Gomirje, manastir koji je samo jednom pao

Gomirje, manastir koji je samo jednom pao

Šibali su manastir Gomirje vetrovi i cepali ga gromovi, ali je on izdržao sve nevolje i samo je jednom pao i ostao pust. Ali je ustao, kao i toliko puta pre toga, naš najzapadniji pravoslavni graničar.

  Istorija manastira koji je dobio naziv po selu Gomirje u Gorskom kotaru, u Hrvatskoj, zapravo je istorija stradanja srpskog naroda.

  Rođen je iz stradanja, u 16. veku kada su se Srbi, u većem broju, doselili u taj kraj, bežeći pred Osmanlijama koji su preplavili Balkan i koji su tražili odmazdu za učešće Srba u odbrani Klisa 1596.godine Nažalost, Klis je pao, a Srbi iz Dalmacije, Like i Bosne  tražili su spas idću severozapadnije. Srbi uskoci, koje je vodio uskočki general Lenković 1597. godine stigli su tako do ovih krajeva, gde su ih austrougarske vlasti naseljavali  na  strateškim mestima  kako bi branili monarhiju od upada Turaka.

   Velikaške porodice Zrinski i Frankopani dali su im zemlju, želeći da pored vojnika dobiju i kmetove.

  Tako je nastala  Vojna krajina, najgore mesto za život, gde će srpski narod krvariti u neprekidnim nastojanjima da zaustave turske pohode na Evropu.

  Na novoj zemlji, koju će vremenom otkupljivati i zaraditi, grof Frankopan im je dozvolio da sagrade malu kapelu u kojoj će pravoslavni sveštenici bogoslužiti. Zabeleženo je da je tom prilikom iz manastira Krka u Dalamciji stiglo u Gomirje brojnije monaštvo među kojima su bili Aksentije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović. Ovi monasi su podigli oko 1600. godine mali drveni manastir i crkvu posvećenu Rođenju svetog Jovana Krstitelja, a vremenom će Srbi graničari otkupiti od grofova Frankopana zemlju na kojoj je manastir i crkva i metoh. Od kule osmatračnice koju je grof Krsto Frankopan sagradio  1621. godine kako bi srpski graničri mogli da osmatraju Turke, sagrađen je zvonik, uz dozvolu.

  Crkva, sveštenstvo i narod žive u teškim uslovima, ali će im tek biti teško kada Rimokatolička crkva  započne unijaćenje Srba koje su austrijske vlasti i zagrebački biskup  podržavale i gurale. Hapsili su pravoslavne sveštenike i monahe, bacali ih u tamnice i mučili. Ostao je trajno zabeležen marčanski unijatski episkop Teofil Pašić (1739–1744).

   Aaustrougarske vlasti odvode 7 monaha na Maltu da voze galije kao kaznu jer nisu propagirali pokrštavanje u narodu.

   Ipak, Gomirje uspeva da raste i da se razvija, pa manastir postaje prvo sedište episkopije za Krajinu. Crkva se oslikava, sređuje, dograđuje. Cveta i škola  ikonopisa koja je 1762.godine otvorena pod rukovodstvom Simeona Baltića koji je na poziv vladike Danila Jakšića i igumana Teofila Aleksića došao iz Kijeva, gde je izučavao ikonopis. On sa svojim učenicima Lukom Nikšićem, Đorđem Mišljenovićem i Jovanom Grbićem izrađuje novi ikonostas i ikone. U manastiru rade i  prepisivači, postojala je i čuvena knjigoveznica  čiji se povezi  prepoznaju po specifičnoj i originalnoj ornamentici.

   Ali starog,izranjavljenog graničara nevolje će opet zadesiti. Za vreme Prvog svetskog rata austrougarske vlasti od njega će napraviti logor za politički optužene srpske sveštenike. Zabeleženo je da je u Gomirju od 1915. do 1917. godine bilo zatočeno 44 pravoslavaca  iz Like, Slavonije, Srema…

   Bezmalo 400 godina je stajao na braniku pravoslavlja na udaru katoličanstva i nije posustao do Drugog svetskog rata kada su ga zapalili. Celokupno bratstvo je pohapšeno  i odvedeno u logor. Iguman Gomirja Teofan Kosanović je stravično mučen a zatim ubijen.  Na isti način dušu su ispustila još trojica monaha.

   Celokupna arhiva je 1941. godine odneta u Zagreb u Državni arhiv i ništa nije vraćeno. Umrli, rođeni, kršteni, venčani u te četiri jezive godine – ne postoje. Nova arhiva se vodi od 1945. godine.

   Manastiru je tada oduzeto sve. Prvi put je u svom životu potpuno opusteo.

   Život se vratio tek  1956. godine kada monasi  i episkop Simeona obnovljaju manastir, a zatim u manstir dovode monahinje 1967.godine od kada on postaje ženski. Osveštao ga je patrijarh srpski German.

   Zlo ga je ponovo čekalo u ratovima devedesetih, ali se opet podigao, otresao, zalečio rane neprebolne i  2000. godine proslavio svoj 400. rođendan.

                 Dijana Dimitrovska, Slovo

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera


Dragan Janković, arheolog  koji se zaljubio u Vinču

Dragan Janković, arheolog koji se zaljubio u Vinču

  Davno, davno pre nego što će Sloveni dotutnjati od Karpata, na prostoru današnje Srbije, i rubnih delova svih okolnih država, živela je civilizacija nazvana Vinčanska kultura koja je ostvarila ljudski ideal. Dobila je ime po mestu blizu Beograda gde je pronađeno  najveće neolitsko naselje, i uspela je nešto što niko do dana današnjeg nije: ona nije znala za rat, živela je u prefinjenom skladu sa prirodom,u punom komforu i, nesumnjivo, zbog svega toga bila je – srećna.

  Kako je to pošlo za rukom ljudima koji su živeli pre 7000 ili 8000 godina, a nama nije?  Kustos arheološkog nalazišta u Vinči i areheolog  Muzeja grada Beograda Dragan Janković, koji o Vinčancima gotovo sve zna, daje nam sliku vinčanskog čoveka. 

 –  Vinčanci su srećni ljudi  koji žive u prostranim, komotnim i lepo uređenim kućama – kaže kustos Dragan Janković.-  Iskopali smo  ostatke kuća koje su velike od  20 do 80 kvadrata, one imaju po nekoliko soba, drvenu konstrukciju, i sve su malterisane. I to ne  blatom, nego pravim malterom koji se pravi od gline, peska, pleve i vode. Ta vrsta izolacije je savršena termoizolacija koja se danas vraća na velika vrata. Na krovu je bila trska, takođe odlična izolacija koja ne propusta vodu. A pod je bio  savršenstvo, napravljen je od  istog tog maltera  koji je uglačan da bi se lako održavao. Sve kuće su imale peć. Ne ognjište. Ta peć je bila naprvaljena od istog materijala kao i pod. I pogledajte sada njihove genijalnosti. Kada bi založili peć koja je bila povezana sa podom,  toplota bi se širila celim podom i grejala celu kuću. Imali su podno grejanje!

 O  Da li su svi imali kuće? 

– Ne samo da su svi imali kuće, nego su svi imali prostrane kuće!

A uz to, svaka kuća je imala žrvanj.  Ne samo bogate kuće, nego sve kuće su imale žrvanj na kome su mlele žitarice za sebe. A to znači da su  vodili računa da jedu sveže. Kada im je bilo potrebno, oni su pravili brašno. Znali su odlično da se integralno brašno jako brzo kvari. Zato su svi imali svoje mlinove.

dragan janković, arheolog zaljubljen u Vinču

 O  To upućuje da su se zdravo hranili?

  – Jeli su idelanu hranu, ili,  što bi rekli nutricionisti,pravilno balansiranu. Jeli su žitarice sa ljuskom kao što su ječam, pšenica, grašak, grahorica, lan, imali su domaće životinje i divlje, jeli su ribe ali i dosta  bobica, pečuraka, plodova prirode uopšte. 

 O Da li je to neko idealno društvo?

– Nije bilo socijalnog raslojavanja. Oni su imali privatnu svojinu. Ali, u  to vreme bilo je neprihvatljivo da neko ne živi od svog rada. Dokaz?! Pa, eto, ga, svi imaju lepe kuće. A nemoguće da ih imaju ako ne žive od svog rada.U neolitu tako imamo privatnu vojinu bez socijalnog raslojavanja. A ima viška vrednosti. To je nama san koji nismo dostigli.U stvari, pokazali su nam da je to što mi sanjamo, već bilo.

  Pismo

Vinčanska kultura ima znakove – kaže Dragan Janković.- Mi to ne zovemo pismom. Pronašli smo u neolitu znakove koje su ljudi urezivali u keramiku. Ti znakovi nisu urezivani pre pečenja gline, već posle, tokom upotrebe.  To znači da su beležili nešto. Pretpostavljamo da su na keramici zapisivali znakove koji predstavljaju računovodstvo. To mora da se zapisuje, nije vredno da se pamti. To su interni znaci. Paralelo sa tim pojavila se potreba da se znacima beleži sadržaj posude a samim tim se pojavila   potreba da se ti znaci standardizuju. Standardizacija znakova je korak ka pismu. Ali još nije pismo. Da se vinčanska kultura nije nasilno ugasila, verovatno bi   sledeći korak bio pismo.

 O Kako je izgledao taj drevni grad?

– Vinča je bila urbano naselje. Imala je kuće u nizu, koje su isto orijentisane, i  retko koja ima dvorište i okućnicu. Očigledno je za njih prostor dragocen. Sve to upućuje da Vinča nije bila seosko područje. Profesor Srejović je u jednoj studiji procenio da je u Vinči živelo do dve i po hiljade ljudi. To je za neolit ogroman broj stanovnika. Ako to potvrdimo, dobićemo Vinču kao evropsku metropolu. Jedan od prvih evropskih gradova.

 O Od čega su živeli Vinčanci?

–  Poljoprivredom su se bavili izvan naselja. Vinčanska kultura pripada drugoj polovini neolita. Ljudi u prvoj polovini neolita su  pripitomljavali životinje, kultuvisali biljke, bavili se stočarstvom. U drugoj polovini počeli su da đubre zemlju i da stvaraju viškove hrane. Viškovi su omogućili specijalizaciju delatnosti i trgovinu.

 O Počinju da putuju?

– Da, počinju stalno da  putuju i da sa putovanja donose nešto čega ovde nije bilo, a da istovremeno odnose ono što su imali. Donosili su iz Tuzle so, a sa Karpata opsidijan  – vulkansko staklo  od koga su pravili oštra sečiva. I danas se, inače, sklapeli izrađuju od opsidijana. Pravili su brijače, razne alatke, među kojima one za sečenje trave koja im je bila važna da prehrane zimi životinje. Na putovanja su nosili ono što su imali, a imali su nešto veoma dragoceno: boje. Na Avali su imali cinabarit redak  crveni mineral, malahit od koga se pravio nakit i zelena boja,  azurit oksid bakra plave boje i oker mineral. Putovali su rečnim dolinama  Dunava, Save, Drave, Morave, Tise…Išli su pešice čak do Egeja, odakle su donosili školjke.

Dnevno su prelazili 50 kilometara. Kako to znamo, pa lepo, izračunali smo. Ako se pređe 6 km na sat, dnevno je to pedesetak. Pravili su odeću od lana i nije im bilo hladno.

  Predrasude

Praistorijski čovek u suštini ne postoji. Postoji homo sapiens koji je živeo u periodu koji smo mi nazvali praistorija. Ne možemo sagledavati čoveka iz praistorije ako ne uzmemo u obzir klimu. Klima je ta koja određuje nekoga. Homo sapiens koji živi u pećini nije tamo zbog toga što je primitivan, već  zato što je tada bilo ledeno doba. Bilo je mnogo hladno. Pre 11 500 godina  bili smo na prelasku iz ledenog doba i on se bavio onim što mu je klima omogućavala. Ako je bilo vrlo hladno područje, tadašnji čovek je mogao da lovi, a tek kada je otoplilo –  mogao je da se bavi zemljoradnjom. Vinčanski čovek je smešten u holocenu, a to znači da je živeo u klimi koja je vrlo slična našoj danas – kaže Dragan Janković.

 O I niko ih nije napadao da im to otme?

 – Ne, ljudi se se radovali kada bi im trgovac došao. Ne samo da su mogli od njega da kupe boje, recimo,  nego su mogli svašta da saznaju. Trgovac je bio internet. Živa vest.

  o Vinčanska kultura ima veoma neobične figure? Šta one predstavljaju?

– Pronašli smo na hiljade predmeta koji nemaju praktičnu namenu već pripadaju oblasti kulta. Među njima je najviše  kultnih predmeta, figurina. To su najčešće predstave žena. Oni su slavili kult velike majke. Za opstanak im je bila potrebna hrana, a za hranu njiva. Njiva im je rađala, pa su je poistovećuivali sa ženom. Žena je simbol plodnosti. To je majka, velika majka. Te figure imaju velike oči jer majka predstavlja i budnost i brižnost. Te oči su  zaštitinici. Mi kažemo: Neka te Bog čuva. A oni su najverovatnije govorili: Neka te čuva velika majka. Figure nemaju usta. Pretpostavljamo zbog toga da bi se naglasile oči i budnost. Kao što žene ne našminkaju usta kada žele da istaknu oči, tako su i oni, pretpostavljamo, sakrivali usta da bi se istakle oči. Neke figure imaju raširene ruke, što znači dobrodošlicu.

Gradonačelnik

„Gradonačelnika” su Vinčanci birali po tome znanju. Onaj ko je najviše znao, on je bio najkorisniji član zajednice i najodgovorniji. On je bio vođa. Ali on nije imao nikakve dodatne privilegije. Da je neolitski „gradonačelnik” imao privilegije, mi bismo ih našli. Nema ih- navodi Dragan Janković. 

 O Šta su držali u posudama?

 – Pa, recimo, seme. Ono je bilo dragoceno. Bili su izuzetni dizajneri. Uživali su u lepom, pa su im i posude bile lepe. Imale su  poklopce sa licem i na njima se ponavljaju motivi očiju i ušiju. Oči su čuvari. Oči su čuvale to seme, uši u funkciji budnosti. 

 O Da li se zna nešto o njihovoj religija?

 -Znamo da iz toga vremena  njihova religija ima dva najdominantnija kulta. Kult rađanja i budnosti. Oni nemaju kult lovca i kult ratnika  Oni ne slave smrt. Oni slave prirodu i život! To je vreme kada se slavio život. To nije samo priča o Vinči, već o jednom čudesnom  vremenu. Vinča je najlepši primer evropskog neolita.

O Teško je današnjem čoveku da shvati da ljudi u neolitu nisu ratovali?

 – Vinčanska kultura nije imala organizovano nasilje, rat. Bilo je pojedinačnog nasilja. Postoje tragovi, nalazili smo skelete sa očigledno povredama. Oni nemaju strah od neprijatelja. Nema  ozbiljnih fortifikacija. Njihove kuće su na otvorenom prostoru. Nema oružja! Nigde! Ni na jednom nalazištu nismo našli oružje. Pre njih su živeli od lova i branili su svoja lovišta. Kada je počela trgovina  menja se logika. Onaj stranac preko brda nije bio uzurpator, nego trgovac, potencijalni kupac  i rado viđen stranac.

vinčanci nisu imali nasilja

 O Kako su uspeli da  eliminišu nasilje?

–  Na neki način su  uspeli da izopšte nasilnike! To je bio ključ uspeha. Na taj način su rešili problem koji danas mori današnjicu.

 O Kako su to uspeli?

 – To ne znamo.  Znamo samo da nije bilo socijalnog raslojavanja i organizovanog nasilja.

Priča

Priča o Vinčanicma je priča o nama samima – govori Dragan Janković.- Pokazali su nam pravu suštinu da čovek čoveku nije vuk. To nam je kasnije  nametnuo rat. Naš predak iz neolita bio je mnogo mudriji. On nije gospodario prirodom kao mi danas. On je  shvatao da je sastavni deo prirode.  Ako želimo da preživimo, moramo se vratiti njihovom konceptu. Moraćemo da menjamo svest.

 O Onda su odjednom nestali?

 –  Naprasno je nestala vinčanska kultura i civilizacija. Slojevi iz kraja vinčanske kulture pokazuju da je bilo tragova ratova, nasilja. Kuće su tada na uzvišenijim položajima, ali te kuće više nisu prostarane i lepe i velike kao što su bile ranije. Oni žive u kolibama ili u poluukopanim kućama. Oni beže, sele se i komfor im nije primaran. Većina u tom periodi ne živi od svog rada. A oni koji žive, oni prave zidane palate koje utvrđuju. Tada počinje socijalno raslojavanje. Ne zbog viška vrednosti, već zbog ideje da može da se živi od tuđeg rada. Tako dolaze ratovi, koji su kasnije doneli nove sisteme vrednosti koji počivaju na pljački i nasilju.

 O Šta ste naučili istražujući vinčansku kulturu?

–  Otkako se pojavio, homo sapiens je mogao da zadovolji svaku  svoju realnu potrebu. Mi smo danas pomešali  potrebe i želje.Potreba je da imamo kuću, a palata je naša želja. Potrebu moramo da zadovoljimo ali želju – ne moramo. Oni su imali izuzetnu tehnologiju, alatke kojima su polirali i bušili kamen, toliko precizno da  se zapitate kako je to moguće. Više su koristili mozak. Današnjem čoveku kada nešto treba on ode i kupi. Neolitskom čoveku kad nešto treba on naprvi. To ga je, prirordno, ispunjavalo. Imao je sasmim tim i samopouzdanje, a sve to donosi osećanje sreće.

Prvi

Vinčanska kultura je napredna, ona se bavi metalurgijom, oni tope bakar. U  Kembridžu su  potvrdili da je  Vinča prva civilizacija koja se bavi metalurgijom – ističe Dragan Janković.

  O Šta mi možemo da naučimo od  naših davnih, davnih predaka?

–  Mi mislimo da je uspeh ako ne radimo. Ali, ako ne radimo, mi ne možemo biti samopouzdani i srećni. To je taj čarobni krug. Oni su nam pokazali kako  biti srećan. Vinčanci su budni i odgovorni. Prema porodici, zajednici, prema prirordi, prema sebi. Mi smo odavno prestali da budemo budni i zato smo kao cilizacija u problemu.

 Ako danas želimo nešto da postignemo, nije dovoljna samo visoka tehnologija. Bez visoke svesti  nikuda nećemo stići. Oni su nam pokazali da tamo gde smo krenuli – možemo stići. I drugo, pokazali su nam – put.

                            

autor:Dijana Dimitrovska, izvor:Balkan City Magazine

Za druge intervjue

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera