Ma, ne, nije u Prištini kao što je bilo. Sad je mirnije, manje se puca, nema mnogo takvih problema. Možeš da ideš gde hoćeš. Evo, hoćeš i u „Grand“ na kafu. Može. Ama, drugačije je sve. Mada, da je bilo – bilo je. I, svašta je tu bilo. Grozno neko vreme. Ali, prođe nekako. Ne ponovilo se.
Nekom rat, a nekom brat
Sigurno da je bolje nego kad je bio rat, ali nije dobro: nema od čega da se živi. To ti je muka. Ništa ne radi, nema fabrika, nema radnika, nema proizvodnje, samo trange-frange, prodavnice… I, da ti kažem: sirotinja je uvek stradala. I tamo kod vas i ovde kod nas.
Evo, vidiš ovu kuću. Gledaj kol`ko spratova ima. Gledaj kolika je! Kao džamija. A koliko ih je samo. Kolko `oćeš. To nisu kuće od pre rata. Ne. To su stekli kriminalci. Nisu ni borci. Bili su u ratu, ali samo su pričali da se bore, a u stvari – pljačkali. Čije su pljačkali? Pa, srpske kuće! Šta, pa nema šta ja da krijem, tako je bilo. Uđu u kuću, odnesu sve živo. Tako se obogatili. Ali, krvave im ruke. Ne može s tim mirno da se spava. Ja kad ti kažem. Kako su našli milion evra kod Tačija? Pa, našli. I ne samo kod njega. Posle otišli kod brata mu, pa i tamo našli isto milion. Odkle mu? Eh, odakle mu. Zna se. Ne smem ja mnogo da pričam. Kažem ti lepo: jedni su nosili pušku, drugi i pušku i vreće. Eto, odakle im. A sirotinja, evo, vidi, ovde ti je sirotinja. Cigla, cigla, sve nezavršeno. Jedan, dvoje je u inostranstvu, a ovde ih je desetoro i sigurno je da nemaju šta da rade, nego žive od onoga što njihovi tamo u belom svetu zarade. Ali, vidiš šta ti je život. Znaš kako se ono kaže: sreća u nesreći. E, ovo što vidiš, to ti je sreća u nesreći. Znaš kako? Nesreća je bila kada su za vreme Miloševića naši morali van. Muka ih naterala, išli tamo trbuhom za kruhom. Prali klozete, ulice, zgrade i tako to. Ako nemaš da jedeš, nemaš da živiš. Oni sve pare što su stekli ubacili u ove zidove, pravili kuće za sebe, za braću. Sad je došlo vreme kad opet nemaš od čega da živiš, ali oni bar imaju kuće. Zamisli na šta bi sve ovo izašlo da nema tih kuća. Katastrofa bi bila. Za sve.
Titovo najbolje
Jedno je sigurno, nikad neće da dođe vreme kao što je bilo ono Titovo doba. Tad se živelo. I zarađivalo. To su bili dani. A ja sam ih doživeo. I sigurno je – neću više. Pa, gle ove pumpe. Nikako mi ne ide u glavu kako može da bude deset pumpi na jednom kilometru. A tako je. Ne znam šta oni rade, ali znam da su svi koji ih drže mnogo bogati. I ima šverca koliko hoćeš. Ima i oružja, ja ga, brate, nisam nosio. Kažu da ima i droge, može biti, mada i ako je ima, ova naša omladina je slabo koristi. Pa, sve bi bilo ludo, kad ti kažem.
Aha, vidiš ovu kuću. To ti je Lazića kuća, zvali su ga Ćore, i imao je najpoznatiju kafanu. Eno mu je tamo i kafana. Znaš Lazića, sina mu, on ti je sada u Beogradu, valjda je neki poslanik, ne znam? A ne znam ni da li je kuću prodao ili su mu ušli. Dobar čovek. Šta ćeš, tako ti rat donese nevolje. Rasture se ljudi po svetu. Znam ja da oni pate. I ja bih patio. A, da ti kažem i ovo za struju: možda nije u redu da se isključi Srbima struja. To ti je sad politički problem. Ali misliš da je meni lako. Moj komšija Albanac, sve vreme ne plaća struju. Pa, nisam ja budala da svaki mesec plaćam. Kažem mu: „Zaime, ne možeš tako, ti ne plaćaš, a ja plaćam i za tebe“. Kaže mi: „Mogu“. On po svome. Dođu ovi za struju, pa mu isključe, stave plombu. Čim odu, on je skine. Pa, nije u redu. Znaš kol`ka mi je plata? Mala, nema dvesta evra da zaradim. A imam tri ćerke i dva sina. Ajde, dobro, ćerke se poudavale, ali sinovi nisu ženjeni. Pitam ih: kad ćete? Oni matori već, po trideset godina imaju, kažu: „Ima vremena, još ćemo da živimo“. Šta ga znam. Nekad nije bilo tako, mladi smo se ženili, mladi decu dobijali. Možda je ovako bolje…
Kriminalci i stranci
Ovde ti para imaju samo kriminalci i stranci. I njih mrze i Srbi i Albanci. Razmeću se s parama, `oćeš ovo, `oćeš ono. Sve mogu. Zbog njih su i cene visoke. Oni za mesec dana zarade kao što ja zaradim za dve godine. Pa, gde je tu pravda. Znaš koliko koštaju ove cigarete, rade ih Bosanci?Dva evra, a treća su klasa. Nema cigareta ispod dva evra. Hleb evro. Meso od osam do deset evra. Pa ti jedi. I puši. A kola ima, možeš da kupiš dobro. Uvozimo ih iz Nemačke uglavnom, pa idu preko Albanije i kod nas. Nema carine, nema ništa, pa je cena manja. Ovaj „mercedes“, star 15 godina, košta 2.000 evra. E, ali to ti je „mercedes“. Najbolji auto. Možeš da ga voziš dva života, da imaš. Ali nemaš. Lepa, lepa Priština. Nije loše da se živi, samo da ima malo više para. I mirno je. A tamo dalje, nemoj da ideš. Daleko je Prizren. Tamo nije sigurno. Šta ga znaš. Ima ludaka kao i svuda. Ima narod i oružje, da ti kažem, nisu sve vratili. Što ideš dalje od Prištine, sve je gore. Po selima je najgore. Pojede te mrak. Drugi su to ljudi. Isti narod, ali drugi ljudi. E, `ajde sad. Srećan put i dođite opet. Ovako je govorio jedan običan čovek. Izgleda i dobar čovek. Albanac koji nas je vozio po Prištini. U sumrak jednog februarskog dana, godine 2005, za koju svi Albanci veruju da će im doneti nezavisnost.
Dejan Damnjanović se ne boji zmajeva. Kako bi kad je vitez i komandant Viteškog reda zmaja. Zvuči moderno, zabavno i mondeno. Ali Red zmaja star je skoro pa kao i srpska država. Osnovao ga je 1408. godine ugarski kralj, kasniji rimski car Žigmund Luksemburški sa namerom da štiti hrišćansku Evropu od Turaka. Počasno mesto prvog viteza uz mesto jednog od osnivača srednjovekovnog reda dobio je despot Stefan Lazarević.
Šesto dvadeset godina kasnije pravoslavno hrišćanstvo, Srbi na Kosovu i Metohiji, ponovo su ugroženi i dva viteza srpska, bez mane i straha, ništa manje moćni, Dejan Damnjanović i Srđan Stanišić pokrenuli su inicijativu da se Red zmaja oživi. Plemeniti Knez NJKV Aleksandar Karađorđević se prihvatio uloge starešine i 2011. godine na Vidovdan – formiran je Suvereni vojni viteški red zmaja. Probuđen za srpsku stvar.
– Mi smo metapolitička organizacija koja deluje na više nivoa – od humanitarnih i razvojnih projekata do konkretnijih projekata u nepostrednoj vezi sa zonama u kojima je srpsko stanovništvo direktno ugroženo, posebno na Kosovu i Metohiji – objašnjava komandant Reda Zmaja Dejan Damnjanović.
O Prikupljate informacije važne za bezbednost?
– Na osnovu analize situacije u vzi sa političkom situacijom u našoj južnoj pokrajini, zaključili smo da su nakon dolaska albanske „borbene koalicije“ na vlast u 2017. pritisci I oružani udar albanskih oružanih snaga postali vrlo mogući. Njihova opsednutost rušenjem severa pokrajine i konačnim proterivanjem preostalog srpskog življa proizilazi iz znanja da kada sever padne, isprazniće se enklave južno od Ibra od Srba.
Suvereni vojni viteški Red zmaja
Dvadeset četiri najdostojnija evropska viteza tog doba bili su članovi prvog Reda zmaja. Počasno mesto prvog viteza prema osnivačkoj povelji – prvi među jednakima – bio je despot Stefan Lazarević, gospodar Srbije. Prvi članovi su bili: Despot Stefan Lazarević, grof Herman Celjski, palatin Nikola Gorjanski, Janoš Tomaš, Stibor od Stiborice, Jakov od Sent-Laca, Jovan Morovićki, Filip Skolari, Nikola Sečenji, Karlo Krbavski, Janoš Olšan, Petar Levoj, Nikola Čaki, Pavle Besenji, Pavle Pečujski, Mihailo Nadeždi, Petar Perenji, Ivan Gorjanski i Imre Perenji kao sekretar, kancelar.
O Šta ste preduzeli u okviru svojih moći?
– Počeli smo sa organizovanjem ljudi koji bi bili spremni na sebe da prime udar u slučaju agresije na sever pokrajine.
O Red zmaja nije puka nostalgičarska organizacija?
– Ne, naravno za razliku od većine redova koji su uglavnom pasatističke organizacije bez ikakvog značaja, mi radimo vrlo konkretne stvari za našu otadžbinu i narod.
O Kako mislte da problem Kosova može da se reši?
– Teško je licitirati o ishodima jer se situacije sve brže menja. Geopolitička situacija u svetu se menja. Zbog toga je naš cilj da istrajavamo u ideji da je to naša teritorija pod privremenom okupacijom separatističkog sistema podržanog od dela međunarodne zajednice. Cilj nam je da ta privremena okupacije jednom prestane. Sve dok tako razmišljamo i delamo, Kosovo I Metohija će kad -tad biti ponovo pod punim suverenitetom Srbije.
O Da li imate osećaj da su se Srbi umorili od priče o Kosovu?
– Mislim da nisu. Malo se priča o Kosovu I Metohiji na pravi način. Možda su se Srbi umorili od spominjanja Kosova I Metohije na površan I politikantski način ali se sigurno nisu umorili od suštinskog interesovanja I eventualnog delovanja na Kosovu I Metohiji. Najviše se goovori o pregovorima. Mi smo skloni da razmišljamo o kratkoročnim i dugoročnim ciljevima I strategiji u vezi sa južnom pokrajinom.
O Kako prikupljate pomoć za ugrožene na Kosovu?
– Uglavnom od dijaspore i u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ilustracija je dostavljanje humanitarne pomoći za enklave južno od Ibra, npr. dva šlepera pomoći koju je prikupio naš predstavnik za Dansku gospodin Aleksandar Hajder. Svaka mu čast.
O Da li sarađujete sa našom dijasporom u Americi?
– Malo slabije. Ta naša dijaspora je čudna. Većina njih ima reflekse zapadnog čoveka. Dinar im je vrlo drag, figurativno govoreći I teško odvajaju sredstva za svoje u domovini. Nekada se naljutim i dođe mi da pozovem sve rodoljube u Srbiji da pomognu našu dijasporu. Oni doživljajvaju srpstvo kao folkor i obeležavanje nekih jubileja npr Generala Mihailovića. Ali, u 21. veku suština je biti General Mihailović u konkretnim okolnostima npr. na Kosovu I Metohiji pomagati tim ljudima da opstanu tamo. A ne fotografisati se sa slikom generala Mihailovića.
O Da li Srbi teško prihvataju ustavnu monarhiju?
– Mislim da je kolektivni karakter Srba, srećom, konzervativan i tradicionačlistički orijentisan, sledstveno – naklonjen ideji monarhije. Srbi kao narod naginju autoritetima, a osnova monarhije jeste autoritet. Nažalost, monarhija je od 1945.godine pod nišanom, prvo komunističkim onda liberalnim, što marginalizuje monarhiju i monarha, ali možda najveću antipropagandnu delatnost sporovde neki članovi porodice Karađorđević koji ne razumeju ni srpsko nacionalno biće ni srpski kontekst.
O Da li to može da se menja?
– Može. Postoje pravne interpretacije njegovog starešinstva. Mi pokušavamo da ukažemo da nisu svi Karađorđevići toliko odvojeni od ideje rodoljublja i razumevanja Srbije i srpskog naroda. Primer je NJKV Princ Vladimir Karadjordjević koji je zainteresovan za srpski kontekst i u kome u najopipljivijem smislu ključa srpska krv. Želimo da takva ličnost revitalizuje monarhiju.
O Šta je spor u dinastičkoj porodici?
– Ukratko: ostavina kraljice Marije prezicira da se imovina deli na tri dela, na tri sina Tomsilava, Andreja i Petra. Na žalost neki od članova dinastije to ne prihvataju I nastoje kako titulu tako I imovinu da zadrže isključivo za sebe.
O Šta kaže vaša strana?
– Mi kažemo, kralj Petar II preneo je prerogative vlasti na namestništvo a ono sporazumom Tito – Šubašić na FNRJ i na Jopipa Broza Tita, čime je de fakto Petar II abdicirao. Ne de jure, nego de fakto. Prekinut je kontinuitet nasledjivanja titule. Pravno, Karađorđevići ostaju na sceni jer se nisu sami ukinuli niti su prihvatili dragovoljno republikansko uređenje , ali kadrovski Petar II i njegova nasledna linija nemaju više kontinuitet. U tom smislu, ako bi došlo do restauracije monarhije – o tome ko je prestolonaslednik, odlučivala bi Narodna skuptšina i narod.
O A međunarodna arbitraža?
– Zašto bi nam se stranci mešali? To sami treba da rešimo.
O Zašto se ne pokrene inicijativa da se referendumom izjasnimo za monarhiju?
– Kraljevina Srbija je krenula sa prikupljanjem potpisa pre par godina ali su, mislim, pogrešno pristupili problemu. Ljudi nakon 60 godina komunizma i 20 godina liberalizma neće oduševljeno trčati ka monarhiji tek tako. Potrebna je marketinška priprema za ovu anketu ili bilo kakav referendum ove vrste.
O Kako vam Srbije izgleda sada?
– Prva asocijacija… Mi smo od 1918. krenuli u jednu vrstu oslabljivanja nacionalnog identiteta, 1945. godinje je to pojačano, ali nesumljivo najtragičniji čin je bio uvođenje liberalizma 2000, kada ulazimo u po svim parametrima najcrnju epopeju srpske istorije obzirom na okolnost da je ona u velikoj meri zasnovana na prepuštanju dela suvereniteta naše države raznim naddržavnim strukturama koje značajno oslabljuju vitalnost Srbije – na primer EU, MMF-u, Svetskoj Banci, STO-u, I sl.
O Ko kontroliše svet?
– Osnova političkog suvereniteta su ekonomski i monetarni suverenitet, a on u ovom trenutku postoji na samo tri mesta u svetu gde se štampa novac. Pravo i moć emisije novca imaju američki FED, Evropska centralna banka i Banka Japana. Te tri privatne komapnije kontrolišu monterani sistem celog sveta. Građanstvo na njih nema nikakav uticaj u okviru demokratskog sistema upravo jer je reč o privatnim kompanijama. .
Ova tri centra imaju svoje podizvođače radova i to su Svetska banka, MMF, EU, Svetska trgovinska organizacija koje funkcinišu kao kerberi u nametanju globalne monetarne I ekonomske hegemonije.
O Mi smo baš u njihovim raljama?
– Mi se na žalost načazimo u mraku autokolonijalizma od strane naših političkih nomenklatura nakon 2000. koji počiva na zameni teze. Narodu se daju lažne slobode( sodomiti, manjine i sl.) I dirigovani izbori kao nadoknada za uzimanje prave slobode odnosno suverenost.
O Od kredita koje nam daju Srbija nema ništa?
– Strane investicije u Srbiji mene uopšte ne interesuju. Figurativno – mene zanimaju srpske investicije u drugim državama. Pod sintagmom „strana investicija“ se najčešće prodaje autokolinijalni projekat zatvaranja sopstvene privrede kako bi se očistio prostor za kapital I interes anonimne ekonomske multinacionale..
O Gde je nacionalni kapital?
– Rasprodat. Nema nacionalnog valsništva nad krupnim kapitalom. Jedan od naših dugoročnih ciljeva je da ga ponovo uspostavimo. Sinonim za ovo je ekonomski suverenitet.
O Kako sa tim moćnicima da se uopšte borimo?
– Suverenističkim političkim opcijama. Samo jaki i složni čuvaćemo srpstvo i Srbiju.