Cvet soli – moje putovanje kroz strme obale

Cvet soli – moje putovanje kroz strme obale

   Kada smo pre dvadeset godina došli u naselje iznad Jadranskog mora, gde su rodiitelji moga muža kupili plac i započeli kuću, odlazili smo na plažu Ploče, koja je tada bila divlja i pusta ali prekrasna i netaknuta, kao kakvo izgubljeno ostrvo. Tu si mogao samo da vidiš meštane koji su  u avgustu dolazili  da “ beru” so.

    Smejali smo se  glagolu „brati“ koji su upotrebljavali za sakupljanje  morske soli. Onda smo u nekom smešnom videu čuli i da  ga Cigani koriste za „ branje kartona“ što nas je još više nasmejalo.

    Vreme je prekrilo sećanje meštana koji su brali, i ja sam nastavila da kupujem , uglavnom, pašku, nejodiranu, pa iz Mrtvog mora, pa  himalajsku i razne druge  dok nisam spoznala da su stara znanja najvrednija i da ne postoji bolja so na svetu od one koju sam, na čistom mestu ne sakupiš. Vratila su se sećanja na meštanke, pa sam i sama  počela da  „berem“ , čudeći se kako te u životu sve zapravo dovede do onoga što zovemo „znanje naših baka“ i kako se ono produžava nekom nevidljivom niti koja je očigledno i mene u to uvezala.  Tako to znanje živi.

    U međuvremenu su Ploče postale jedna od najpopularnijih plaža, ali samo deo koji je kultuvisan, ogromna divljina iza ostala je nedostupna za ljude sedalačkog načina života, uz to ispunjene raznim strahovima, uglavnom od prirorde.

   Prvi put je moj podoh na so bio nespreman, ali je ulov bio dobar i doneo mi je neizmernu sreću. Tu so sam dodatno osušila na suncu i cele gode solila pomalo, kao da je neka sveta so, što u stvari i jeste.

   Druge put sam pripremila kašiku, koficu, patike za pentranje po stenama, šešir, ali sam morala da čekam jer su talasi isprali so koja se bila nakupila na stenama. Ubrala sam tek nešto malo.

   Treće put je bila ogromna vrućina a ja sam se u putešestvije koje traje otprilike dva, dva i po sata, uputila bez vode, pa sam dehidrirala i na pola puta morala da se vratim, takođe sa malim „ulovom“.

   Četvrti put je bila čudna godina, soli uopšte nije bilo.

   Pete put sam  zakasnila, stigla sam na more u septembru kada je više nije bilo.

   Šesti put sam sa prijateljicom krenula ali je ona izvrnula nogu na oštrim stenema pa smo se uz peripetije vratili.

cvet soli , moja berba

   Sedma godina je bila berićetna.  Ja sam tada shvatila d aje bilo potrebno sedam godina da naučim da berrem so.  Ubralo se skoro dva i po kilograma, što je bilo dovoljno za dve godine. U soli su bile školjkice  i krabice koje nisu mogle da prežive, pa sam dobila i so i oligoelemente i morsku dekoraciju.

   Energija sunca, mora i stena koje nisu porozne, pravila je čudo: male kristalne  barice koje su podsećale na zimu i zamrznutu vodu. To je u stvari najvrednije – cvet soli.

   Toliko cenjen kod Francuza, koji svoju   Fleur de Sel obožavaju.  U mestu Guerande, u Francuskoj, svaki glineni bazen proizvodi samo oko dva kilograma dnevno zbog čega je, i zbog ručno načina sakupljanja, Fleur de Sel jedna od najskupljih soli na tržištu.

  Cvet soli ima brojne korisne minerale i strukturu kristala. Jako je osetljiv na vremenske prilike jer potone pri svakoj kišici ili iole jačem vetru,  može se skupljati isključivo ručno, nakon čega se suši, najbolje bi bilo na drvenim stolovima, i čisti od eventualnih nečistoća.

  Mnogo truda  treba da se on ubere i ja se posle svakog putešestvija po strmim strenama vraćam oznojena i iscrpljena čak i kada to radim rano ujutru. Ne postoji snažnija aktivnost za sportiste od ubiranja nečega na strmom području što se nalazi ispod tla na kome stojite.

   Ipak, nagrada sledi. Kada se osuši dobija se prava riznica zdravlja. Cvet soli je nerafinisana so, dakle prirodna, i osim natrijum hlorida ima i drugih minerala, kao što kalcijum, magnezijum hlorid i razne druge oligoelemnte koji joj daju neverovatan ukus. Slanija je od obične kuhinjske soli i , naravno, ukusnija.

   Tu so ne koristim za kuvanje, samo dodajem u tanjir. Uzimam prstohvat zdravlja da posolim salatu, ili jelo. Daje jedinstven aromat – miris čistog mora i deluje kao molitva.

Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera

.

Ilija Rafailović, ribar kome je more dom

Ilija Rafailović, ribar kome je more dom

More je život, i bez njega za ribara nema smisla. Ali mora biti da je i moru dragu kad ima ribara. Jer kako bi drugačije izgledala tako savršena harmonija mora i ribara koja izgleda kao da jedno bez drugog ne mogu.

-Pa i ne mogu – reći će nam Ilija Rafailović, ribar sa stažom od celog života. – Ne može ribar ići na vodu bez ljubavi i strasti. Niti će mu more davati svoj rod ako toga nema.

    Nekada je Jadran bio raj na zemlji, ribe je bilo svakovrsne na sve četiri strane, a sada, vele ribari, od mora ostala je samo plava boja i betonirano dno sa vrlo malo života !

  –  Plastični otpad, fekalije i hemikalije sjedinjene, napravile su beton na morskom dnu – kaže Ilija. – Zagađenja su nesnosna. Zamislite samo koliko jedna porodica potroši deterdženta i hemikalija za ovo i ono. Zamislite sad tu velike zagađivače, hotele, na primer, kad ispuste sve te hemije u more…
    Za ribara  stigla su teška vremena. Još teža od onih tradicionalno teških.

  A seća se Ilija Rafailović, seća se vrlo daleko jer se s morem druži  najmanje pola veka, seća se da je vazda bilo teško. I kada se u ribolov išlo malim čamcima, a riba solila i sušila, a zatim kilometrima nosila do Cetinja, peške ili na magarcu, gde se menjala za brašno i meso… I danas je teško, kada se ribari modernim brzim čamcima. Svejedno se  po suncu i kiši satima bacaju i izvlače mreže dok se  na napune korpe.
– Eh, muka je to velika – kaže s uzdahom Ilija koji se seća odlično i svoje sedme godine kada ga je otac, zajedno sa braćom, prvi put iz rodnih Rafailovića poveo na pučinu. Otada, ribarili su neprestano i više ih niko i ništa nije moglo odvojiti od mora. Ribarenje je strast, i ljubav i bez toga se ništa drugo ne može ni raditi.
   -Ali u osnovi – kazaće Ilija – ribari su sirotinja. U Španiji, Grčkoj, Italiji, pa i kod nas. Težak je to posao. Sa strane izgleda lep i lak. Ploviš i loviš. Nije tako. Biju te sunce, vetar i kiša, i talasi… I tako satima.


A kada se napune mreže, ako je sreće, onda ulovljenu ribu valja očistiti. Radi se to odmah na čamcu. Čiste se škrge, vadi iznutrica da riba bude zdrava i sveža, što duže. Jer ako joj uđu bakterije u škrge, gde je najosetljivija, može da se baci. Riba se zato kvari od glave.
   I ne mora zapravo ništa da kaže ribar Ilija Rafailović. Njegove ruke, grube i ispucale i čestite, govore same.
  One kazuju kako su, u toj kući na obali mora, lovili ribu i teško zarađivali za život i njegov pradeda Ilija, deda Martin, otac Boško, pa, onda on, Ilija Rafailović i njegova braća, Dušan stariji i Branko mlađi. Oni se nadaju da će i njihovi sinovi nastaviti. I da će se prepoznavati baš po tim rukama. Grubim, smirenim i čestitim rukama koje kad miruju deluju kao da  se odmaraju.
– Ne žalim se – kaže Ilija – ali žao mi drugih. Teško se zarađuje ribarski hleb.

Ne može svaki ribar da živi od ribarenja. Koče su u lošem stanju. Država tu ništa ne pomaže. Ona samo hoće da forsira turizam, ali neće i ribare. A bez ribara i ribe, nema nacionalne kuhinje. Nema turizma!


   Stekli su Ilija i njegova braća dovoljno. Zajedno, zaokružili su porodični biznis: udružili su ribarenje sa restoranom najčuvenijim na primorju. “Tri ribara”, kako bi se drugačije zvao kad je njih trojice braće i sva trojica ribari. Tu je najbolja riba na obali, uvek sveža.

  Nekada su Rafailovići bili preslatko ribarsko naselje sa razglednice, a danas je mesto neprepoznatljivo, okovano betonom i višespratnicama. Sve se promenilo ali Rafailovići ne zaboravljaju ko su.
– Mi smo Srbi i naši su preci Srbi. Kad smo selili mog pradedu u zajedničku grobnicu, pronašli smo za to dokaz. Sa njim je na put pošla i crnogorska kapa koju je pradeda za života nosio. Kapa se raspala ali su od nje ostala znamenja. Četiri ocila. Eno ih, uokvirena, stoje na zidu. Da se zna da su crnogorska znamenja bila srpska i da smo mi Srbi – govori Ilija, pokazujući na zidu četiri ocila.

   Najviše od svega Ilija razmišlja o moru. Seća se svega što se zbilo na moru. I smrti jednog delfina.

 – Za ribare je smrt delfina velika nesreća. Desi se, naravno, da se uplete u mreže, nekada uspemo da mu pomognemo da izađe, ali nekada ne. Ja nosim jednog delfina na duši i mnogo mi je teško. Upleo se u mreže i nije mu bilo pomoći. Tog dana, i danima kasnije, ništa mi nije išlo.

   Seća se sa tugom dana kada je more bilo čisto kao suza, a prava, divlja riba  u izobilju. Više nije tako.

   – Sada i mi ponekad kupujemo ribu. Uzgojenu. Sve je manje divlje ribe. Perspektiva je, nažalost, u uzgoju – reče zagledan u plave daljine, a posle male pauze s nekim teškim umorom još je dodao:

   –   Nestaje ribe a sa njom i ribara.

    Niotkuda, s mirnog mora jedan talas zapljusnuo je pešćanu obalu i u paramparčad razbio  neprijatnu tišinu koja se beše stvorila. Ilija ga je kratko odmerio, posle čega je njegov izraz lica postao blag.  Kao da je i njega more uverilo da to ne može biti.

                             Dijana Dimitrovska

autori beograd car dušan crkva crna gora Dijana Dimitrovska dinastija doktor film gitara glumac glumica istorija istoričar knez lazar knjiga kosovo i metohija kosovski boj manastir manastiri more muzika muzičar nebojša đorđević nemanjići pesnik pisac pozorište pravoslavlje profesor profesorka reditelj slikar slikarka SPC Srbija srednjovekovna srbija stefan nemanja stefan prvovenčani svi srpski vladari teatar turci tvrđava umetnost vera