Svaki njegov nastup je kao bomba čiji prasak traje koliko i svirka. Nenad Zlatanović, gitarista iz Beograda, za koga neki tvrde da svira bolje nego autori čija dela izvodi, daje svaki delić svog bića i svaki nanometar gitarskih žica. On svira kao da mu je svaka svirka i svaka stvar – poslednja.
Za njega zato ne postoje najbolji i najgore svirke.
– Svakoj svirci prilazim kao da je prva i poslednja, za mene nema velikih i malih nastupa, bitnih ili manje bitnih. Zato o svakom svom nastupu mislim kao o najdražem – kaže Nenad Zlatanović alijas Mr. Swagger.
O Kako ti izgleda bluz i rok scena danas kod nas?
-Ima mnogo mladih ljudi koji pokušavaju da urade nešto novo u bluzu, kao što su Petting Blues Band, Razzle Dazzle, Soul Steamers… Svakako je teško porediti sa Amerikom, ali kao i uvek, Srbija ima mnogo mladih, talentovanih ljudi koji mogu da pomere stvari sa jedne tačke. Uzevši u obzir da je bluz jedna izuzetno stara forma u kojoj je mnogo toga već rečeno, ocenio bih situaciju na srpskoj sceni veoma dobro.
O U čemu se razlikuje bluz u Srbiji i bluz u Americi, recimo?
-Veoma kompleksno pitanje i može dugo da se elaborira. Amerika kao prapostojbina bluza svakako predstavlja svojevrsni rasadnik ne samo bluza, već i mnogih drugih, slobodno možemo reći podžanrova proisteklih iz bluza. Svakako najveći broj inovacija u samoj bluz formi se pre svega dešava u Americi. Ipak, i Srbija može da se pohvali dugom tradicijom bluza, naravno uzimajući u obzir i njen sam geografski položaj. Spomenuo bih neke, meni značajne srpske bluz bendove: Strip Bluz Bend, Zona B, Raw Hide, Point Blank… Takodje, moram da primetim da kao najveća razlika i za Srbiju prepreka, ostaje jezička barijera.
O Kad bi pravio pet najboljih muzičara po tvom izboru, koji bi to bili?
o Prošle godine je objavljen CD sa muzičkim obradama u tvom izvođenju? Ko je sve na CD-u i imaš li povratne reakcije?
-Tako je, prošle godine smo objavili album na srpskom jeziku, što je bilo nešto potpuno novo za nas. Odabrali smo neke od pomalo zaboravljenih remek dela jugoslovenske rok scene i potrudili se da im udahnemo novi život. Mislim da smo u tome i uspeli, makar sudeći prema reakcijama publike, kao i onih koji su te pesme stvarali. Zahvalio bih im se i ovom prilikom na podršci i na vetru u ledja, i zaista smo ponosni na to. Takodje bih pomenuo još jednu stvar na koju smo ponosni, a to je naša prva autorska pesma na srpskom jeziku, „Da budem tvoj“, koja se nalazi na ovom albumu.
O Da li si nekad rekao, dosta mi je muzike, dođavola i gitara?
-Ne!!!
O Kad ne sviraš sa svojim bendom Texas Flood, sviraš sam. Koliko koncerata održiš nedeljno ili mesečno, recimo? Da li to zamara?
-Teško je i prebrojati. Ukupno godišnje sviram u proseku 250-300 koncerata, nekad sa bendom, nekad sam, a nekad u saradnji Petrom Miladinovićem-Perom Džoom, Nikolom Djuricom, Dudom Bezuhom, Bojanom Stamenovim… Zaista mogu reći da sviram često, ali sviranje je pre svega ljubav, tako da mi nije nimalo zamorno.
O Šta je teže, praviti obrade poznatih muzičara ili stvarati nove stvari?
-I jedno i drugo je na specifičan način teško, ali je i veliki izazov i na poseban način – uživanje. Obraditi pesmu na samo tvoj način i dati joj neki lični pečat, takodje zahteva stvaralački momenat, donekle, kao što je potrebno i za stvaranje novih pesama. I u jedno i u drugo treba utkati deo sebe da bi bilo pravo.
-Za razliku od nekih drugih pravaca u muzici, bluz se bavi svakodnevnim temama kao što su ljubav, socijalno-društveni odnosi… Zato je rasprostranjen u svim kategorijama društva. Život nije samo veseo, niti samo tužan. Takav je i bluz.
O Da li bi umeo da po izgledu čoveka pogodiš koju muziku sluša?
-Poučen iskustvom, rekao bih da slušanje muzike ne odredjuje fizički izgled. Muzika se sluša pre svega srcem i dušom, pa je važno ono što je iznutra.
O Da li muzičar, dobar muzičar, može da živi od svog rada u Srbiji?
-Texas Flood je svakako dokaz da je to moguće, mada je potrebno mnogo rada i odricanja. Nije lako, potrebno je posvetiti mnogo vremena, osim samoj muzici, marketingu, medijima, a iznad svega, živim nastupima i interakciji sa publikom. Osim što je neophodno da bude, podrazumeva se, izuzetan u svom poslu, važno je i da taj posao voli i živi za njega. To je recept za uspeh ovde (a verovatno i svugde).
O Da li si ikada želelo da živiš na nekom drugom mestu?
-Pojavom interneta, svet je postao globalno selo. Tehnika nam omogućava da pratimo trendove i uklapamo se, samim tim idemo u korak sa svetom, pa se ne osećam ograničenim za svoju delatnost životom u Srbiji. Mada volim svoju zemlju, voleo bih da posetim neke od prestonica bluza, kao što su Ostin Dalas, NjuJork, Čikago, i piti sa tog izvora, te učiniti svoj izraz još boljim.
O Šta slušaš, inače, ovih dana?
-Uglavnom uživam u ambijentalnoj muzici. Već neko vreme na mojoj pleisti se nalazi Vangelis, a od skoro se tu sve često (ako ne i redovno) nadju i Karrunesh,Oecan Elzy…
O Kako ti izgleda Srbija danas?
-Višeslojno…
O Kada bi o bluzu trebalo da se izraziš kroz asocijaciju, šta bi to blo? Tuga, bunt, potraga, radost, polja, Misisipi, giatara…
-Jednostavno – život, sa svim svojim svetlim i mračnim trenucina.
Rambo Amadeus ponekad razmišlja o slavi. Potreba za njom je čudna težnja i valja je razmotriti. Slava tera ljude da čine one stvari koje ni za šta drugo ne bi uradili. Tera ih da poginu za nju, razmišlja Rambo Amadeus . Uskaču takvi ljudi, koje je zaposela želja za slavom, niotkuda pred kamere, mašu mahnito sa tribina, a kada se dočepaju mikrofona misle da su osvojili svet. Slava opseda većinu, razmišlja naglas Rambo Amadeus. Sanjaju oni svojih pet minuta, kao da je u njima sav život, i anonimnost ih užasava. Slava je njihov cilj.
Zašto neko silno želi da spoj život izloži javnosti, da ga tapšu po leđima, i da mu se lažno smeše…? Zašto je slava za njih droga? Rambo Amadeus, muzičar, odgovara:
– Poznatost daje moć, i finansijsku i seksualnu, skoro kao vlast. Zato je silno žele.
O Šta vi, iskreno, osećate kada ste pod svetlom reflektora?
– Vrućinu, dosta je vruće. Uglavnom sam fokusiran na ono što radim, na svirku, improvizaciju, komunikaciju s auditorijumom, nemam vremena da se samoreferišem u tim trenucima.
O Šta vam smeta u današnjem društvu?
– Smeta mi što se sve ceni kroz novac. Preko medija se stimuliše „ konzumerstvo”, potrošački mentalitet, banalnost i površnost.
O Da li ste ikada upoznali čoveka kome se divite? Ko je to, ako jeste?
– Divim se mnogim ljudima, većina njih se ne bavi javnim poslom. Ali evo, od poznatih, svakako, Isidora Žebeljan, naša fenomenalna kompozitorka. Slikar Vojo Stanić, jedriličar Milivoj Dukić.
O Zašto je naše društvo uplašeno stado?
– Ostala navika još iz doba Turaka, valjda… ne znam…
O Da li imate osećaj da ništa više nije istinito? Da je većina stvari laž,počev od proizvoda, znaja, tehnologije, do ljudi koji imaju brutalni lični marketing…?
– Živimo u tzv. “ Post truth society” . Istina više nije važna. Važan je naš doživljaj realnosti, još važniji virtualni svet koji nam se nudi. Ipak je mašta prva osobina koja nas razlikuje od životinja. One žive samo u pukoj, šturoj realnosti , prikovane za biološke zakone i nužnosti. Čovečanstvo je otišlo u neku višu, apstraktniju sferu u kojoj je istina sasvim marginalna.
o Da li imate recept kako da odrastao čovek koji je nešto i prošao – ne poludi od razočaranja, ogorčenja i nepravde?
– Ljudi previše prate žutu štampu i televiziju, gledaju reklame, na kojima su neki bogati lepi, srećni ljudi, sve ih to zajedno baca u depresiju. Mentalna higijena je nužna, čuvati se štetnih sadržaja, naročito TV reklama, posvetiti se prijatnim korisnim sadržajima, naravno i raditi posao koji volite. Ako baš ne možeš da biraš posao, možeš hobi, možeš da struktuiraš slobodno vrijeme.
Treba se truditi da mi drugima, slabijima od sebe, deci, na primer, ne pravimo nepravdu, i…količina nepravde u društvu će se drastično smanjiti.
O Kada se sagledaju iskustvo i razum, da li ste, sa ove distance, za to da čovek treba da ćuti dok ne prođe „nevreme” ili uvek, uvek treba da se buni?
– Čoveku ne sleduje ništa što nije stekao pregovorima. Stalno treba pregovarati, boriti se za svoja prava.
O Da li se vi bunite? Kako? Protiv čega?
– Ne bunim se, nego pregovaram, svakodnevno. Ako dodje do toga da se bunim, to samo znači da nisam mudro pregovarao prethodno, ili da je dogovor iznevjeren.
O Da li ste prodavali svoje ideale za interes?
– Da, radio sam za novac na nekim estradnim proizvodima koji mi se uopšte ne dopadaju, koji su suprotni mojim uverenjima. Nisam ponosan na to. Možda može da mi se oprosti jer sam bio mlad. Bilo je to devedesetih.
O Da li ste stradali nepravedno?
– Ko nije? Ipak, mnogo manje nego da živimo u džungli, gde bi svi bili samo plen jačem.
O Da li verujete da čovek koji počini zlo može mirno da spava? Ili, drugačije rečeno, da li on može sebe da ubedi da nije činio zlo uprkos tome što ga je činio?
– Naravno, u tome je i štos. i Hitler je bio ubijedjen da čini izvanredno plemenit posao za Nemačku. Put do pakla popločan je dobrim namerama, nije uzaludna ta izreka.
O Da li ste vi srećan čovek?I da li ste upoznali nekog stvarno srećnog?
– Da, da, naravno. Sama činjenica što sam živ je već pola moje sreće. Za ovu drugu polovinu se nekako dovijam sam.
o Šta je jače, dobro ili zlo? I zašto?
-Čim postojimo, čim se svi zajedno ne pržimo u paklu ili ne gušimo u besmislu nepostojanja jasno dokazije da je jače dobro.
O Da li ste iz prve ruke videli da je nekoga ko je činio zlo u životu stigla zaslužena kazna?
– Uf, to je vrlo klizav teren. Ponekad sam video da je neko imao dobru nameru, a svojim delanjem uzrokovao veliko sranje, po nekad neko učini nešto što je loše, pa ispadne u stvari dobro po okolinu.
Zločin i kazna, velika tema. Ja se ne usudjujem da sudim drugim ljudima, samo pazim da sam ne budem neuvidjajan, bahat, nemaran, jer te osobine znaju da uzrokuju drugima štetu.
O Da li verujete da ljude stigne zaslužena kazna? I obratno, da budu nagrađeni za dobro delo?
– Pa, ljudi koji čine dobro, istog trenutka su nagradjeni veoma lepim osećanjem, koji ni sa čim ne može da se uporedi. Stvar je tako regulisana na hormonskom nivou , čini mi se.
– Ne znam za ove što čine zlo, ali primećujem da dosta ljudi koji krše zakon zaglave u zatvor, to je sasvim dobra civilizacijska tekovina.
O U šta vi verujete: u ljudskost, u lepotu, u tvorca, u prirodu, u boga, u Boga…?
– Verujem u ljudski rod, jer bližeg roda od toga zaista nemam. Verujem u civilizacijske tekovine. Točak, vatru, struju, vakcinu. Nauku.
O Da li se nama samo čini da onaj ko je gazio preko drugih, ko je krao, otimao, ko se na prevaru obogatio – živi normalno i lepo?
– Pojma nemam, nisam zalazio u kuće i intimu ljudi čije ponašanje ne cijenim. Znate, krokodilu je sasvim lepo kad proguta nevinu srnu i vari je kulirajući u mlakoj vodi močvare. Ali ja se nikad nisam divio krokodilima.
O Šta je vaš smisao života? Zbog čega ste vi rođeni?
– Meni je smisao da povećam količinu sreće u kosmosu. Uključujući i moju ličnu, naravno. Ne verujem u koncept žrtvovanja za druge, taj koncept se iscrpi jako brzo.