenić, ktitorska kompozicija -Studenica, ktitorske kompozicije – Morača, ktitorska kompozicija –  Sv. Nikola u Banji Pribojskoj …

 O Koliko još ima fresaka koje bi trebalo kopirati?

-Taj posao nikada ne može biti završen, jer pored izuzetnog kvaliteta mi imamo verovatno i najveći kvantitet fresaka. Borislav Mihajlović Mihiz se šalio  da bi bilo bolje da je očuvana samo četvrtina kopletnog srpskog srednjovekovnog slikanog opusa, jer bi onda ljudi lakše cenili preostalo. Veoma bi bilo dobro kopirati freske iz ugroženih hramova, naročito onih sa Kosova i Metohije, s time da to nije posao koji se može lako organizovati.

Bojan Popović upravnik Galerije fresaka u Beogradu

O Koje su po vama tri najlepše  freske koje Muzej ima?

-Moj spisak najlepših broji 30 fresaka, a među njima tri su najlepše: Uspenje iz Sopoćana, Poslednji sud iz Dečana i predstave svetih ratnika iz Resave ili Kalenića.

O Kako tumačite predstave zodijačkih znakova u manastiru u Lesnovu u Severnoj Makedoniji?

Manastir Arhanđela Gavrila u Lesnovu, zadužbina despota Jovana Olivera, velikaša cara Dušana,  jedan je od istaknutih spomenika sredine XIV veka. U njemu su ilustrovani i hvalitelni psalmi, koji se čitaju na svakom jutrenju u kojima nailazimo da „Gopoda slave sunce, mesec i sve zvezde na nebu“, a učeni slikar je znao kako se predstavlja zodijak, u vidu horoskopskog znaka. Slikari Lesnova su uopšte bili učeni, prikazali su i jedinstvenu scenu učiteljstva sv. Jovana Zlatoustog, kome u uho šapuće Sv. Pavle. Na toj sceni je i uputstvo slikarima, tekst koji inače nema nikakvu vezu sa ikonografijom scene. U njemu piše da slikari treba da oponašaju prirodu, razređujući boje vodom mudrosti.

O Da li pored monografije „ Srpka srednjovekovna vladarska i vlasteoska odeća“ pripremate još neku knjigu?

-Monografiju Sveti Nikola u Velikoj Hoči, malu crkvu velike umetnosti, u naselju koje je nekada brojilo četrnaest crkava i koje je danas najbolji primer opravdanosti naziva celokupne oblasti imenom Metohija. Iako crkvica, pravi je biser, jer se na freskama nastalim posle 1577. godine, nalazimo i takva sjajna dela poput predstave Raja, Adama i Eve, do predstava Svetog Save, kraljeva Milutina, Stefana Dečanskog i cara Dušana.

O Čemu se nadate u ovoj godini?

-Nadam se da ćemo ponovo da otvorim Galeriju fresaka ( zatvorena zbog rekonstrukcije narodnog muzeja) kako bismo Srbiji i gostima mogli da pokažemo sjajna dela koja su nam prethodnici ostavili, oponašajući davne, srednjovekovne pretke.

Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

Severna Makedonija: crkve bez istorije, zvona bez zvonara

Severna Makedonija: crkve bez istorije, zvona bez zvonara

    Tiho, gotovo bez zvuka i odjeka –  srpska baština u Republici Severnoj Makedoniji otrgnuta je iz srpske istorije. Ogromno, neprocenjivo istorijsko materijalno nasleđe  utapano je decenijama u makedonske i bugarske legende, nepotpune priče i neistine. Kada se na internetu na engleskom jeziku potraži  neka nemanjićka crkva u Severnoj Makedoniji  Googl će „izbaciti“  dobro rangirane sajtove u kojima  nema ni pomena o Nemanjićima i srpskoj srednjovekovnoj državi i njenog ogromnoj baštini.

   Pretraživač će, recimo, za crkvu Svetog Đorđa u Starom Nagoričanu, kraj Kumanova, veličanstvenu crkvu koju je obnovio  kralj Milutin, dati podatak na makedonskom ili engleskom jeziku ,da je reč o „vizantijskoj crkvi“,  pa neko lokalno predanje kako je vizantijski car Diogen lovio tuda u 6. veku, itd. Ni pomena da je to crkva koju je obnovio kralj Milutin 1313.godine, da je dao da se živopišer, da je  i sam prikazan  kao ktitor koji prinosi model hrama svom zaštitniku Svetom Đorđu, dok druga freska prikazuje kralja Milutina i Simonidu kako stoje na purpurnim jastucima ukrašenim dvoglavim orlovima, amblemom vizantijskih careva koji u ranom 14. veku uvek prate srpske vladare. U ovoj crkvi se, inače, i  Stefan Dečanski  1330 godine  pred bitku sa bugarskim carem Mihailom Šišmanom, kojeg je pobedio, molio Svetom Đorđu.

   Uzmimo dalje,  manastir Lesnovo, za njega se navodi da je ktiror Jovan Oliver ali ne i da je to bio srpski velmoža i komandant vojske cara Dušana! Pa,  Markov manastir, za koje Makedonci navode da je „najpoznatiji ratnik  protiv Turaka“ . Manastir koji se nalazi nedaleko od srednjovekovnog srpskog prestonog grada Skoplja, gde se krunisao car Dušan, daje nam autentičan prikaz čuvenog Kraljevića Marka, srpskog kralja i sina kralja Vukašina , koji su i ktitotori manastira. Kraljević Marko je bez premca najopevanija ličnost u srpskoj epskoj poeziji. 

   Za crkvu  u Ljubotenu,  na čijim se zidovima nalaze prekrasni porteti cara  Dušana, njegove žene Jelene i sina Uroša, budućeg  cara, piše  tek „Macedonian Orthodox Church” .

   I tako – redom, crkva do crkve, zadužbina do zadužbine širom RSM nemaju ni „ s „ od srpske baštine.

   Ali ne samo da  se briše srpska istorija, njena srednjovekovna država, vladari, velmože koji su ostavili  dela za divljenje  –  ona se uništava  i krivotvori.

   Tužne su slike manastira Mateiče, pored Kumanova, zadužbine carice Jelene i njenog sina Uroša,  gde su freske uništene UČK simbolima, sprejovima ili kišom koja je padala kroz oštećeni krov! Širom RSM nailazi se na te tužne scene.

   A freske se čak i porekrštavaju!

    –  Tako su u velikoj crkvi manastira Svetog Joakima Osogovskog kraj Krive Palanke u Severnoj Makedoniji, promenjena imena na freskama koje prikazuju srpske srednjovekovne vladare i svetitelje, pa su sveti carevi Uroš i Lazar, i sveti kraljevi Milutin i Stefan Dečanski “postali” car Vladimir Kijevski, Jovan Milostivi, Konstantin Veliki, Nićifor Foka itd. – kaže  Jasmina Ćirić, docent Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu, koja obilazi srpsku baštinu u RSM, dajući svoj lični doprinos njihovom očuvanju.

     Nove generacije studenata u Severnoj Makedoniji obrazuju se na laži.  Profesorka Ćirić dodaje:

-U skriptama Filozofskog fakulteta u Skoplju, u udžbeniku iz 2009. godine “Makedonija u 14. veku” koja je namenjena studentima doktorskih studija istorije, istorije umetnosti i arheologije, na više mesta iznosi se tvrdnja da su srpski manastiri zapravo bile predratne vojne baze, a za primer se navodi manastir Svetog Đorđa, zadužbina kralja Milutina i Simonide. U prevodu na srpski doslovce u tom udžbeniku stoji: “Ta imanja služila su kao okupacione baze za izvršavanje srpske vlasti u Makedoniji.” Ovakve tvrdnje, krivotvorenje istorije, počelo je još ranih sedamdesetih godina prošlog veka.  I nanele su neprocenjivu štetu  srpskom nasleđu.

  Laži  prelaze u grotresku, poput makedonsko-albanskih interpretacija Skenderbega, čiji je spomenik postavljen u Skoplju, kojom je prilikom od srpskog porekla postao čistokrvan Albanac.

    Kulturno i istorijsko blago neprocenjive vrednosti oteto je iz srpskog duhovnog i materijalnog prostora,a da stvar bude  još komplikovanija, početkom juna prošle godine  Srpska pravoslavna crkva priznala je  autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve i ustupila na korišćenje „ novoj autokefalnoj sestrinskoj pravoslavnoj Crkvi“ sve svoje hramove, nemanjićke i druge srednjovekovne zadužbine, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu.  Na prvi pogled, vest je  užasnula građane Srbije, ali na drugi pogled, većina je shvatila da drugog izbora Srbija i nije imala.  

    Koliko je tačno objekata iz srpske prošlosti predato  MPC- nema podataka. Jedni  istoričari tvrde da ih je u  ovoj bivšoj republici na čijoj teritoriji je nekada bilo srce srpske srednjovekovne države,  bilo oko 800, drugi  navode da je samo u Skopskoj Crnoj Gori 50 zadužbina.

   U svakom slučaju,  srpska baština U RSM traži pomoć od svakoga ko je srpskog roda. Kako joj pomoći?

-Kroz obrazovne programe, kroz hodočašća, izlete i ekskurzije, kroz  kulturne manifestacije,  otvorene forume i diskusije, kroz snimanja  emisija,  podcasta – kaže profesorka Ćirić.-  Mi smo upravo završili snimanje serijala o zadužbinama Nemanjića na teritoriji RSM koji će  biti emitovan na kanalu SrbTel, a biće dostupan i na You Tube. (Reč je o deset epizoda, deset zadužbina, gde sam angažovana kao narator (snimatelj dr Goran Naumovski, redovni profesor filmske kamere, Fakultet za filmske umetnosti iz Skoplja; produkcija Goran Stojiljković u ime  „Award“ produkcije). Zatim kroz  kreiranje i veb stranica, blogova, društvene medije i digitalnih platformi posvećenih kulturnoj baštini. Naravno, i naši naučni radnici bi mogli da se  potrude  da svoje radove prevedu na engleski, italijanski ili španski jezik, čime bi više ljudi za njih znalo, a time bi se  sprečila ili makar usporilo širenje dezinformacija u naučno opredeljenoj istoriografiji.

      Na kraju, svako ko se (o)seća svog srpskog porekla može pored selfija, fotografija sa odmora ili proslave da podeli na internetu tekst o nekom srpskom manastiru, zadužbini ili neku fresku, toliko lepote ima u srpskom nasleđu. Tako će dati svoj mali, digitalni doprinos baštini svojih predaka.

       Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera