Na svakom vrhu koji osvoji, čoveka čeka nagrada, a na uvačkom vrhu – dve. Prva je podsećanje na duboku istinu, tabla na kojoj piše: „Tek na vrhu vidiš svrhu“. Druga nagrada je veličanstveni pogled sa vidikovca Molitva na ptice koje krstare nad meandrima u prepoznatljivom letu, dajući toj lepoti neizmernu radost što čovek nije dozvolio da nestanu beloglavi supovi.
Meandri Uvca uče opraštanju
Tu, na visini od 1247 metara, posle pređenog puta laganom stazom od 6 kilometara, sa pogledom na uvačke meandre i Uvačko jezero, sasvim spontano i prirodno se uči traženje oproštaja.
To je možda zbog osećaja krivice prema nedužnim orlovima koje je čovek umalo istrebio. I zahvalnosti u isto vreme što su preživeli. Tako se lakše nego inače rađa potreba za opraštanjem.
Srce u toj lepoti Uvca nije tiho. Radosno je. Kada se ugleda veličanstveni beloglavi sup čija ogromna krila od tri metra paraju nebo, a oštar pogled klizi po pejzažu, ono zakuca jače.
Beloglavi sup je snažna ptica, a ipak osetljiva. Ženka nosi samo jedno jaje i ako bude sreće da ga sačuva, u vrletima će se izleći mali beloglavi supić. On će, kao i njegovi roditelji, doprineti da se ekosistem ne poremeti i da sve klizi kako je tvorčevom zamisli planirano.
Orlovi lešinari se hrane uginulim životinjama, čime sprečavaju širenje zaraza i čiste teritoriju od lešina. Oni su besplatna šumska čistoća na čemu im je priroda zahvalna.
Srećna zajednica beloglavih supova
Uvački beloglavi supovi sada su već velika, srećna zajednica. Najveća na Balkanu. Njoj dolaze da se poklone ljudi iz čitavog sveta.
Ali ne samo njima, već i crnom lešinaru i beloj kanji, još dvema vrstama orlova lešinara koji su se vratili u svoj stari kraj, ali i orlu belorepanu, surom orlu, orlu mišaru, orlu zmijaru, jastrebovima, sovama, velikom roncu — veoma retkoj ptici selici koja u letu dostiže i do sto kilometara na sat — i brojnim drugim pticama kojih ima oko 130 vrsta.
Uvački rezervat naseljavaju vuk, medved, divlje svinje, lisice, zečevi, jazavac, kuna, ris, vidra, a u rekama i jezerima mresti se 24 vrste riba: pastrmke, zlatovčice, smuđ, klen, skobalj, mrena, som, šaran…

Sva tri jezera: Uvačko, Zlatarsko i Radoinjsko su veštačka jezera, tako prirodno utopljena u krajolik. Zlatarsko jezero ima najveću kamenu branu u Evropi (treće je po veličini u Srbiji posle Đerdapskog na Dunavu i Perućca na Drini). Uvačko jezero ima najvišu zemljanu branu u Srbiji, visoku 110 metara.
Čipkana obala strmih litica
Na Uvac se ide zbog meandara koje je usekla reka u krečnjačke stene, stvarajući čipkanu obalu sa strmim liticama.
Ide se i zbog pećina koje su misteriozne i mame da se istražuju. Uvački pećinski sistem je jedan od najvećih do sada poznatih u Srbiji, dužina istraženih kanala je 6185 metara. Ledena pećina i Ušačka pećina (između jama Bezdan) kriju prekrasne pećinske ukrase: stalaktite, stalagmite, stubove, draperije i staklene iglice.
Ali Uvac je u strastvenom zagrljaju zanosnih planina: Zlatara i Javora. Ko će izvagati koja je lepša?! Pitomi Zlatar sa nepreglednim mirisnim livadama i divnom klimom, sa vrhom od 1625 metara na kom raste omorika i breza i među kojima se šunja preživeli ris, proglašen je vazdušnom banjom — ili planina Javor (1519 metara nadmorske visine) čije šume bukve, smrče, hrasta, vrbe, topole, javora i breze leče.
Planine leče
Legenda kazuje da je tu došao posle Kosovskog boja ranjeni Boško Jugović i da se oporavio. Javor je planina gde su u istoriji vođene značajne bitke: 1804. godine, 1876/78. i 1912. godine, do kada je tu bila srpsko-turska granica.
Dva grada i njihovi stanovnici imaju privilegiju da u srcu takve lepote traju.
Nova Varoš koja je nastala sredinom 16. veka — i to tako što je Skender-paša Đenovljanin, putujući iz Bosne za Carigrad 1530. godine, očaran lepotom zastao sa pratnjom na zaravni ispod Zlatara i naredio da se tu podigne kasaba.
Sjenica koja je nekada bila važan grad u srpskoj carevini i jedan od najstarijih srpskih gradova, prvi put se pominje 1253. godine u Povelji kralja Uroša Nemanjića, kao mesto na Dubrovačkom drumu gde su pristajali i plaćali carinu dubrovački trgovci.
Žive ti gradovi i danas, možda ne tako važni, ali i dalje u istoj, neverovatnoj lepoti koju oko ne može da zaboravi.
Dijana Dimitrovska, BMC 2024.




