Spušta se žustro potok niz strmine kanjona Morače, sve do platoa drevnog istoimenog manastira, gde se iznenada umiri i utiša. Miran i bešuman nastavi tiho kraj nemanjićke bogomolje, i sam kao u nekoj molitvi, a kad je promine, zaleti se i sjuri niz 60 metara dubok vodopad Svetigora, rasprskavajući molitvu na sve strane i priču o manastiru.
Drevnu bogomolju podigao je knez Stefan (Nemanjić), sin Vukana Nemanjića i unuk rodonačelnika dinastije Nemanjića Stefana Nemanje. Predanje kaže da je manastir Morača sagrađen na mestu gde je nekada bio kruškov panj po kome je svake godine, uoči velikih praznika, padala luča sa neba.
Na tom mestu obasjanom lučom s neba, knez Stefan Nemanjić sagradio ga je 1252. godine. Na hramu je dao da se zapiše ( prevedeno sa staroslovenskog) : „ Ovaj božanstveni hram sazidah i ukrasih i posvetih imenu i uspenju Presvete Bogorodice 1252. za vreme kralja Uroša I i sagradih i ukrasih freskama i obogatih imanjima“.
Želeo je knez Stefan, koji je zapamćen kao kralj, da napravi sasvim poseban manastir. Naložio je da se gradi od prozračnog, profinjenog kamena sige, koji je dopreman iz kamenoloma rukama. Išao je od ruke do ruke, u beskrajnoj koloni naroda Morače.
Od tih davnih vremena pa do danas Moračani su čuvali ovu svetinju, obavljajući u njoj najvažnije životne stvari. Tu su se krštavali, mirili, zaklinjali, obećavali…
U reci vremena, koja poput same Morače protiče tuda, u kamenu su utisnuti dokazi raznih događaja. Kao u starinskom vremeplovu zapisano je na staroslovenskom „ Bitka na Kosovo 15 juna 1389 godine“, ili „ pogibija Smail –age Čengića u Drobnjacima i sa njima 70 aga i begova 1840“ i tako više od 30 natpisa.
Jedna od najlepših građevina pravoslavnog sveta posvećena je svetom Stefanu, ktitorovom imenjaku i zaštitniku, za koga se veruje da počiva u sarkofagu u središtu crkve.
Manastir Morača je jedan od najznačajnih istorijskih i kulturnih spomenika iz drevne srednjovekovne srpske države Zete, današnje Crne Gore. Morački hram pripada raškoj školi gradnje sa romanskim obeležjima. Građen po ugledu na vladarske zadužbine Žiču, Studenicu, Mileševu.
Crkva je živopisana u 13. veku kada su nastale najlepše freske pravoslavnog sveta. Posebnu lepotu ima 11 fresaka iz ciklusa o Svetom Iliji gde je prikazano rođenje proroka, njegov život, isposništvo, svetaštvo. Freska „Gavran hrani proroka Iliju“ je u Parizu 1952. godine proglašena za drugu najlepšu fresku na svetu.
Nažalost, nije sav živopis iz 13. veka sačuvan. Osmanlije su uništile dobar deo. Od drevnog živopisa koji je prekrivao sve zidove bogomolje ostale su samo freske u đakonikonu, i to u lošem stanju. Manastir je obnavljan i ponovo oslikavan u 16. i 17.veku kada je nastala freska „Bogorodica sa Hristom“, koja je bila na naslovnoj strani kataloga za izložbu 1970. godine u Parizu.
Remek-dela freskoslikarstva potpisuju Pop Strahinja iz Budimlja, zatim iz kasnijeg perioda hilandarski monah Georgije Mitrofanović, zoograf Jovan, majstor Radulča.
Manastir Moraču krasi profinjena kamena dekoracija i figuralni ukrasi.
Episkopski presto iz 13.veka ukrašen reljefom sa grifonom spada u najlepši kameni presto pred kojim zastaje dah.
Lepota se prosipa i sa ikonostasa, koji zajedno sa onim u manastiru Piva spada u najlepše iskonostase postvizantijskog razdoblja.
Centralni deo manastira namenjen je velikom horosu koji je zakačen za 12 gvozdenih lanaca, okićen ikonama. Nekada je to mesto bilo sveto jer su se pod njim u davnini zaklinjali i molili pred polazak u boj…
Najveću pažnju privlače prekrasna vrata sa umetnim belim pločicama od slonovače u tamno drvo. Izuzetne su lepote.
Mnoge istorijske i kulturne dragocenosti čuva drevni manastir čija je biblioteka jedna od cenjenijih. Tu se čuva Oktoih štampan u Crnojevića štampariji na Obodu iz 1493. godine neprocenjive vrednosti, kao i ostroška Biblija štampana u Ostrogu u Ukrajini 1581.godine, koja je prva potpuna slovenska Biblija. Potpisuje je čuveni ruski prosvetitelj i štampar Ivan Fedorov. Sve ostale slovenske knjige štampane su u Moskvi.
Tu su i dva četvorojevanđela i Služavnik iz 15.veka, Apostol iz 16, Pomenik morački iz 17.veka.
Dragocenosti iz moračke riznice sačuvane su uprkos nevoljama koje je manastir zadesio. Turci su ga spalili 1505. godine, a njegov krov pretopili u municiju, što je bila njihova uobičajena praksa u pravoslavnim zemljama. Ostao je pust više od pola veka. Kada je počela obnove Pećke patrijaršije 1557. godine odlučeno je da se obnovi i manastir Morača. Narod i sveštenstvo su ga obnovili 1574. godine.
Svetli luča i danas u manastiru Morača, hramu gde su oduvek istorija i vera bili – jedno.
Tisa mirna kao Lale, spaja Bečej s obe strane. Tako kažu Bečejci, i valja im verovati da je Tisa reka koja spaja. Nema sumnje da je tako, mada je baš ta mirna Tisa na skoro hiljaditom kilometru od svog izvora, od davnina razdvojila dve države i dva carstva, dva grada, dve oblasti i – dva mentaliteta. A onda, baš za inat Tisi, koja ih je razdvojila, Banaćani i Bačani kažu da ih je spojila. Na jednoj obali koja se s proleća raširi kao Dunav, je Bačka, na drugoj Banat. U Bačkoj je Stari Bečej, u Banatu – Novi. Blizu su koliko da zabaciš udicu. Različiti koliko da se na drugoj obali upeca – drugi karakter.
– Bačani su prosvećeni, emotivni, sentimentalni, sve ono što je Balašević opevao u pesmi o Vasi Ladačkom – kaže (nekada) predsednik opštine Bečej Dušan Jovanović, iz DSS, za koga kažu da je kao i sve Lale, izrazito uviđajan prema drugima čije je poreklo različito, baš zbog toga što je vaspitan u staroj vojvođanskoj porodici. – A, Banaćani, opet, oni su mirni, tihi, povučeni. Sremci su, opet, preki, svadljivi. Brzo „povlače“ oštricu. A opet, svi smo mi slični. Mi smo Lale.
BROŠ NAZIV su dobili slučajno, na brzinu. U vreme Austrougarske monarhije, kada je Marija Terezija delila titule vojvodstvima, desilo se da nije imala orden za Vojvođane. Snašla se odmah: skinula je broš u obliku lale koji je nosila i dala im. Tako su postali Lale.
Preko puta, u Novom Bečeju,( nekada ) predsednik opštine Miša Vrebalov, mlad, energičan čovek koji je prvo zaradio pare radeći po inostranstvu, pa onda ušao u politiku i to kao prvi i jedini predsednik opštine iz LDP stranke Čedomira Jovanovića razmišlja ovako: – Ima istine, kada se bolje zagleda, vide se razlike između Banaćana i Bačana. Taj karakter odredila je istorija. Bečej je bio pod Austrougarima, Novi Bečej pod Turcima. Razlika je velika. Ne podilazim Mađarima, ali oni znaju šta je rad i disciplina. Mi smo, nekako, raspušteniji. A, opet, svi smo slični. Cela Vojvodina jedan je te isti narod koji je formirao svoj karakter gledajući u svemoćno nebo. Od neba je zavisilo hoće li preživeti. Od kiše koja je odlučivala kada će doneti život. Sve, kažu, ima svoje korene. I poslovična „otvorena zatvorenost“ Vojvođana. – Baš smo takvi zato što u prošlosti, kada su razni narodi prolazili ovim prostorom, pitomi vojvođanski čovek nije znao ko ide. Morao je da bude oprezan – veli Dušan Jovanović. – Ovde nas ima 27 naroda i narodnosti, uvek smo se time ponosili, ali su nekada ovim vojvođanskim prostorima jezdile razne vojske i razne ćudi što je teralo meštane da se povlače u kuće i u sebe.
KORENI KORENI su, krojeći karakter, oblikovali i poslovičnu nesnalažljivost koja je, kako tvrde ovde, oštetila Vojvođane: – Nekako je taj vojvođanski čovek nesnalažljiv za biznis i lov u mutnom, za trgovinu posebno-primećuje Vrebalov. – Ako ste primetili, mahom ljudi sa strane nose ovde glavni biznis. Počelo je u prošlosti: dođu iz Srbije, donesu telad, prodaju je za kukuruz, pa kukuruz nose u Srbiju i tako naprave biznis i zarade pare. Lale nisu tome vični. Ono što danas zovu tajkunima nije izraslo na našim prostorima. Svi su oni došli sa strane. I onaj stih iz pesme „al` se nekad dobro jelo“ koji samo nabrajanjem zasiti čoveka, ima svoje korene. Masnu hranu, slaninu i čvarke, slasne pite, makovnjače i fruštuci na tri sata – nametnula je potreba. – Za Vojvođane se vezuje jaka hrana, kao da su oni to hteli iz proždrljivosti, a u stvari morali su da jedu masno i jako, jer je harala tuberkuloza. Kosila je slabe. Lale su jele slaninu, pobedile tuberkulozu i živele po 80 godina – ponosno objašnjava Jovanović. Koliko su Bačani i Banaćani različiti – toliko su slični. Njihova ljubav je Tisa i Bečej, i ravnica. Tisa sa odrazima dva grada, levim i desnim, Novim i Starim Bečejom, za jedne i za druge sveta je reka. Vrebalov je pustio da poetika govori: – Tisa, ja i mi, redosled nije bitan: jedno je isto. Mi se volimo. Od Karpata, Ukrajine, Rumunije, Slovačke, Mađarske, pa do nas, pa uz nas, pa kroz nas. Ona je samo naša, bez obzira na one pre nas.
OSTAVŠTINA U OBA Bečeja ima šta da se vidi. Arhitektura, kultura istorija dale su pečat varošima. Turizam ima utabani put i jake, dobro organizovane turističke organizacije. U Starom – pravoslavna crkva Svetog Georgija, možda najlepša u Vojvodini čije je ikone radio Uroš Predić. Katolička crkva i u njoj veličanstvena slika „Uspenje Bogorodice“, koju je oslikao Mor Tana. Pa gradska kuća zadužbina Eufemije Jović, pa kuća Bogdana Dunđerskog, pa njegov zamak u kome je sada hotel „Fantast“ i ergela trkačkih konja, pa salaši, vetrenjače. Novi Bečej ima staru pravoslavnu crkvu, ima Biserno ostrvo sa jedinstvenom vinovom lozom „krokan“, Romansku crkvu Arača, dvorac „Sokolac“ porodice Dunđerski, doduše, oronuo i zapušten.
IKONOSTAS IKONOSTAS u bečejskoj crkvi Predić je radio pet godina. Kada ga je završio, vladika nije hteo da ga osvešta. Naljutilo ga je što je veliki slikar svecima davao likove savremenika. Tako je na liku Svetog Dimitrija glava Branka Radičevića, na Svetom Đorđu muva na licu, a sveci nemaju kanonske oreole.