Završila je filozofiju i političke nauke, studirala je klavir i falutu, svira gitaru, autorka je dve knjige, snimila je CD sa pesmama Balkana i film o Srbiji, igra tenis, slika i izlaže svoja ulja na platnu. Mnogi bi se i od pukog nabrajanja zamorili, a Danijela Sremac svakog dana širi svoj spisak interesovanja. Ide napred, uči nove stvari. U sve to, bila je i kandidat za predsednika Srbije. Zanimljiva i svestrana Danijela Sremac, baš kao i njen renesansni idol.
– Leonardo da Vinči je osoba koju sam najviše cenila još kao dete – kaže Danijela Sremac u intervjuuu koji smo vodile 20017. godine. – Kasnije još i više jer sam poštovala svestranost u njemu i renesansne ideale. Moji roditelji su me uvek podržavali u tome da se bavim svim kreativnim aktivnostima koje želim da ispunim, i zato sam se bavila raznim studijama.
O Zašto bi rođena Beograđanka koja od malena živi u Americi želela da postane predsednica Srbije?
– Zato što želim da predstavim Srbiju u svetu na jedan sasvim nov način, da koristim moje razumevanje Vašingtona i Amerike uopšte, da efektivnije guramo interese srpskog naroda, i zato što znam da se sa formulom koja se stalno vrti na vrhu Srbije i sa kojom stalno dobijate iste rezultate, neće ništa promeniti dok ne ubacimo novi faktor, a taj faktor je dijaspora. Dijaspora mora da glasa, 5 miliona ljudi unese 5 milardi dolara godišnje, dijaspora mora da udje u parlament i da prenese svoja znanja u svim oblastima jer ti ljudi rade i žive u organizovanim državama i mogu da modernizuju i pomognu Srbiji.
O Koje su tri suštinske stvari koje biste menjali u Srbiji?
– Prvo i najbitnije, da se stvori sistem u kome će zaposleni biti plaćeni onoliko koliko zaslužuju i da firme napreduju, na osnovu svojih sposobnosti i proizvoda. Drugo, transparentnost je neophodna za bilo koji napredak u budućnosti. Mora da se sve modernizuje i postane elektronski, da se tačno mogu proveriti svi podaci. I treće, da se stvore uslovi kako bi se “vratila naša pamet” iz inostranstva. Drugim rečima, svi oni koji su otišli ili da studiraju ili da rade u inostranstvu. Vratiće se tako što će se stvoriti ambijent poput ekonomskih zona i što će se reformisati ekonomski sistem Srbije. Tako će se oni vratiti u svoju otadžbinu jer će u noj moći da nađu posao.
o Da li znate kako se iskorenjuje korupcija?
– Najefektivniji način jeste da se primene metode drugih zemalja koje su uspešno savladale korupciju – kao, na primer, Singapur. Kada se uvede transparentnost i postavi dobar administrativni sistem, to će samo po sebi da iskoreni korupciju. Ovaj sadašnji sistem koji je, između ostalog, opterećen u regulativnom smislu sa previše dozvola i nepotrebnih procedura koje uzimaju previše vremena, bukvalno je plodno okruženje za korupciju jer dozvoljava birokratama da vas ucenjuju na svakom nivou, kako bi vas, navodno, stavili preko reda i „ završili vam posao”.
O Kako Danijela Sremac zamišlja podigne standard?
– Planiramo da osnujemo nekoliko specijalnih ekonomskih zona, sa novim zakonskim okvirom koje pruža fantastičan ambijent za ulagače i preduzetnike. Ove zone bi predstavljale konkurentno tržište gde bi kompanije naperdovale isključivo na bazi svojih dobrih ideja, a s time bi napredovali i svi radnici, jer kada postoji prava konkurencija, kompanije se takmiče da pridobiju najbolje ljude da rade za njih.
O Decenijama se u Srbiji politika koristi za lično materijalno napredovanje. U kojoj meri je tako i u Americi?
– U Americi je drugačije. Političarima nije data mogućost da koriste državu da bi se lično obogatili na bilo koji način jer postoji zaista transparentni pravni sistem kakav bi želela da primenimo i u Srbiji. Američki političari koji postanu poznati putem javnog posla počnu tek ozbiljno da zaradjuju kada završe svoje mandate jer tada uglavnom drže vrlo dobro plaćene govore. Ili otvore firme za lobiranje kako bi svoje iskustvo u Vašingtonu preneli klijentima.
O Da li se neopravdano predstavljamo kao veliki narod?
-Ne, jer smatram da srpski narod jeste veliki narod. Vrlo poštujemo porodicu i prijatelje, imamo fantartičnu kulturu igre i muzike, imamo divnu tradiciju sporta u kojem je Srbija dosta jaka, narod je vrlo duhovit, jakog karaktera, voli život, a imamo i vrlo lepu državu sa predivnim pejzažima, istorijskim kulama i gradovima koji su živi i dinamični. Sve to o našem narodu dugo godina promovišem kroz knjige, novi muzički CD, snimke i druge multimedijske prikaze.
O Da li vaši prijatelji Amerikanci znaju gde je Srbija i šta znaju o Srbiji, uopšte?
– Nadam se da znaju mnogo više kada pročitaju moje knjige, ali jeste istina da većina Amerikanaca ne zna za Srbiju. Amerika je ogromna država i po školama se retko uči o detaljima evropske istorije. Recimo, sećam se jedne devojčice u komšiluku koja mi je rekla da je poreklom iz Poljske ali ne zna tačno gde se Poljska nalazi. Ovo nije neko namerno američko nepoštovanje drugih naroda, nego je to zbog toga što je sama Amerika ogromna. Budući tako velika zemlja sigurno je da ima dosta stvari koje ni ljudi u Srbiji ne znaju. Ne može se razumeti Amerika preko Holivuda i filmova. Može se razumeti jedino kada u njoj živite i to dugo godina. Ameriku moraš da osetiš.
O Šta vi znate o Srbiji? Koje su prve asocijacije na Srbiju kada vas to pitam?
– Srbija је jedinstveno mesto gde od momenta kada sletim na aerodrom i dotaknem tlo, osećam se da sam dotakla moju zemlju, moj dom. Biti u Srbiji, hodati ulicama Beograda gde sam rođena, pokrene u meni ona najosnovnija, duboka osećanja da se nalazim upravo tu gde pripadam.
O Mnogo se kritikuje američko školstvo koje je, kažu, za ispod prosečne djake. Navodi se da je to školstvo koje iznedri nuklearnog fizičara koji ne zna za Dostojevskog, Bodlera, Kloda Monea, na primer?
– Amerikanci definitivno imaju specifični pristup školovanju, a to ne obuhvata jedno šire razumevanje sveta, što lično smatram da omogućava da se stvori svestrana i razumna osoba. Međutim, moram da kažem da američki sistem školovanja ima druge prednosti. Jedna od dobrih stvari je ta što deca izuzetno dobro nauče još od malih nogu efektivni, direktni i konstruktivni način kominikacije, pisanje i govor koji je logičan, koji se drži suštine u priči bez šetanja iz jedne teme u drugu a time i gubljenje smisla celog argumenta. Druga stvar, ne postoji nikakva strepnja od studenata prema profesoru. Studenti mogu slobodno da postavljaju pitanja, profesori da nagrade znanje i dobro formirane argumente koji možda čak odstupaju od predavanja. To je širina.
SELO
Sela širom Evrope imaju vrlo slične problem, a to je, kako da mlađe generacije budu sve više školovane, da imaju motivaciju da odu i nađu posao van sela. Međutim, ne može se samo pričati ljudima da se vrate u selo nego im treba omogućiti da se vrate u selo gde će moći da žive od svoga rada. Ove ekonomske zone koje želimo da otvorimo bi se upravo nalazile van grada i mogle bi zaposliti priličan broj mladih ljudi koji žele da žive na selu i koji imaju posao sa visokim obrazovanjem u toj zoni. Takođe, postoje grantovi koji nisu do sada iskorišćeni, a koji bi mogli da se primene da pomognu novim poljuprivrednicima da osnuju svoj biznis – kaže Danijela Sremac.
o Šta po vama znači biti moderan. Istetovirati telo, imati frizuru u trendu, juriti za karijerom i novcem…?Ili…?
– Pošto sam odrasla u Americi gde se uglavnom ne potencira moda, niti koji brend patika neko nosi, niti da li je neko obukao dizajnersku haljinu ili ne, već vlada jedno skormnije opuštenije oblačenje, definitivno bih rekla da je ono što odrazi savremenost u osobi razumevanje sveta, a to se ne vidi po nečijem spoljnom izgledu. Znači, može neka da bude obrazovana osoba, muško ili žensko, može da obuče najskuplju garderobu ali se vidi kada progovori ko je. Vidi se da ne zna mnogo o svetu, i da ta osoba izgovara masu nepovezanih i nelogičnih ubedjenja na bazi nekih teorija zavera, to pokazuje da ta osoba živi u nekom 13. veku i definitivno vidi se da ta osoba nije moderna.
O Zašto ljudi u celom svetu, stiče se utisak, tako halapljivo žele novac i karijeru?
– Zavisi od osobe. Nisu svi takvi. Lično sam zahvalna što sam rasla u porodici koja nije potencirala novac nego sam odgajena u duhu vrednosti da se treba ispuniti svaki momenat u nekom stvaranju, u ličnom unapredjenju u raznim oblastima. Ljudi koji ne shvate da materijalne stvari ne mogu da ispune osobu kao što može da ih ispuni stvaranje kreativnih i korisnih stvari koje mogu pomoći čovečanstvu, jednostavno propuste smisao života.
O Kojim vrednostima današnji čovek treba da teži?
– Najbitnije vrednosti su ljubav prema familiji, ljubav prema prijateljima, a takodje ljubav prema sebi, što znači da ljubavlju treba ispuniti sav svoj potencijal svakog dana. Treba uložiti sto posto sebe u posao koji radite, u usavršavanju sebe i u sticanju znanja koji vas unapređuje. Te vrednosti se ne mogu meriti u novcu nego su same po sebi dragocene.
O Da li ste razmišljali, da li čovek može da pomiri novac i etiku?
– Mislim da novac i etika ne moraju da budu na suprotnie strane. Naprotiv, u svetu gde je dobro organizovan sistem, zdrava ekonomija, i gde ljudi rade svoj posao za koji su adekvatno plaćeni, novac je sasvim prirodan rezultat pošteno uloženog truda, a time je i etički prihvatljiv.
O Danijela Sremac sigurna ima san?
– Moj san je da moja predivna zemlja postane mesto u kome svi žele da žive, jer je lepa, uređena i bogata. Da postane srećna zemlja.
Bojan Suđić, dirigent, mora biti da je srećan čovek. Ako je sreća, kako kaže, u ličnom ostvarenju, onda nema dileme.
Ali, šta je dirigent? Za većinu ljudi to je fascinantna ličnost koja čuje sve tonove koje obični ne čuju, popravlja ih, doteruje oblikuje, a onda ih tom čarobnom palicom uvezuje, nevidljivim nitima, u dražesnu predstavu za čula. Čini se kao da je posebnim čarima obdareno biće. Pod njim je i ceo orkestar, i publika, i zgrada, i ulica, i grad i država! I ceo svet!
Ovakve fikcije ne čude, jer, kako kaže maestro Bojan Suđić, već dvestotinak godina profesija dirigenta izaziva velike kontroverze, pa i među profesionalnim muzičarima.
Orkeastar bez dirigenta
– U bivšem SSSR-u se čak pokušalo i sa osnivanjem orkestra bez dirigenta, sastavljenog od najboljih muzičara, što se ubrzo završilo krahom – kaže Bojan Suđić, dirigent Simfonijskog orkestra RTS. – Da bi se pravilno ocenio kvalitet određenog dirigenta jedino merilo može biti kvalitet koji je u stanju da izvuče iz orkestra, dakle, napredak ansambla u svim muzičkim elementima u okviru jedne probe, serije proba i koncerta, kao i generalno podizanje nivoa muziciranja posle višegodišnjeg rada.
Magija na koncertu se stvara u uslovima poverenja u vođstvo i zajednički cilj, što se izvanredno oseti u publici. Simfonijski orkestar zato i predstavlja primer za uspešno poslovanje svake kompanije, pa i države.
O Šta sve dirigent mora da zna da bi bio dobar dirigent?
– Dirigent je „preuzeo posao“ od koncertmajstora i/ili kompozitora u trenucima kada je partitura postajala sve složenija i kada je sve razvijenije i samostalnije orkestarske grupe u sve većem ansamblu trebalo efikasno usmeriti i objediniti u jedinstvenoj interpretaciji dela. Nabrajanje svih potrebnih kvaliteta obično ispunjava nekoliko stotina stranica knjiga sa naslovima „idealni dirigent“ i slično.
Klasika bira duhovnije
O U kakvoj su vezi klasična muzika i obrazovanje ? Ili, da li neobrazovan čovek može da oseća klasičnu muziku?
– Klasična muzika se obraća duhovno istančanijim osobama, što sa formalnim obrazovanjem može, ali i ne mora da ima bilo kakve veze.
Puno je primitivaca sa diplomom, a postoje i mnogobrojne osobe bez mnogo škole koje daleko bolje osećaju stvari, uključujući i muziku, od „obrazovanih“. Uticaj sredine se ipak ne može zanemariti, tako da od ljudi koji su odrasli bez kontakta sa umetničkom muzikom ne možemo očekivati da imaju odnos prema njoj ukoliko se za nju ne zainteresuju i ne ulože određeni napor da je upoznaju, odnosno – ukoliko nisu zainteresovani za sopstveni duhovni napredak. Današnja civilizacija takav napredak, nažalost, ne podstiče, već se čovečanstvo u značajnoj meri kretenizuje istom takvom muzikom za mase. Klasična muzika se ne konzumira zajedno sa ekstazijem uz atak na svako moguće čulo. Ona je Božiji glas koji ima isceljujuće dejstvo na čoveka, koji ga često ne čuje zbog otrova kojim je kljukan.
O Zbog čega većina ljudi ne voli klasičnu muziku?
– Ne može da se voli ono što se ne poznaje, puno je predrasuda i nedostatka vremena i energije kod većine da bi svoje duhovne prijemnike podesili na frekvencije kojima klasična muzika komunicira- kaže Bojan Suđić.
O Koji profil ljudi, po vama, voli klasičnu muziku?
– Klasiku vole i slušaju budni, oni kojima sadržaj jednostavnih oblika muzike za mase nije dovoljan.
O Šta osetite kada slušate muziku koju volite?
– Muzika je umetnost proizvođenja emocija. Značajna je baš zato što su opisi rečima bledi prema senzaciji koju izaziva.
Mora biti da je srećan onaj ko sluša ozbiljnu muziku
O Da li biste bili srećni da nemate tako uspešnu karijeru? Da, recimo, svirate klavir, solidno, u nekom malom orkestru, za neku malu platu?
– Sreća nije materijalna da se izmeri i trajno uskladišti, već se pronalazi u svakodnevnim detaljima, neuhvatljivim trenucima, ali isto tako i odlazi. Svakako, što mudrije i ispravnije postupamo to je više i trenutaka sreće, ali ona nije data kao trajno dobro čoveku u ovom životu. Lično sam veoma privilegovan činjenicom da se bavim profesijom koju volim i u kojoj sam prepoznat, ali se ne budim i ne ležem srećan zbog sopstvene uspešne karijere, već sreću doživljavam baveći se muzikom, često i van očiju javnosti.
Uspeh voli sreću
O Da li su uspeh i sreća uvek idu zajedno?
– Uspeh je preduslov za sreću, ali on podrazumeva ostvarenost na mnogim poljima. Mora biti da je srećan onaj ko je uspešan. Uspeh u karijeri je veoma važan za opšti osećaj ostvarenosti, ali on sam nije dovoljan da ličnost ispuni potpunim zadovoljstvom i smislom, barem u mom slučaju. Poslovni uspeh koji nije upotpunjen ostalim životnim uspesima i umećem življenja čak može da dovede i do kompletnog kraha u javnosti „uspešnog“ pojedinca, što se potvrđuje svakodnevno na primerima mnogih slavnih koji su sve – samo ne srećni.
O Da li vam se dešavalo da se probudite i da vidite kako vam pred očima i čulima izmiče smisao života? Šta onda uradite?
– Sami kreiramo svoju percepciju stvarnosti, a rad na sebi nam pomaže da ona bude pozitivna. Trudim se da čašu posmatram ispunjenu, makar i malom količinom sadržaja, radije nego polupraznu. Nije teško u svemu pronaći problem, umetnost je u svemu pronaći vrednost koja objektivno postoji. Smisao leži u prepoznavanju i umnožavanju onih vrednosti koje su nam date rođenjem, viši smisao ostavljam za više oblike postojanja.
O Da li čovek mora da veruje u nešto da bi mogao da živi? U šta vi verujete?
– Verujem u Božiju promisao, kao i u mogućnost slobodnog izbora koja nam je data, bez obzira na očite „znakove pored puta“.
Verujem u dobro i pored puno zla koje nas okružuje.
O Da li je vera ( religija ) lakši put da se ljudsko biće suoči sa tom velikom nepoznanicom, sa smrću?
– Vera je kroz istoriju bila razlog nastanka ogromnog broja umetničkih dela, a smrt je kao tema u osnovi onih najekspresivnijih. Vera je odgovor na ogromni strah od ništavila i besmisla koji ophrvava čoveka od pamtiveka do danas. Tragedija današnje, sve bezvernije zapadne civilizacije jeste mirenje sa besmislom i prolaznošću, te smo svedoci sve većeg posrtanja umetnosti koja više nema ozbiljnu pokretačku moć. Čovečanstvo se okrenulo tehnologiji koja nas sve ubrzanije dehumanizuje.
Ideali isti
o Šta je bio vaš mladalački ideal?
– On je i dalje prisutan i ja ga živim, kroz načelo „ostati svoj i ne izneveriti sebe“.
O Da li postoji neko koga Bojan Suđić zaista poštujete? Ko je to?
– Podugačak je spisak ličnosti koje iskreno poštujem da bih ga navodio, svakako bih se o nekoga ogrešio. Mogu samo da kažem da su na vrhu liste oni koji su za mene najvažniji – moji roditelji.
O Radili ste u Stokholmu kao gostujući i rezidencijalni dirigent? Šta ste naučili od Šveđana?
– Shvatio sam koliko je važno imati svest o sopstvenoj kulturi i identitetu, čak i u situaciji kada se svet ubrzano menja i kada se na površini čini da su ove kategorije nevažne. Koliko je važno biti prilagodljiv i pragmatično sagledavati stvarnost, a čuvati sopstvenu tradiciju iznad svega. To je društvo reda i rada i razumevanja opšteg dobra, o čemu mi podosta znamo ali ne želimo da prihvatimo.
O Šta vas razneži kad vidite ( cvet, ptica, zec, dete, reka u smiraju…)?
– Raznežuje me novi život, fascinira me snaga i lepota prirode. Rastužuje me ubrzano odbacivanje svih ideala i tradicionalnih vrednosti na kojima je civilizacija počivala do pre samo nekoliko decenija. Zgrožava me količina laži i prevare u svetu, a još više- otupelost i strah da se stvari nazovu pravim imenom.
O Da li verujete da će za dvesta, trista godina neko delo savremene klasične muzike dobiti onu patinu, dubinu i smisao koju, recimo, danas ima Mocart ili Vivaldi? Zapravo, da li je nešto zaista kvalitetno po svojoj suštini ili mu kvalitet daje vreme?
-Pred klasičnom muzikom je izuzetan izazov, koji joj nameće današnja civilizacija. Samo prepoznajući svet i prilagođavajući se novim okolnostima, klasika može da nastavi život i van muzeja u kome danas uglavnom stanuje. Tome je posvećena armija muzičara u čitavom svetu, koja se neprestano uvećava, i to na svim kontinentima čak i tamo gde do juče klasika nije ni postojala. Tome su posvećeni i savremeni kompozitori koji ponovo pišu za slušaoce, odlažući neplodne eksperimente ad akta. Šta će od svega ostati pokolenjima – slušaćemo sa nekog udobnijeg mesta na galeriji – kaže Bojan Suđić.
Na sceni je čitav život, broj nastupa se meri hiljadama, a ravnodušnost joj je i dalje potpuno nepoznata. Uvek je sve kao prvog puta, i uvek ima te blage treme koja greje i žari po obrazima, rukama i ušima. Ali, kad Vesna Šouc podigne ruku, čarolija počinje i trema nestaje kao da je nikad nije bilo.
– Nekada je trema jača, nekada slabija, ali svakako njen ubica je samopouzdanje – kaže Vesna Šouc. – Ceo ansambl mora imati poverenja u dirigenta, a dirigent mora biti smiren, stabilan i spreman da reši svaku i nepredvidjenu situaciju (a ima ih mnogo). Ako je trema ponekad jača, ona biva savladana samopuzdanjem.
O Šta je uopšte trema? Kada ona dolazi i kako se uopšte može pobediti?
– Tremu treba prihvatiti kao sastavni deo profesionalnog života svakoga čiji posao podrazumeva i javni nastup. Moje mišljenje i iskustvo kaže da je uzbudjenje pred nastup, koje možemo nazvati i pozitivnom tremom, vrlo stimulativno. Tada se koncentracija i inspiracija dovode u maksimalno saglasje sa predstojećim nastupom, a ceo organizam je u stanju povišene napetosti. Studentima govorim da ne treba da se plaše treme ukoliko su sigurni u ono šta rade na sceni, ukoliko je sve dobro uvežbano, jer ništa im se loše od treme ne može desiti. Kada muzika krene, za tremu nema ni mesta ni vremena. Ali, ukoliko postoji neuvežbanost ili bilo kakva nesigurnost jednačina je uvek ista: neznanje radja strah, a u strahu nastaju greške. Kod mladih muzičara strah se javlja i od mogućnosti greške pred publikom. Zato mladjima govorim da je znanje ogromna, neopisiva moć. Kada znaš i kada si siguran, greške mogu biti samo slučajne, a i tada ćeš se lako snaći. Postoji i ona vrsta treme koja izvodjača “blokira”. Pedagoški rad je tada od presudnog značaja.
O Da li se sećate kada ste imali veliku tremu i kako ste je savladali?
– Takve situacije se ne zaboravljaju. Svaka „velika trema“ je prestala istog momenta kada muzika počne. Pijanistička takmičenja tokom školovanja su bila stresna, jer su im pretodile višemesečne veoma naporne pripreme. Prijemni ispit iz dirigovanja pamtim po neverovatnnoj želji, a i tremi pre izlaska pred komisiju. Prva premijera u narodnom pozorištu je bila posebno vazna za moju karijeru. Ipak, izdvajam „uskakanja“ u predstave kao najstresnije i najteže situacije. Dirigent mora poznavati svaki detalj predstave, a premijera se uvek priprema nekoliko meseci. Zamislite samo kako izgleda dirigovati, rukovoditi predstavom koju ne znate dobro, a sve u suštini zavisi od vas.
O Da li dirigent ima svog omiljenog izvođača?
– Naravno da imam svoje omiljene soliste. To su umetnici koji odgovaraju mom senzibilitetu, pouzdani, tehnički superiorni i uvek spremni na nova istraživanja. Uglavnom sam u mogućnosti da biram saradnike. Spisak mojih najdražih solista je prilično dug, pa bih ga izostavila.
O Internet i klasika? Da li se prožimaju ili suprostavljaju jedno drugom?
– Moderna tehnologija je zahvatila sve, i to ima svoju dobru i lošu stranu. Ranije su ploče mogli da snimaju samo najbolji, a samim tim su i izvodjenja bila odlična. Sada je svakom dostupno da snimi, a i da objavi snimak. Prosečan slušalac je preplavljen nebrojenim izvodjenjima potpuno različitog kvaliteta.
S druge strane, poržavam popularizaciju umetničke muzike, kao i njen maksimalan plasman na svim nivoima. Ona mora naći mesto u vrtićima i školama, u medijima, kao i u koncertnim dvoranama. Smatram da sadržaj vrhunskog kvaliteta, u vremenu prezasićenosti brutalnostima i zavodljivim površnim sadržajima, treba da pronadje svoj put do slušaoca. Potreban je mnogo veći trud nego što možemo i da zamislimo da bismo osvojili neku sasvim novu publiku. Količina vulgarnog i agresivnog sadržaja, koja je dostupna svima i u kojoj odrastaju generacije, je apsolutno nedopustiva, a posledice su očigledne.
o Kako ste se odlučili za zanimanje dirigent?
– Nakon završenog klavirskog odseka u srednjoj muzičkoj školi i brojnih osvojenih nagrada shvatila sam da želim da promenim pravac i upisala Odsek za opštu muzičku pedagogiju. Već nakon nekoliko prvih časova iz predmeta horsko dirigovanje, shvatila sam šta želim da bude moj poziv i upisala studije dirigovanja u klasi prof. Darinke Matić Marović. Dirigentska profesija je takva da podrazumeva i konstantan kontakt sa klavirom. Kada započinjem rad na predstavi, kada se ona još postavlja, ja korepetiram soliste. Takodje sam dugi niz godina aktivno koncentirala sa operskim pevačima.
O Zanimanje dirigent: ša je dobra, a šta loša strana ?
– Uvek i iznova rad sa novim ansamblima, solistima, rad na novim predstavama, koncertima, studiranje novih partitura…to je jedan veoma dinamičan život prepun novih iskušenja, dogadjaja, uzbudjenja, putovanja. Veliki je teret odgovornosti koju nosi dirigent i to jeste napor koji se mora prihvatiti. Dešavaju se ponekad u ansamblu i greške “lične prirode” na koje ne možemo da utičemo, a konačno smo odgovorni za ceo muzički tok. Na početku karijere, dok sam vodila amaterske horove, kao dirgent teško sam donosila odluku ko hoće, a ko neće krenuti na turneju ( što uvek zavisi od kvaliteta pevanja i broja dolazaka na probu ). Moji horovi su uvek brojali oko sto pevača i ja sam znala da će nekolicina njih ostati kod kuće – razočarani.
O Da li ste ikada razmišljali da odete iz Srbije?
– Volim i uvek sam volela život u mojoj zemlji. I kada je bilo najteže, ostala sam.
O Šta mi to imamo što drugi nemaju?
– Nas krase spontanost, neposrednost i lakoća kojom se komunicira. Izoštrena su nam čula za brzo snalaženje u raznim situacijama, a tome nas je sudbina na ovim prostorima naučila.
o Šta biste voleli da Srbija ima, a što druge zemlje krasi?
– Pre svega, bolji obrazovni sistem i mnogo više ulaganja u kulturu. Treba razviti i kolektivnu svest o značaju očuvanja životne okoline, mislim da smo tu tek na startnoj poziciji. Nedostaju nam disciplina i odgovornost. Ali, svi problemi su rešivi samo uz stručno rukovodjenje u svim oblastima. Jednostavno rečeno – svako treba da radi samo ono za šta je školovan i nikako drugačije.
o Šta vas ushićuje u prirodi?
– Volim reku, rodjena sam i odrasla u Zemunu. Ranije smo imali splav na Adi Medjici, a uslovi u kućici su bili slični onim na kampovanju. Takodje, obožavam zimu i sneg. Zvuci i mirisi prirode me opuštaju: zvuci vode, vetra, škripa snega pod nogama. Kao gradsko dete sam ipak najviše vremena provodila u gradu, a manje u prirodi.
o Kada se kaže cvet, na koji pomislite?
– Cvet lala, biljka – debela koka, drvo – lipa. San mi je da vidim polja lala u cvatu, u Holandiji. Debela koka je jedna neverovatno izdržljiva i lekovita biljka, ne traži skoro nikakvu negu, a pomaže mnogo. Čudesno, zar ne? Kad Beograd zamiriše na lipu – divota!
o Da li dirigent mora da bude fizički aktivan da bi imao kondiciju?
– Bavljenje sportom koristi svakom. Sigurno je da se psihofizički napori kojim je izložen dirigent lakše prebrode uz dobru kondiciju. Meni prijaju vežbe koje drži jedna balerina, a koje su kombinacija pilatesa, joge i najjednostavnijih baletskih vezbi. Volim i da vozim bicikl. Nedavno sam bila u Amsterdamu. Tamo ima više bicikala nego automobila i kad prelaziš ulicu više moraš da paziš na bicikle nego na kola! Moja koleginica ide na probu biciklom na rasklapanje, zatim sedne u voz, pa opet na bicikl, i eto je kondicija!
O Kada biste imali priliku da saznate jednu tajnu ljudskog roda, koja bi to tajna bila?
– Suštinska pitanja o nastanku i prestanku života.
O Šta od umetnosti posebno cenite?
– Ne izdvajam i ne razdvajam ih, već razmišljam o strukturi, prožimanjima, uticajima, autentičnosti.
O Osim ozbiljne muzike da li i šta slušate?
– Moj otac, Mirko Šouc, je džez muzičar, tako da sam podjednako slušala džez i klasiku, što je, dakako, uticalo na raznovrsnost moje muzičke orijentacije. Dirigujem podjednako aktivno klasiku (opera, balet, simfonijska, horska muzika) i mjuzikl. Slušam neke radio stanice, dobra izvodjenja na youtube, džez.
O U šta verujete, u ljubav, u rad, u ljude, u sebe , u Boga…?
– U sve nabrojano, samo je redosled drugačiji.
O Šta vam smeta u poslednje vreme?
– Podzemni kontejneri za smeće. Raspali, ružni i nepraktični narušavaju lepotu našeg grada. Pokrenula bih akciju za nove, pojedinačne kontejnere (staklo, papir, plastika, limenke).
Smeta mi i medijska koncepcija koju bih u potpunosti promenila. Toliko smo duboko u blatu neukusa da nam je potrebno duplo više vremena da iz njega izadjemo.