Da li da se priklonimo istoku, zapadu, ili da budemo neutralni, samostalni i svoji? Bilo bi odlično da možemo da biramo između ove tri mogućnosti, jer zapravo imamo samo dve: izbor između istoka ili zapada. Treća mogućnost, da idemo sami, jeste idealna ali , kako kaže Vladeta Janković, profesor, književnik, diplomata, to je izvodljivo više u teoriji nego u praksi.
– Potpuna nezavisnost danas je privilegija samo nekoliko vrlo moćnih, bogatih i stabilnih država, kakva Srbija nije i, bojim se, još dugo neće biti – kaže profesor Vladeta Janković u razgovoru za naš časopis.
O Bili ste diplomata i videli na licu mesta stav međunarodne zajednice prema Srbiji? Kakav je?
-Kao kroz čitavu modernu istoriju, taj stav je bio i ostao u zavisnosti od neposrednog interesa velikih sila, pa je takav i danas. Često u pristupu zapadnih zemalja prema nama ima i izvesnog cinizma, pa i bezobzirnosti, kao u slučaju NATO bombardovanja 1999. Najbolje može poslužiti primer Kosova i Metohije, gde je direktnim uplitanjem zapadnih sila, koje su sebe zvale „medjunarodnom zajednicom“ kao da Kina, Rusija, Brazil i Indija ne postoje, Srbiji oteto 15% teritorije.
O Šta pamtite kao posebnost iz perioda kada ste bili ambasador pri Svetoj stolici?
-Uskršnje mise u katedrali Svetog Petra, kada, u tom ogromnom prostoru, u mraku i mrtvoj tišini stotine prisutnih imaju u rukama jedino sveće, da bi se, kad ponoć otkuca, odjednom upalila sva svetla i grmnule orgulje. Takvih efekata u pravoslavlju nema, ali je, bar meni, intimno mnogo uzbudljivije brujanje ljudskog glasa, kada se, uz podrhtavanje kandila, među hilnadarskim freskama, tokom Vaskršnje liturgije poje Heruvika.
O Kada razgovarate sa strancima, čime biste se pohvalili kao Srbin?
-Našom istorijom, pre svega, jer je činjenica da smo u XIII i XIV veku bili jedna od velikih evropskih sila, onda lepotom naše srednjovekovne umetnosti, jer feske u Dečanima i prestone ikone iz Hilandara nisu ništa slabije od Djota, pa zatim činjenicom da smo u oba svetska rata u XX veku bili na pravednoj strani i dali ogroman doprinos pobedi. Ali naravno da ne bih propustio da se pohvalim Nikolom Teslom a, u najnovije vreme, Djokovićem i Jokićem.
O Da li je u srpskoj poilitici, od kada ste bar vi u njoj, reč obavezivala?
-Nažalost, nije i to otkako je politike u Srbiji. Izuzetaka je bilo, ali su i oni najpošteniji uvek više voleli da ne kažu ništa nego da izgovore laž. Samo, vodite računa da to nije neki srpski specifikum. Odlično pamtim jednog engleskog ministra koji je, pošto je u nekoj prilici uhvaćen u masnoj laži, izjavio kako je bio „ekonomičan sa istinom“.
O U čemu je osnovna razlika između politike kada ste vi počinjali kao političar i ove danas?
-Ja sam bio i ostao pre svega profesor književnosti na Univerzitetu, a u politiku sam ušao još sedamdeset godina da bih se, uvek pored svog osnovnog posla, borio za parlamentarnu demokratiju, a protiv vlasti jedne partije i jednog čoveka. Tako sam se protivio najpre Titu, pa Miloševiću, a danas se protivim Aleksandru Vučiću. Diktatori su u osnovi uvek isti, ali su Tito (u nadi da će dobiti Nobela za mir), pa i Milošević, na svoj način bili tolerantniji prema protivnicima. Danas je politička utakmica u Srbiji nemilosrdna i potpuno neravnopravna, jer Vučićeva vlast bez izuzetka kontroliše TV kanale koji se vide na celoj teritoriji, podmićuje birače, favorizuje članstvo svoje stranke i zastrašuje opoziciju.
O Zašto srpski političari ne žele da iza sebe ostave neko uzorno delo koje obezbeđuje u istoriji trajnu i svetlu poziciju?
-Ne bih se složio da to oni ne žele – druga je stvar imaju li sposobnosti da tako nešto učine. Nikola Pašić, na primer, jeste imao mana tipičnih za srpskog političara, ali je ostavio za sobom značajan trag. Da i ne pominjemo ličnosti iz ranijih vremena, još od Miloša Obrenovića (počeo je od Srbije kao turskog poseda, a ostavio je kao slobodnu zemlju), kneza Mihajla, koji je prosvetio Srbiju, kralja Petra I, koji je izveo Srbiju kao jednu od pobedničkih sila Prvog svetdskog rata, ili političara skromnih i besprekornog karaktera kakav je bio Ljuba Davidović. Ipak su to rezultati koji predstavljaju trajne istorijske međaše. Što se tiče političara koji su na sceni danas, mora proteći dosta vremena pre no što istorija bude mogla da proceni trajnost njihovog učinka.
O Koliko nam mitovi i legende, a među njima i vaši Mitovi i legende, pomažu u sadašnjosti?
-Mitovi su uvek neka vrsta sažetka večitih istina i situacija koje se dešavaju u stvarnom životu, a često sadrže tragove istorijskih zbivanja. Oni istovremeno izražavaju ideju naroda o tome kakav bi želeo da bude, odnosno kako sam sebe zamišlja. U sadašnjosti oni ne mogu biti od velike pomoći, jer njihova arhetipska priroda nije nužno u kontaktu sa trenutnom stvarnošću. Što se tiče moje knjige sa takvim naslovom, ona je nastala samo kao pokušaj da se nadoknade nedostaci ovdašnjeg obrazovnog sistema, koji zapostavlja religiozne vrednosti. Zato sam u njoj pojednostavljeno preneo elemente triju monoteističkih religija, bez kojih nije moguće zaista shvatiti kulturnu istoriju svog, pa i drugih naroda.
o Koji vam se mit ili legenda posebno sviđa?
-Oduvek sam se posebno interesovao za mit o Edipu, jer on dobro ilustruje ono što sam upravo rekao o mitu kao u priču pretopljenoj istoriji. Naime, čitava povest o ubistvu oca i ženidbi majkom u stvari je transfiguracija jednog istorijskog događaja – uzurpacije tebanskog prestola mimo patrilinearnog poretka.
O Koja je vaša antička izreka?
-Latinska izreka Feci quod potui, koja u suštini znači da čovek može imati mirnu savest jedino ako u životu učini sve što je najbolje umeo i mogao.
O Da li današnje generacije imaju manje jazove prema drugim religijama?
-Možda ovo kao odgovor zvuči preterano jednostavno, ali ja mislim da je to zato što mladi danas pre svega ne znaju dovoljno o veri i ne shvataju versku tradiciju. S druge strane, ima i mnogo netolerancije, sa često strašnim posledicama.Kad bi, u nekom idealnom slučaju, svuda na svetu u školama postojala nastava uporedne religije, ubedjen sam da bi bilo mnogo manje religioznih fanatika, pa i svih nesreća koje zaslepljeni i zlom propagandom zavedeni mladi ljud izazivaju.
O Kada sanjarite, kako zamišljate svoju Srbiju?
-Kao demokratsku državu u kojoj nema nepismenih i u kojoj se sa svakog prozora svake kuće vidi bar po jedno drvo.
U jutro 23. febeuara 2022. prva vest koju smo čuli bila je strašna. Rusija je iz vazduha napala Ukrajinu!
Ceo dan sam plakala identifikujući rakete, bombe, napad,rat sa onim što se nama u Srbiji dešavalo. Jer, mi i ne umemo da razumemo tako duboko ako nismo kroz to prošli. Zašto pravoslavna braća jedni na druge? Zašto?
Da bi shvatila šta se dešava, počela sam da čitam istoriju Ukrajine. Kada sam je pročitala – zabolela me glava. O takvoj patnji, genocidu, kontradikciji nisam ni sanjala. Napisala sam drugarici u Moskvi, knjižrevnici i intelektualcu koja se stidi agresije:
– Čitala sam istoriju Ukrajine, i ne mogu da verujem da se sve to dogodilo jednoj zemlji i narodu. To je istorija apsurda!
Odgovorila mi je:
-Kod nas postoji šala: Kafku i Orvela smo odavno prepljunuli (ostavili iza nas).
Ukratko, Ukrajina mlada država, rođena tek devedesetih godina. Ali, kada je otišla, odnela je sa sobom i srce Rusije, Kijevsku Rusiju, iz koje se rodila Rusija, a kada je knez Vladimir primio hrišćastvo računa se da je Rusija postala pravoslavna. Kijevska Rusija je srce Rusije, kao što je kod nas Kosovo srce Srbije.
Ukrajina je najveća evropska država i to kakva: ima toliko plodne zemlje koja hrani da se ne može porediti ni sa jednom državom na svetu. Zapravo, Amerika i Rusija zajedno imaju otprilike kao jedna Ukrajina. Sa Ukrajinom pod skutom, Evropa nema šta da brine o prirodnim resursima i hrani koji su uvećani za jednu trećinu. Ali, gle paradoksa, iako ima bogatstvo, 85 odsto Ukrajinaca živi u gradovima. Sela su pusta!
Geostrateški je centar sveta koji bi svako poželeo.
Na istoku zemlje smešten je Donski industrijski basen Donbas, koji je bio centar vojne industrije bivšeg SSSR-a, metalurgije i mašinogradnje. Sad zamislite koliko je to veliko kad je opsluživalo ceo SSSR.
Kroz Ukrajinu prolaze svi najvažniji naftovodi i gasovodi iz Rusije ka evropskim zemljama. Od nje zavisi ruski gas.
Ukrajina kontroliše delove krimske luke i crnomorskog i kaspijskog basena koji je najveći proizvođač nafte na svetu, zajedno sa Persijskim zalivom.
Ogromna država, plodna i nema čega nema zapala je za oko moćnicima koji mogu da je se dočepaju jedino ako je zavade sa Rusijom.
Sad vera. Zašto ih pojedini istoričari nazivaju fašistima, jevrejima, unijatima i slično postalo je jasnije.
Vera je suština spora.
Rusija je nastala na području današnjeg Kijeva kada je i primljeno hrišćanstvo. Ali, tokom carske Rusije jedan deo Ukrajine je bio na krajnjem zapadu i van granica ruskog Carstva. Ni na istoku ni na zapadu, bili su prisiljeni da prihvate uniju sa papom u Rimu, pa je tako stvorena Unijatska crkva, koja ima pravoslavne obrede, a priznaje papu kao vrhovnog poglavara svih hrišćana.
Ali i tu su podeljeni: jedni su Rusini, drugi, Ukrajinci koji žive u čitavoj Galiciji sa sedištem u Lavovu, centrom ukrajinskog nacionalizma. Sveukupno, ovih unijata ili grkokatolika među Ukrajincima ima svega oko 4 miliona ili oko 8%.
Najveći broj vernika, prema statistici ima nepriznata Ukrajinska Pravoslavna crkva Kijevske Patrijaršije, nastala 1995. nakon raspada SSSR-a i proglašenja nezavisnosti Ukrajine. Ona ima oko 17 miliona vernika uglavnom u Zapadnom i centralnom delu zemlje.
Druga crkva je Ukrajinske pravoslavne crkve koja je deo Moskvovske patrijaršije (dakle Ruske Pravoslavne Crkve) – jedina priznata pravoslavna crkva. Ima oko 9 miliona vernika.
Treća crkva jer Autokefalna Ukrajinska Pravoslavna Crkva na zapadu zemlje, takođe nepriznata, sa oko 4 miliona vernika.
Ukrajina ima tako tri crkve.
I dalje ne znam ko su Ukrajinci. Istorija kaže da se do revolucije 1917, ruski narod delio na Velikoruse (današnje Ruse), Maloruse (današnje Ukrajince) i Beloruse koji i danas koriste taj naziv. Tokom perioda SSSR rođen je naziv Ukrajinac, koji označava nekog ko živi na kraju carstva.
Za vreme Staljinovog režima sledi strava I užas! Staljinov režim je nad Ukrajincima izvršio najveći genocid u istoriji Evrope kada je tokom 1932-1933 veštački izazvao glad među seljacima Ukrajine i Povoložja, nasilno im oduzimajući svu hranu. U te dve godine umrlo je viš od 7.3 miliona Ukrajinaca. Taj genocid nazvan je gladomor koji je – kakvog apsurda!- pogodio istočni, ruski deo Ukrajine, a ne zapadni. Staljin nasilno izmešta seljaka u gradove. Tipičan primer je Kijev. U njemu je u vreme carske Rusije bilo 69 odsto Rusa, 32 odsto Jevreja koji su govorili ruski, i zanemarljiv broj Ukrajinaca.
U vreme Staljina, Ukrajinci postaju većina u Kijevu.
Za vreme Drugog svetskog rata stvorena je pronacistička „Vlada“ Ukrajine, koja je zagovarala mržnju prema Rusima i Jevrejima. Ukrajinski Jevreji pobijeni su u egzekucija koje su sprovodili Nemci i ukrajinski kolaboracionisti: u mestu Babij Jar, pored Kijeva,za dva dana postreljano 35.000 kijevskih Jevreja. Svi, dakle Jevreji iz Kijeva su pobijeni.
Danas svi govore ruski jezik, i sve je na ruskoij, a ruski jezik nije službeni. Ukrajinski se širi polako ali je i zabeleženo da ukrajinski premijeri nisu govorili ukrajinski- nisu ga znali.
Mimo ikakve logike 1960.godine Ukrajini je dodeljeno rusko poluostrvo Krim. Teritorijalno nagrađena, formirala je svoje današnje granice.
Raspadom SSSR-a Ukrajina je prvi put u istoriji postala nezavisna država. Nestabilna, sa državnicima koji su se vezivali za NATO i zapadne centre.
Dok sam čitala tužnu i jezivu istoriju Ukrajine, emocije su me preplavljivale. Tuga, i uglavnom tuga. Za jadne Ruse koji su prepustili svoje srce države i tuga za jadne Ukrajince koji nisu imali sreće da formiraju stabilnu državu.
Nekoliko dana nakon napada Rusije, stigao je i naš prijatelj Ukrajinac Vladimir. Posle suza i iskrene dobrodošlice, rekao je da je kolima prešao celu Ukrajinu. Potresen, tužan, uplašen, ljut… kakav bi mogao biti. Rekao je u jednom trenutku.
-Srbi i Ukrajinci su vrlo slični. I sudbine su nam slične. Pa i jezik – rekao je.
Njedgova žena Julija još je rekla: – Neće tu biti mira. Mnogo smo podeljeni.
Pocepana nekom nevidljivom linijom na ruski i ukrajinski deo, na siromašni zapad, bogati istok – bez nade da se pomiri. Istok i jug Ukrajine su svim srcem za Rusiju, zapad svim srcem za Evropu.
A Evropa, ona čeka da se zemlja rapščerupa i da uzme svoj deo.
A mi, posmatrači sa strane, ne možemo da vidimo jasno od oblaka tuge koji nas obavija i žalosti za ruskim i ukrajinskim narodom.