Pesma kaže da „ ide Mile lajkovačkon prugom“, ali može i da se otpeva da “ide Momo lajkovačkom prugom“, i to pravo do Amerike, do Minesote, gde je na tamošnjem univerzitetu naš Lajkovčanin – Momčilo Aleksandrić – odbranio doktorski rad o kompozitoru Fernandu Soru, postavši doktor klasične gitare. Ali šta uopšte znači biti doktor klasične gitare?
– To znači da sam imao dovoljno rezultata da upišem doktorske studije, bio spreman da uložim više godina rada da ih završim, a nadam se da znači i to da sam svojim istraživanjima barem malo doprineo sveukupnom razvoju klasične gitare u svetu – kaže u razgovoru za Balkan City Magazine Momčilo Aleksandrić, doktor gitare. –
O Kako si došao do Minesote i profesorke Maje Radovanlije?
-Profesorka Maja je zapazila rad mog kolege Filipa Živanovića i mene dok smo studirali na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Mi smo tada podjednako vežbali i solo gitaru i gitarski duo, a bavili smo se i organizacijom gitarskih koncerata i snimanja videa za organizaciju Beogradsko gitarsko (Belgrade Guitar District) društvo čiji smo suosnivači, kao i sviranjem nove muzike svojih kolega kompozitora. Sve to je jako pozitivno delovalo na nju i prilikom jednog razgovora u Beogradu nam je predložila da bi bilo dobro da apliciramo za doktorske studije na Univerzitetu u Minesoti jer je mislila da možemo da dobijemo pune stipendije za školovanje, što se i desilo.
O Gde si sve imao koncerte?
-Na svoja putovanja išao sam podjednako zarad sviranja koncerata, kao i da bih kolegama predstavio neka svoja istraživanja o gitarskoj muzici koja me zanima. Te svoje aktivnosti sam imao širom sveta, pri čemu bih izdvojio međunarodne događaje kao što su Gitarska konferencija u Melburnu, Gitarski simpozijum u Hong Kongu, Nedelja gitare u ŠenŽenu, Serijal gitare u Herediji na Kostarici, i Festival gitare u Majamiju.
O Po čemu pamtiš koncerte?
-Upečatljivija sećanja imam sa gitarskih takmičenja nego sa koncerata. Ukoliko ne računam odlaske na ukupno tri takmičenja u inostranstvo u osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi, prva značajna takmičenja u životu sam imao tek po odlasku za Ameriku, sa svojih 26 godina. To je bio ogroman izazov jer se mnogi ljudi takmiče više godina po inostranstvu pre nego što ostvare neke rezultate. Kod mene su međunarodni rezultati došli takoreći preko noći, budući da sam odlučio da se vratim takmičenjima u oktobru 2017. godine, i već u februaru 2018. godine sam osvojio treću nagradu na Međunarodnom takmičenju u Majamiju, a već u julu 2018. godine prvu nagradu na Međunarodnom Altamira takmičenju u Hong Kongu. Između ova dva uspeha, u duu sa Filipom Živanovićem sam takođe osvojio prvu nagradu na takmičenju kamerne muzike u Južnoj Karolini, i treću nagradu na takmičenju Gitarske fondacije Amerike. Zbog velikog psihološkog pritiska koji sam imao na svim ovim takmičenjima, gotovo da i dalje pamtim način na koji sam odsvirao svako delo. Posle ovih uspeha sam prestao da se takmičim jer ne vidim u tome neki smisao, a vratio sam im se da bih sebe testirao, i zato što sam znao da bih kasnije u životu žalio da se nikad nisam oprobao na velikim takmičenjima.
Što se nemuzičkih stvari tiče, svako putovanje je bilo nesvakidašnje i nastojao sam da uvek što više stvari iskusim po gradovima koje sam posetio.
O Komponuješ vlastitu muziku…Na čemu radiš?
-Svoju muziku stvaram za svoje 3D prostore u kojima nastojim da simbolički povežem vizuelne elemente koje stvaram sa zvučnim. Trenutno sam završio samo jedan, i nadam se da ću do kraja 2022. godine završiti još tri. Tada ću, nadam se, i da ih izložim virtuelno.
O Da li si želelo da radiš nešto drugo u životu?
-U više navrata sam odustajao od muzike, mada to nikada nije trajalo dugo, međutim, od umetnosti uopšteno gledano nikada nisam odustao. Mislim da je mnogo lako odustati od bavljenja umetnošću jer mnogo je razloga za to, počev od finansijskih. Razmišljao sam o tome da bih želeo da radim nešto drugo, dolazile su mi neke ideje, ali umetnost je uvek bila jača od svega. Mogu reći da sam jedan od retkih ljudi koje poznajem koji se u životu nikada nije bavio ničim osim muzikom, u poslovnom smislu, i zbog toga mi je drago.
O Da li li ćeš svoju muzičku karijeru nastaviti u Americi?
-Karijeru svakako planiram da nastavim širom sveta, a što se tiče toga gde ću živeti, to ostaje otvoreno pitanje za sada. Iako sam većinski živeo u Americi u toku doktorskih studija, veliki broj meseci sam proveo u Srbiji i Evropi, kao i na drugim kontinentima.
O Kako ti izgleda Amerika?
-Amerika mi je i dalje misterija na neki način, budući da je mnogo načina na koji ljudi tamo žive, i ne može se podvesti pod neko pravilo kao što to donekle može u manjim zemljama poput Srbije. Što više ljudi upoznajem u Americi, sve više se iznenađujem i sve manje verujem da je moguće generalizovati previše toga po pitanju Amerike, iako je ljudima najlakše to da urade.
Momčilo Aleksandrić je osnovno muzičko obrazovanje stekao u školi “Živorad Grbić” – Izdvojeno odeljenje Lajkovac, u klasi profesora Dragana Nikolića. Srednju muzičku školu pohađao je u Beogradu, u klasi profesora Aleksandra Hadži-Đorđevića, dok je na Muzičkoj akademiji u Beogradu uporedo završio master studije iz gitare u klasi profesora Srđana Tošića i kamerne muzike u klasi profesorke Tee Dimitrijević. Od 2016. godine pohađao je doktorske studije za gitaru na Univerzitetu u Minesoti, u klasi profesorke Maje Radovanlije.
O Kada je porediš sa Srbijom, šta ti se sviđa, a šta ne?
-U Americi mi se sviđa veća otvorenost ljudi i veća spremnost da se istraže nova polja i nove ideje. Takođe mi se sviđa što su ljudi spremniji na promene, odnosno u nekoj meri ih i očekuju. Ne sviđa mi se to što ne mogu da se družim na način kao sa ljudima u Srbiji, mada i to samo druženje u Srbiji je umelo da mi dosadi, tako da je možda bolje imati obe stvari u životu.
O Šta se menja u svetu klasične gitare? Da li se menja kroz istoriju?
-Klasična gitara je uvedena u akademski svet tek u 20. veku. Tada na scenu dolazi nekoliko vanserijskih gitarista kao što su Andreas Segovia i Džulijan Brim, koji su bili vrhunski umetnici svog vremena, i za koje je znala šira populacija ljudi, ne samo umetnika i ne samo muzičara. Kod nas je to bio dr. Jovan Jovičić. Ono što se desilo u 21. veku su gitarski festivali, gde se gitara sa velikih koncertnih sezona klasične muzike preselila na gitarske festivale koje uglavnom posećuju klasični gitaristi. Gde je problem nastao i zbog čega, nisam siguran, i smatram da je dužnost gitarista danas da klasičnu gitaru sa gitarskih festivala ponovo vratimo u jedan širi kulturni kontekst.
O Šta slušaš u poslednje vreme?
-U poslednje vreme slušam klasičnu muziku koja je inspirisana prostorima zbog svoje muzike na kojoj radim. Pored toga, trudim se da, kao što sam već rekao, izbegnem muzički konzumerizam.
Anja Alač, pozorišna glumica sa blistavim osmehom ne može da zamisli da se jednog jutra probudi i da jednostavno pozorište više ne postoji. Jednostavno, da ga nema. Ubijeno od praznih sedišta, nestalo je u vreme korone ili neke druge nevolje. Neće ni da zamišlja, jer je to toliko neverovatno da joj stvara nelagodu.
-Tužan bi bio život bez pozorišta – kaže Aleksandra Anja Alač u razgovoru za Balkan City Magazine. – Nezamisliv. Znam da je sve u životu sklono promeni, ali pozorište je institucija, umetnost koja može da istrpi ogromne promene i vertujem da će se prilagoditi.
-O Koliko ste oštećeni kao glumica zbog pandemije?
-Postala sam mama tako da svakako ne bih igrala u pozorišnoj sezoni. Imala sam na početku pandemije neka snimanja, i bilo je drugačije, možda malo stresnije ali malo i draže jer smo svi bili željni druženja.
Generalno, teško je jer je situacija sa zdravstvom pogodila sve nas.
O Da li glumci kod snimanja ljubavnih scerna traže kovid potvrde?
-Ukoliko si bolestan ili ti nije dobro, društvena odgovornost je na svakom pojedincu da misleći na sebe zapravo misli i na druge.
O U čemu je glavna razlika između pozorišnog i filmskog glumca?
-Neko je jednom rekao, televizija će te učiniti bogatim, film popularnim a pozorište kvalitetnim glumcem.
O U kojoj meri popularnost može da promeni, čoveka, posebno mladog?
-Verujem da zapravo može samo da ga okuraži da pokaže svoju pravu prirodu koja je do tad bila nedovoljno ispoljena.
O Da li gluma ostavi tragove i u privatnom životu ( zarobljeni u ulozi)?
-Ostavi, ali ako imate sreće, pameti i dara, divne tragove.
O Da li su isti kriterijumi da bi neko postao glumac danas i u vreme vaših roditelja, koji su takođe glumci?
– Nisu, svako vreme nosi svoje breme.
O Da li se menja gluma? Ako se menja, u čemu se menja?
– Gluma je pitanje individualnosti i zbog toga mi je teško da na ovo pitanje odgovorim.
O Da li neka uloga može da promeni glumca kao osobu?
-Može, naravno, u manjoj ili većoj meri, ostavljajući trag, tera nas da se preispitujemo, nanovo upoznajemo sami sebe, bivajući svaki put malo iskreniji.
O Šta znači danas popularnost, kada svako ima „svoj TV i svoje pozorište“ na internetu ?
-Danas živimo u digitalnom svetu, internet je platforma koja može na moćan način da se iskoristi. Kao što neko može da bude vidjen jer je vredan, može i da se samopromoviše zloupotrebljavajući je bez ikakvog smisla i pozadine koja bi tu popularnost opravdala. Mislim da je ranije bilo pravilo da iza popularnosti neke osober ipak neki radi mora da stoji, ta osoba mora ipak da vredi.
O Da li postoji neka uloga o kojoj sanjate?
-Da, uloga na filmu, neki marginalni lik, potpuno suprotan od mene privatno.
O Šta trenutno radite ili pripremate?
-Pripremam izlazak mog prvog muzičkog albuma, na kome sam autor tekstova i pevač.
O Zašto je muzika toliko važna i zašto je važno da ljudi slušaju muziku? Šta najviše slušate od muzike i šta volite da svirate?
-Muzika je univerzalni jezik, ne postoji umetnost koja nas brže od muzike može vratiti u sadašnji trenutak i obogatiti ga tom brzinom. Volim Leonarda Cohena, Joan Baez, Florence Welsch, Marka Luisa, Buč Kesidija…Sviram i domaće i strano, ali samo za svoju dušu.
O Da li ste razmišljali o karijeri izvan Srbije?
-Jako bih volela da mi se ukaže prilika da radim u Italiji.
O Šta vam se u Srbiji najviše sviđa?
-Ljudi, Beograd, kakav je nekad bio i kakav može biti. U tom medjuprostoru razapeti izmedju nostalgije i potencijala, živimo sa verom u bolje sutra.
Svaki njegov nastup je kao bomba čiji prasak traje koliko i svirka. Nenad Zlatanović, gitarista iz Beograda, za koga neki tvrde da svira bolje nego autori čija dela izvodi, daje svaki delić svog bića i svaki nanometar gitarskih žica. On svira kao da mu je svaka svirka i svaka stvar – poslednja.
Za njega zato ne postoje najbolji i najgore svirke.
– Svakoj svirci prilazim kao da je prva i poslednja, za mene nema velikih i malih nastupa, bitnih ili manje bitnih. Zato o svakom svom nastupu mislim kao o najdražem – kaže Nenad Zlatanović alijas Mr. Swagger.
O Kako ti izgleda bluz i rok scena danas kod nas?
-Ima mnogo mladih ljudi koji pokušavaju da urade nešto novo u bluzu, kao što su Petting Blues Band, Razzle Dazzle, Soul Steamers… Svakako je teško porediti sa Amerikom, ali kao i uvek, Srbija ima mnogo mladih, talentovanih ljudi koji mogu da pomere stvari sa jedne tačke. Uzevši u obzir da je bluz jedna izuzetno stara forma u kojoj je mnogo toga već rečeno, ocenio bih situaciju na srpskoj sceni veoma dobro.
O U čemu se razlikuje bluz u Srbiji i bluz u Americi, recimo?
-Veoma kompleksno pitanje i može dugo da se elaborira. Amerika kao prapostojbina bluza svakako predstavlja svojevrsni rasadnik ne samo bluza, već i mnogih drugih, slobodno možemo reći podžanrova proisteklih iz bluza. Svakako najveći broj inovacija u samoj bluz formi se pre svega dešava u Americi. Ipak, i Srbija može da se pohvali dugom tradicijom bluza, naravno uzimajući u obzir i njen sam geografski položaj. Spomenuo bih neke, meni značajne srpske bluz bendove: Strip Bluz Bend, Zona B, Raw Hide, Point Blank… Takodje, moram da primetim da kao najveća razlika i za Srbiju prepreka, ostaje jezička barijera.
O Kad bi pravio pet najboljih muzičara po tvom izboru, koji bi to bili?
o Prošle godine je objavljen CD sa muzičkim obradama u tvom izvođenju? Ko je sve na CD-u i imaš li povratne reakcije?
-Tako je, prošle godine smo objavili album na srpskom jeziku, što je bilo nešto potpuno novo za nas. Odabrali smo neke od pomalo zaboravljenih remek dela jugoslovenske rok scene i potrudili se da im udahnemo novi život. Mislim da smo u tome i uspeli, makar sudeći prema reakcijama publike, kao i onih koji su te pesme stvarali. Zahvalio bih im se i ovom prilikom na podršci i na vetru u ledja, i zaista smo ponosni na to. Takodje bih pomenuo još jednu stvar na koju smo ponosni, a to je naša prva autorska pesma na srpskom jeziku, „Da budem tvoj“, koja se nalazi na ovom albumu.
O Da li si nekad rekao, dosta mi je muzike, dođavola i gitara?
-Ne!!!
O Kad ne sviraš sa svojim bendom Texas Flood, sviraš sam. Koliko koncerata održiš nedeljno ili mesečno, recimo? Da li to zamara?
-Teško je i prebrojati. Ukupno godišnje sviram u proseku 250-300 koncerata, nekad sa bendom, nekad sam, a nekad u saradnji Petrom Miladinovićem-Perom Džoom, Nikolom Djuricom, Dudom Bezuhom, Bojanom Stamenovim… Zaista mogu reći da sviram često, ali sviranje je pre svega ljubav, tako da mi nije nimalo zamorno.
O Šta je teže, praviti obrade poznatih muzičara ili stvarati nove stvari?
-I jedno i drugo je na specifičan način teško, ali je i veliki izazov i na poseban način – uživanje. Obraditi pesmu na samo tvoj način i dati joj neki lični pečat, takodje zahteva stvaralački momenat, donekle, kao što je potrebno i za stvaranje novih pesama. I u jedno i u drugo treba utkati deo sebe da bi bilo pravo.
-Za razliku od nekih drugih pravaca u muzici, bluz se bavi svakodnevnim temama kao što su ljubav, socijalno-društveni odnosi… Zato je rasprostranjen u svim kategorijama društva. Život nije samo veseo, niti samo tužan. Takav je i bluz.
O Da li bi umeo da po izgledu čoveka pogodiš koju muziku sluša?
-Poučen iskustvom, rekao bih da slušanje muzike ne odredjuje fizički izgled. Muzika se sluša pre svega srcem i dušom, pa je važno ono što je iznutra.
O Da li muzičar, dobar muzičar, može da živi od svog rada u Srbiji?
-Texas Flood je svakako dokaz da je to moguće, mada je potrebno mnogo rada i odricanja. Nije lako, potrebno je posvetiti mnogo vremena, osim samoj muzici, marketingu, medijima, a iznad svega, živim nastupima i interakciji sa publikom. Osim što je neophodno da bude, podrazumeva se, izuzetan u svom poslu, važno je i da taj posao voli i živi za njega. To je recept za uspeh ovde (a verovatno i svugde).
O Da li si ikada želelo da živiš na nekom drugom mestu?
-Pojavom interneta, svet je postao globalno selo. Tehnika nam omogućava da pratimo trendove i uklapamo se, samim tim idemo u korak sa svetom, pa se ne osećam ograničenim za svoju delatnost životom u Srbiji. Mada volim svoju zemlju, voleo bih da posetim neke od prestonica bluza, kao što su Ostin Dalas, NjuJork, Čikago, i piti sa tog izvora, te učiniti svoj izraz još boljim.
O Šta slušaš, inače, ovih dana?
-Uglavnom uživam u ambijentalnoj muzici. Već neko vreme na mojoj pleisti se nalazi Vangelis, a od skoro se tu sve često (ako ne i redovno) nadju i Karrunesh,Oecan Elzy…
O Kako ti izgleda Srbija danas?
-Višeslojno…
O Kada bi o bluzu trebalo da se izraziš kroz asocijaciju, šta bi to blo? Tuga, bunt, potraga, radost, polja, Misisipi, giatara…
-Jednostavno – život, sa svim svojim svetlim i mračnim trenucina.
Rambo Amadeus ponekad razmišlja o slavi. Potreba za njom je čudna težnja i valja je razmotriti. Slava tera ljude da čine one stvari koje ni za šta drugo ne bi uradili. Tera ih da poginu za nju, razmišlja Rambo Amadeus . Uskaču takvi ljudi, koje je zaposela želja za slavom, niotkuda pred kamere, mašu mahnito sa tribina, a kada se dočepaju mikrofona misle da su osvojili svet. Slava opseda većinu, razmišlja naglas Rambo Amadeus. Sanjaju oni svojih pet minuta, kao da je u njima sav život, i anonimnost ih užasava. Slava je njihov cilj.
Zašto neko silno želi da spoj život izloži javnosti, da ga tapšu po leđima, i da mu se lažno smeše…? Zašto je slava za njih droga? Rambo Amadeus, muzičar, odgovara:
– Poznatost daje moć, i finansijsku i seksualnu, skoro kao vlast. Zato je silno žele.
O Šta vi, iskreno, osećate kada ste pod svetlom reflektora?
– Vrućinu, dosta je vruće. Uglavnom sam fokusiran na ono što radim, na svirku, improvizaciju, komunikaciju s auditorijumom, nemam vremena da se samoreferišem u tim trenucima.
O Šta vam smeta u današnjem društvu?
– Smeta mi što se sve ceni kroz novac. Preko medija se stimuliše „ konzumerstvo”, potrošački mentalitet, banalnost i površnost.
O Da li ste ikada upoznali čoveka kome se divite? Ko je to, ako jeste?
– Divim se mnogim ljudima, većina njih se ne bavi javnim poslom. Ali evo, od poznatih, svakako, Isidora Žebeljan, naša fenomenalna kompozitorka. Slikar Vojo Stanić, jedriličar Milivoj Dukić.
O Zašto je naše društvo uplašeno stado?
– Ostala navika još iz doba Turaka, valjda… ne znam…
O Da li imate osećaj da ništa više nije istinito? Da je većina stvari laž,počev od proizvoda, znaja, tehnologije, do ljudi koji imaju brutalni lični marketing…?
– Živimo u tzv. “ Post truth society” . Istina više nije važna. Važan je naš doživljaj realnosti, još važniji virtualni svet koji nam se nudi. Ipak je mašta prva osobina koja nas razlikuje od životinja. One žive samo u pukoj, šturoj realnosti , prikovane za biološke zakone i nužnosti. Čovečanstvo je otišlo u neku višu, apstraktniju sferu u kojoj je istina sasvim marginalna.
o Da li imate recept kako da odrastao čovek koji je nešto i prošao – ne poludi od razočaranja, ogorčenja i nepravde?
– Ljudi previše prate žutu štampu i televiziju, gledaju reklame, na kojima su neki bogati lepi, srećni ljudi, sve ih to zajedno baca u depresiju. Mentalna higijena je nužna, čuvati se štetnih sadržaja, naročito TV reklama, posvetiti se prijatnim korisnim sadržajima, naravno i raditi posao koji volite. Ako baš ne možeš da biraš posao, možeš hobi, možeš da struktuiraš slobodno vrijeme.
Treba se truditi da mi drugima, slabijima od sebe, deci, na primer, ne pravimo nepravdu, i…količina nepravde u društvu će se drastično smanjiti.
O Kada se sagledaju iskustvo i razum, da li ste, sa ove distance, za to da čovek treba da ćuti dok ne prođe „nevreme” ili uvek, uvek treba da se buni?
– Čoveku ne sleduje ništa što nije stekao pregovorima. Stalno treba pregovarati, boriti se za svoja prava.
O Da li se vi bunite? Kako? Protiv čega?
– Ne bunim se, nego pregovaram, svakodnevno. Ako dodje do toga da se bunim, to samo znači da nisam mudro pregovarao prethodno, ili da je dogovor iznevjeren.
O Da li ste prodavali svoje ideale za interes?
– Da, radio sam za novac na nekim estradnim proizvodima koji mi se uopšte ne dopadaju, koji su suprotni mojim uverenjima. Nisam ponosan na to. Možda može da mi se oprosti jer sam bio mlad. Bilo je to devedesetih.
O Da li ste stradali nepravedno?
– Ko nije? Ipak, mnogo manje nego da živimo u džungli, gde bi svi bili samo plen jačem.
O Da li verujete da čovek koji počini zlo može mirno da spava? Ili, drugačije rečeno, da li on može sebe da ubedi da nije činio zlo uprkos tome što ga je činio?
– Naravno, u tome je i štos. i Hitler je bio ubijedjen da čini izvanredno plemenit posao za Nemačku. Put do pakla popločan je dobrim namerama, nije uzaludna ta izreka.
O Da li ste vi srećan čovek?I da li ste upoznali nekog stvarno srećnog?
– Da, da, naravno. Sama činjenica što sam živ je već pola moje sreće. Za ovu drugu polovinu se nekako dovijam sam.
o Šta je jače, dobro ili zlo? I zašto?
-Čim postojimo, čim se svi zajedno ne pržimo u paklu ili ne gušimo u besmislu nepostojanja jasno dokazije da je jače dobro.
O Da li ste iz prve ruke videli da je nekoga ko je činio zlo u životu stigla zaslužena kazna?
– Uf, to je vrlo klizav teren. Ponekad sam video da je neko imao dobru nameru, a svojim delanjem uzrokovao veliko sranje, po nekad neko učini nešto što je loše, pa ispadne u stvari dobro po okolinu.
Zločin i kazna, velika tema. Ja se ne usudjujem da sudim drugim ljudima, samo pazim da sam ne budem neuvidjajan, bahat, nemaran, jer te osobine znaju da uzrokuju drugima štetu.
O Da li verujete da ljude stigne zaslužena kazna? I obratno, da budu nagrađeni za dobro delo?
– Pa, ljudi koji čine dobro, istog trenutka su nagradjeni veoma lepim osećanjem, koji ni sa čim ne može da se uporedi. Stvar je tako regulisana na hormonskom nivou , čini mi se.
– Ne znam za ove što čine zlo, ali primećujem da dosta ljudi koji krše zakon zaglave u zatvor, to je sasvim dobra civilizacijska tekovina.
O U šta vi verujete: u ljudskost, u lepotu, u tvorca, u prirodu, u boga, u Boga…?
– Verujem u ljudski rod, jer bližeg roda od toga zaista nemam. Verujem u civilizacijske tekovine. Točak, vatru, struju, vakcinu. Nauku.
O Da li se nama samo čini da onaj ko je gazio preko drugih, ko je krao, otimao, ko se na prevaru obogatio – živi normalno i lepo?
– Pojma nemam, nisam zalazio u kuće i intimu ljudi čije ponašanje ne cijenim. Znate, krokodilu je sasvim lepo kad proguta nevinu srnu i vari je kulirajući u mlakoj vodi močvare. Ali ja se nikad nisam divio krokodilima.
O Šta je vaš smisao života? Zbog čega ste vi rođeni?
– Meni je smisao da povećam količinu sreće u kosmosu. Uključujući i moju ličnu, naravno. Ne verujem u koncept žrtvovanja za druge, taj koncept se iscrpi jako brzo.