Dug je put od putnika bez straha do rečitog pripovedača. Ali Andrej Maričić ga je prešao za kratko vreme. U putovanjima se pronašao i pre nego što je krenuo da istražuje naš raznoliki svet. Ona su ga oduševila, oplemenila i – promenila.
-Putovanja menjaju čoveka – kaže naš istraživač i autor putopisa „Bez granica sa Andrejem“ poznat i po tome što je pobedio u prvoj sezoni „Survivor Serbia“.- Bilo gde da odete i vidite neku promenu, to je i za vaš život velika stvar. Putovanja su za mene poput bebinog sveta. One svakog dana istražuju stvari koje kasnije postaju sastavni deo života, dok ja svojim pustolovinama želim da odem iznad te svakodnevnice.
O Gde si sve bio, u koliko zemalja?
-Bio sam u više od 20 zemalja, na svim kontinentima. U neke od tih zemalja sam se vraćao čak i po nekoliko puta. O Šta te najviše fasciniralo, koje putovanje? -Pleme Mentavaj u Africi. Do kraja života ću pamtiti sve detalje iz tog plemena.I lepe i teške. O Koje putovanje je bilo najteže, a koje je najlepše? -Najteže je bilo u plemenu Mentavaj kada sam bio na ivici smrti usred džungle, a najlepše, opet Mentvaj kada sam se dve godine kasnije ponovo vratio u pleme i snimio najemotivniju sezonu serijala „Bez granica“.
O I sve pamtiš…? -Da, pamtim momente koje su mi se urezali u memoriju, bilo dobri ili loši. Bilo je dosta toga. Pamtim i zbog toga što sam sve najpre doživeo, a zatim i snimao. Snimio sam do sada 250 epizoda, i sećam se svake, jer u celom tom procesu pripreme, snimanja i montaže do finalne epizode, radim sam, pa je teško zaboraviti nešto što si pripremao, snimao i montirao.
O Prošao si svet uzduž i popreko,gde se ljudi najzdravije hrane? I šta jedu?
-Uf… Svet se generalno loše hrani. Jede se mnogo prerađenih šećera, brze i nekvalitetne hrane i slepo se prate trendovi. Afrika, na primer, ima problem sa hranom, siromašni su i nemaju mnogo izbora, pa uglavnom jedu ono što uzgajaju bez upotrebe ulja, sve je na vodi. U Africi mi je hrana bila najukusnija. Azija s druge strane ima dosta hrane pre svega voća i povrća, kao i Južna Amerika, ali oni bez brze hrane ne mogu, pa i to zdravo što imaju ne iskoriste kako treba, već sve ubacuju u „fast fud kiosk».
O Da li postoji mesto u koje si se zaljubio i gde bi želeo da živiš?
-Dom je tamo gde je porodica. Gde god bio i koliko god me oduševilo neko mesto u svetu uvek jedva čekam da se vratim svojoj porodici.
O Koji narod (zajednica), po tebi, ima najpravednije društvo?
-To ne postoji. Generalizovati to na nivou naroda je nemoguće. Živeo sam sa zajednicama u kojima bi jedni drugima podmetnuli nogu za šaku dolara, a opet sam sreo tako divne ljude da mi je bilo nezamislivo da mogu da opstanu u takvoj sredini. Nema zajednica, ljudi su jedinke i priča za sebe.
O Upoznao si najrazličitije narode,kako ti posle tog iskustva izgledaju ljudi?
-Zajedničko svim tim narodima i plemenima jeste da je generalno ljude teško razumeti. Ljudi su komplikovana mašinerija. Ima nešto u nama što je neobjašnjivo i nelogično, ali isto tako imamo i divne strane. Obe strane su predmet mog interesovanja na snimanjima, jer nikad nije sve belo niti crno, volim da sam stalno između, u toj sivoj zoni i da istražujem sve. Još nisam razumeo, još tragam.
-U plemenski zajednicama se posebno poštuje porodica i štite je po svaku cenu. Ništa u njihovim životima nema važnije od toga. Ali, globalizacija razdire njihove porodice na jedan direktan način. Početak raspadanja porodice nastaje kada osete da im ta civilizacija nudi naizgled „bolji život“. Kada zagrizu taj novi život, tada počinje početak njihovog kraja, jer će za civilizaciju oni uvek biti neko tamo primitivno pleme. Oni to, nažalost, kasno shvate.
O Da li uspeš da im objasniš gde je otprilike Srbija?
-Teško…Mešaju Srbiju sa Sibirom i Rusijom…Po džunglama i zabitima lokalno stanovništvo ne zna ni za najbliži grad u svojoj zemlji, a kamoli za nešto drugo hiljadama kilometara daleko. Ali, ruku na srce, i kada sam pričao sa ljudima iz civilizacije retko ko je znao. Ali, ja pričam i objašnjavam, ne odustajem.
O Šta je najvrednije što te male, daleke zajednice imaju?
-Najvrednije što svaka zemlja može da ima su ljudi. U zemljama koje to poštuju ljudi su srećniji i ispunjeniji. Nažalost, takvih je jako malo, većina zemalja širom sveta ima problema sa korupcijom od koje počinju svi problemi koje jedna država može da ima. I kao rezultat toga imate nezadovoljno društvo, nemire, podele, nezadovoljstvo… O Svako dobije put koji mora preći. Tebi je sudbina namenila putovanja. Da li znaš zbog čega?
-Život je put koji uvek ima kraj. Neko do njega dođe brže, neko sporije. Na kraju bitno je, barem meni, šta si na tom putu video, doživeo i iskusio i da mi taj poslednji osmeh na licu bude iskren i pun zadovoljstva jer znam da sam živeo onako kako sam želeo, punim plućima, bez granica.
Mario Leone Bralić, fotograf sa hiljadu priča, krstari svetom već 40 godina tražeći izgubljene emocije. Traži ih u pogledu Tajlanđanke, u grivi lava, u listu palme, u kapi afričke kiše ili šari puža. On traga za tom emocijom koju hvata i stavlja u ram iz kojeg ona zrači, čineći ono što je uslikano – živim.
– Estetika je moj najbolji prijatelj – kažeMario Leone Bralić fotograf sa ogromnim iskustvom.- Ja tragam za tom lepotom i ako iz nje izbija energija, to je to. Ako uspem da otkrijem energetsko zračenje iz nekog čoveka, životinje, biljke, ili stvari, krajolika, ja imam interakciju sa tim i pravim dobre fotografije koje i posle sto godina mogu da isijavaju tu energiju.
O Šta ne fotografišete nikada?
-Ne beležim rat, smrt, mržnju, nasilje… Prošao sam mnogo ratova, logora, video sam nesreću i znam da bih fotografisanjem toga otvarao nova i nova vrata. Zato ignorišem. Beležim lepe stvari koje se dogode, pa i u tom zlu.
O Ne privlači vas umetnost šoka?
-Ne, to što radi Marina Abramović i slično ne. Tele prepolovljeno, s jedne strane je lepo, s druge ružno. Mene to ne interesuje. Mene interesuje emocija, ljudska, životinjska, pejzaž. Interesuje me ta lepota koju vidim u Švajcarskoj, na primer, koja je toliko nestvarna da boli. A ti ne možeš da je preneseš.
O Poslednjih godina sve je više fotografa, a sve manje dobrih fotografija.
-To što gledamo na fejsbuku, instagramu i drugim mrežama, te grozne selfije i nameštene fotografije ljudi su otpad. One traju koliko i par sekundi nameštanja i foliranja glavnih glumaca da su srećni, veseli, radosni itd. Te žene, ustvari, glume. Čim se nešto udaljava od istine – nema vrednost.
O Da li je time što svako danas „pravi fotografiju“ ona izgubila šarm i umetničku crtu?
– Možda je ružno što ću ovo ispričati, ali pod utiskom sam. Bio sama nedavno na važnom prijemu. Bio sam šokiran kako pojedine žene izgledaju. To su bile uglavnom previše našminkane, izoperisane a i neadekvatnog ponašanja, žene koje su se neprestano fotografisale i glumile sreću od dve sekunde. Pokupio sam se i na izlazu naletim na dve gospođe od kojih je jedna, eleganta, okupana, pristojna, dostojanstvena! Priđem i zahvalim se toj elegantnoj dami što je u skladu sa sobom i drugačija od svih onih.
O Da li je oduvek umetnička fotografija bila usamljena?
-Jeste. Na neki način. Ja sam u početku svoje karijere, pošto sam završio i magistrirao u Nemačkoj – snimao umetničke fotografije. Ali i tada je to bilo ono što je retko kome trebalo. Od toga nije moglo da se živi, pa sam radio modu i kreaciju, a za svoju dušu umetničke fotografije.
O Šta je potebno da bi neko bio dobar fotograf?
-Prvo, dobro oko, moć zapažanja. Mora da voli sredinu u kojoj živi, bilo gde, u ulici, ili na Tajlandu. Da primećuje. Evo kroz primer. Nas troje smo sedeli na Zanzibaru i gledali kako pristaje jahta. Iz broda su izašli visoki Sicilijanac sa zlatnim naočarima „ray ban“ , lepo građena devojka u belom kupaćem kostimu i jedan mali Italijan, u papučama. Ja sam ih pažljivo posmatrao i znao sam ko je ko, moji prijatleji nisu bili usredotočeni i nisu znali to da prepoznaju. Gazda je bio onaj najmanje ugledan, ostali su radili za njega. Takve stvari moraš da prepoznaješ. Odnose među ljudima, lepotu, svetlo, a onda i tvog drugara, fotoaparat sa kojim radiš.
O Da li svuda u svetu žene izgledju tako „univerzalno veštački“ kao kod nas?
-Ima svuda toga, i na istoku, i u Africi, svuda. Zapadna civilizacija je napravila model, reprogramirnje ljudi. I oni postaju svi isti. Da ne pričam da je to vrsta mode jer ljudi žele da pripadaju nekom pokretu. To u stvari ubija i ženu i muškarca.
O Angažovani ste na humanitarnom polju, ali na specifičan način pomažete ljudima?
-Pomažem tako što omogućim nekome da zaradi. Na primer, pošto sam vezan za Zanzibar i Tanzaniju, video sam da Masajima treba voda koju nemaju u staništima. Onda slušam njihovu muziku koju niko na planeti nema. Kupio sam snimač, otišao tamo, ali pošto oni to izvode samo za određene rituale morao sam da čekam četiri godine da to sve sklopim i uradim. To je fascinantno, oni pevaju, skaču, samo udah i izdah, bez instrumenata. Kažem to našem muzičaru Dušanu Bezuhi i mi nasnimimo kompilaciju. Te diskove odneo sam i dao Masajima da ih prodaju i tako zarađuju.
O Kako ste upoznali Masaije?
-U Zanzibaru su turistička atrakcija a ja tamo idem već 14 godina. Lepi, visoki, dostojanstveni,kulturni i opasni su sluhisti. Oni su u stanju da mi reprodukuju ruski koji su čuli u prolazu. Zbog kolonije Italijana, Engleza i Nemaca znaju te jezike perfektno.
O Da li ste vi naučili njihov jezik?
-Ne, oni imaju jezik koji niko ne sme da zna ko nije „Ma“. „Ma“ su Masai narod i nemaju pismo.
O Zašto su posebni Masaji?
-Zato što su nematerijalna civilizacija.
O Šta je neobično kod njih?
-Oni su drugi svet, druga planeta. Sve znaju šta se dešava ali se drže svoga. Kod Masaija su najvažnija deca, pa krave i na trećem mestu žena. A kad neko umre niko ga ne pamti, ne priča o njemu, niti ga spominje. Ostavio je decu i to je važno.
O Postali ste član Masaji naroda?
-Da, usvojio me je njihov poglavica jer kod Masaija važi pravilo da niko ne treba da bude bez roditelja, a meni je otac u to vreme umro. Morao sam i da se dokažem, ali i da prođem neke njihove inicijacije o kojima ne bih baš pričao. Živeo sam sa njima,zapravo, pola godine u rodnom Zemunu, pola godine u Zanzibaru. Nikada nisam dobio malariju, sigurno zbog toga što sam koristio biljke koje koriste i oni. Zapravo, sve sam radio što i oni.
O Šta ste naučili od Masaija?
-Naučio sam da budem ono što jesam. Oni za nas kažu da jedno radimo, drugo govorimo, treće mislimo i da ne znamo ni šta smo, ni ko smo. Masaji nikada ne lažu, po cenu života, ne kradu, i poštuju ljude sa vrlinama.
O Šta sa sobom uvek nosite, osim aparata?
-Rečenicu da pazim šta radim i šta pričam, da mi se ne bi i ostvarilo.
autor:Dijana Dimitrovska,izvor: Balkan City Magazine