Evdokija Anđel je bila prva strana princeza na nemanjićkom dvoru i nema sumnje da je i zbog toga plenila pažnju. Ali, pre svega bila je lepotica koja je svojom pojavom „ obasjavala Vizantiju svakoga jutra kada se probudi, na radost podanika“. Stigla je u Srbiju neposredno pošto je ugovoren brak između nje i Stefana Nemanje, koji će kasnije postati prvi srpski kralj i dobiti naziv Prvovenčani.
Brak koji neće biti srećne ruke, ugovorili su u to vreme vladar i stric prekrasne princeze vizantijski car Isak II Anđel i otac Stefanov-veliki srpski župan Stefan Nemanja.
Princeza je stigla u Srbiju 1191. godine i njena pratnja je dovela do Skoplja, buduće srpske prestonice do koje će se isto tako pratiti kasnije i neke druge vizantijske princeze – srpske snajke. Bila je veoma lepa i mora da je mladi Stefan bio presrećan kada je ugledao kakvu su mu ženu namenili.
Sigurno da je takva lepotica i na srpskom dvoru izazvala veliku pažnju i divljenje zbog svoje lepote. Mora da joj je bilo teško u početku, jer su postojale velike sociološke, kulturne i ekonomske razlike između Carigrada, koji je bio centar sveta i Srbije, zemlje u usponu.
Brak je sklopljen, počeo je lepo i deca su polako dolazila na svet, najpre sin Radoslav, pa Predislav, Vladislav i ćerka Komnena.
Srpski istoričari su zabeležili da su deca bila vaspitana mahom u grčkom duhu. Podvlači se i da je tako Radoslav, najstariji sin koji će postati naslednik, bio toliko progrčki orijentisan da se jedva smatrao Srbinom.
Izgleda da je sve bilo u redu u periodu dok je Srbijom vladao veliki župan, ali su se stvari počele menjati kada je on za naslednika, imenovao baš Stefana a ne Vukana koji je bio stariji sin i kome po primagenituri pripada žezlo. Počeli su problemi među braćom i bitka za presto.
U jednom trenutku Vukan uspeva da zbaci mlađeg brata Stefana sa prerstola i vlada, ali tek dve godine. U tim prelomnim trenucima za državu, prelamala se i lična sudbina supružnika.
Lepa srpska županka, iznenada, jedne noći, izbačena je samo u košulji na ulicu! Ima onih koji kažu da je izbačena potpuno gola.
Jedni su govorili da je Stefan zatekao Evdokiju u preljubi zbog čega je postupio tako naglo i dramatično. Drugi izvor kaže da je županka imala šugu i da je Stefan proterao iz straha da i njega ne zarazi. Postoje i treći navodi koji kazuju da je Stefan često bio sa drugim ženama što je Evdokiju naljutilo, pa je ona želeleći da mu se osveti za prevare koje je i sama činila.
Uglavnom, mnogo se u istoriji spomiju preljube, a gde ima dima ima i vatre, pa većina istoričara smatra da je izvesnije da su one bile izvor ove Stefanove preke odluke. Takođe smatra se da je logičnije da je Jevdokija uhvaćena u neveri, što potkrepljuju njenim ponašanjem koje za srpski dvor nije bilo prikladno.
Uglavnom, Stefan je bio strašno ljut kada je svoju ženu izbacio iz dvora samo u košulji ( ili bez nje). Ali i sam je bio dugo povređen jer će kasnije zapisati da je jedna od najvećih vrlina i težnji čoveka časna žena:
„Časna žena u domu muža svoga draža je od svakoga bisera i dragoga kamena“ , zapisao je.
Evdokija se našla u košulji na ulici i da nije bilo Vukana – ko zna kako bi prošla. Vukan je sklonio Jevdokiju u svoju kuću, dao joj odeću, i ona jew neko vreme boravila kod njega. Zatim je džentlmenski dopratio kući u Carigrad.
Tu će carigradska crkva razrešiti brak Evdokijije i Stefana 1202. godine i zvanično. Stefan i Evdokija u braku su bili deset godina. Deca koju su imali po tadašnjim običajima ostala su na dvoru.
Kada se vratila u Carigrad Jevdokija se brzo snašla. Izvori kažu da je postala ljubavnica Aleksija Duke Murzufla, koji će početkom 1204. godine postati car, pošto je a Evdokijinog oca cara Aleksija III prognao. Bivša srpska snajka će se udati za svog ljubavnika, ali ni tu neće biti srećnog epiloga.
Prvom prilikom Aleksije III će mu se osvetiti i to tako što će, vrativši se iz prognanstva, naložiti da ga oslepe. U jeku krstaške najezde, nesrećnog Murzufla će krstaši zarobiti a zatim i pogubiti.
Očajna, ljuta i nesrećna Evdokija, nije mogla ništa.
Na kraju se udala i treći put, za Lava Zgura, vizantijskog velikaša koji je vladao Korintom. Ni tu nije doživela sreću. Zgur se 1208. godine ubio pošto je bio opsednut i bez izlaza u tvrđavi koju su opseli Latini.
Nestala je sa istorijske scene pošto se odselila kod svoje sestre u Malu Aziju.
Burne ljubavi i brakovi čekali su i našeg Stefana, koji će se takođe još dva puta ženiti, najpre sa bugarskom princezom a zatim sa mletačkom-Anom Dandolo koja će umreti pre nego što će iz Vatikana stiću prva srpska kruna.
Te 1217. godine, poseban papski legat je preko Splita stigao u Srbiju noseći krunu za Stefana kojom je iste godine krunisan. Venčao se sa krunom, što je drevni izraz, i dobio naziv – Prvovenčani.
Ana Nemanjić, u dinastiji Nemanjić prva srpska vladarka, imala je decu čija slava i danas plamti, a za nas je i dalje žena neznanog roda.
Majka Svetog Save, Stefana Prvovenčanog, Vukana i još dve, možda i tri kćeri ušla je u srpsku istoriju iz neke tišine koju ništa ni do dana današnjeg ne remeti.
Žena sa kojom se oženio Stefan rodonačelnik dinastije Nemanjić, intrigira istoričare koji ne mogu da reše misteriju odakle se ona pojavila i koje je njeno poreklo. Mozaik se slaže godinama i sporo napreduje sigurno i zbog toga što postoji nekoliko pisanih navoda, od kojih se ne zna koji je tačan a koji pogrešan, o Aninom poreklu. Oni su prilično različiti i idu dotle da jedni tvrde da je Ana bila bosanska princeza, drugi da je bila francuskog roda, treći da je bila ugarska princesa, četvrti da je grčkog porekla…
Dva krina
Tronoški letopisac je zabeležio da je Ana kći francuskog kralja i o tome donosi ovu legendu: „Kad se Nemanja spasao od braće, pomoću Sv. Đorđa, pobegne preko mora. Primi ga francuski kralj i zbog njegovog časnog držanja, mudrosti i mužestva dade mu kćer Anu za ženu. Živeo je duže vremena na dvoru kralja francuskog, svoga tasta, i tu su mu se rodila dva sina, Stefan i Vukan. Izaslanstvo srpskih velikaša dođe francuskom kralju da moli za Nemanju. Kralj pusti Nemanju i dva sina njegova, koje nazva pri rastanku „dva krina svoja’ kao „znamenje krvi francuskog kralja'“. Tako dođoše u pečat Nemanjin „dva krina“, a time Tronošac objašnjava i unošenje dva krina u grb „beli orao“ koji je Nemanja uzeo kad je raširio svoje carstvo. Istoričar Miodrag Purković navodi podatak da je Ana „roda fruškago“, dakle Francuskinja, ali je dodao da za to nema potvrde.
Od mnogo istorijskih tvrdnji najbliža istini zbog nedostatka argumenata je zasada tvrdnja Ilariona Ruvarca koji kaže: „Stefan Nemanja izrodio je sa suprugom Anom, neznana roda, sinove i kćeri…“
Pišući opširne biografije oca Stefana Nemanje, i Sveti Sava i Stefan Prvovenčani majku pominju tek uzgred. Razlog je srednjovekovni položaj žene koji slabijem polu nije dao neku ozbiljnu ulogu osim uloge majke i supruge. Uz to, srednjovekovni pisci bili su uglavnom monasi, pa i tu valja tražiti razlog zbog koga se o ženama nije mnogo pisalo. Pominjane su monahinje, kao što će kasnije, kada se Ana bude zamonašila, o njoj biti reči u zapisima kao monahinji Anastasiji.
Srednjovekovni biografi nisu zabeležili gde su se Ana i Nemanja upoznali, kada su se uzeli i gde. Možda je brak sklopljen 1142/43
Teodosije hvali vrline Stefana Nemanje i pominje Anu, ali samo uzgred:
„Taj spomenuti muž, blagočestiv, bogobojažljiv, ništeljubiv, hrabrošću i vojnom veštinom sjajan kao niko drugi, svima dobrima na zemlji u sreći veoma izobilan, a uz to vrlinom, bezlobnošću i pravdom, milošću i krotošću ukrašen , uze, po zakonu, sebi ženu po imenu Anu“.
Domentijan o ženidbi Nemanjinoj kaže da je Nemanja “ došavši do mladićkog doba stupio u zakoniti brak i da mu je dat deo otačastva njegova, i to istočna strana”.
Od sina mu Save doznajemo da se nije dvaput ženio, već jedanput. Stefan Nemanja osim „žene svoje (Ane), Bogom danoga prvoga venca… ne bi učesnik drugoga braka“.
Zna se da je Ana dobila poslednjeg sina Rastka u poznim godinama i da je to bio dar Božji. Ako je Rastko rodjen 1174. godine a ona oko 1125. znači da je imala oko pedeset godina kada ga je rodila. To je za ono doba bilo prilično.
U Žitiju Svetoga Save monah Teodosije zapisao je da su posle Vukana i Stefana imali želju da dobiju još jednog sina: „Mnogo vremena prođe i ne rodi više pomenuta blagočestiva Ana. Radi toga bejahu oboje u tuzi i žalosti jer im duše mnogo željaše da dožive još jedno dete.“
Monah dalje piše: „Molili su se Svemogućem, svako za se, sa suzama: Vladiko Gospode Bože Svedržitelju, Koji Si negda poslušao Avrama i Saru i ostale pravednike koji su molili za čedo, usliši danas i nas, grešne sluge Svoje što Ti se mole. Daj nam, po Tvojoj dobroti, da dobijemo još jedno muško čedo, koje će biti uteha duši našoj i Tobom naslednik naše države i žezal starosti naše, na koga ćemo položiti ruke i počiniti. I dajemo Ti zajedničke obete: od začeća deteta od prirodne zakonite ljubavi i od postelje odlučićemo se, i svako za sebe u čistoti tela sve do kraja života sačuvaćemo se.“
Nije samo Anin život misterija. I druge žene zadesila je slična sudbina. Gorka, svakako, jer se da nas ne zna da li su Ana i Stefan Nemanja imali dve ili tri kćeri.
Monah Teodosije navodi da su imali i kćeri, ali koliko – to se ne zna. Podatke o ženskoj deci njihovoj sakupio je istoričar Miodrag Purković. On kaže da takozvani Novakovićev rodoslov pominje Nemanjinu kćer Vuku, a Tronoški rodoslov kći Devu, za koju se kaže da je sahranjena desno od ulaza u prvu pripratu u Studenici, levo od svoje majke… On takođe ostavlja mogućnost da su imali još jednu kćer, da ih je bilo tri.
Rodoslov
„Na rodoslovnom stablu Nemanjića, živopisanom oko 1330. u priprati crkve Pećke patrijaršije, naslikana je pored Nemanjinog sina Vukana jedna ženska figura i obeležena je kao Efimija. To bi mogla da bude Nemanjina kći, kao što se u nauci već pomišljalo. Ako bi ovo bilo tačno, onda se ova treća Nemanjina kći nije udavala. To se vidi po tome što su na Lozama Nemanjića u Gračanici, Peći i Dečanima slikane samo one princeze koje se nisu udavale, koje su ostale do kraja života Nemanjićeve…
Ako se zna da su sinovi prvo obrazovanje dobnili od svoje majke, onda je Ana bila obrazovana žena. Ako je bila obrazovana bila je plemenitog roda. Deci je usadila ljubav prema knjizi i pobožnost koja će Rastka dovesti do svetitelja.
Ana je bila nežna prema deci. To se najbolje vidi iz podatka da je Rastko, kada je odlučio da ode na Svetu Goru, zatražio dozvolu od roditelja da ide u planinu u lov, da se ne bi dosetili gde ide. Od oca je dobio blagoslov a mati “ kao svaka mati, zagrli ga i celiva s ljubavlju, pa ga otpustiše s mirom, ali mu zapovediše da se brzo vrati. Jer ne znađahu da neće tražiti jelene, no izvor života, Hrista, da NJi-me napoji ujelenjenu dušu svoju, raspaljenu ognjen od čežnje ljubavi NJegove“. Kada su se iz lova vratili pratioci Rastkovi i saopštili roditeljima o nestanku sina, „od žalosti umalo ne svisnuše“.
Da bi je utešio, Stefan Nemanja joj je rekao: „Budite hrabri, nećemo se žalostiti zbog ovoga! Neće propasti sin moj. Bog, Koji mi ga je mirne nade dao, udostojiće me da ga vidim i da se nasitim ljubavi njegove.“
Monah Sava će još jednom pomenuti Anu u pismu u kome oca poziva u manastir a “ dobra gospođa i mati moja na isti način, radi Boga, kod kuće od svega da se oslobodi!“,
Nemanja i Ana su to učinili. Na Blagovesti 1196. godine odrekli su se svetovnoga života i iz ruku episkopa Kalinika primili monaški postrig.
Stefan Nemanja je dobio ime Simeon, a njegova žena Ana ime Anastasija. Simeon je otišao u svoju zadužbinu Studenicu, a Anastasija u manastir Sv. Bogorodice u Toplici, pošto su svoja blaga podelili ubogima i rastali se od dece
Danas je to razrušena bogomolja čija se lepota ni u ruševinama nije mogla naružiti. Čeka obnovu, ili bar jedan natpis koji će ukazati da je reč o zadužbini Nemanjića koju je Nemanja darivao Ani rečima :. “ Časna žena u domu muža svojega, više vredi od bisera i dragog kamenja”.
Nauka je bar nešto razjasnila. Utvrđeno je da su ostaci monahinje Anastasije u priprati Bogorodične crkve manastira Studenice. Umrla je 22. juna 1200. godine. Srpska pravoslavna crkva je proglasila sveticom.
. U Studenici, iznad njenog groba očuvana je freska na kojo je prikazana monahinja Anastasije kako kleči pred likom Sv. Bogorodice, kao i natpis: „Presvjataja Djevo i Boga našego mati, primi moljenija rabje svojej monahinji Anastasiji.“
Monah Simeon i monahinja Anastasija, ipak, počivaju zajedno.
Dijana Dimitrovska
objavljeno Balkan City Magasin
Otac Desa
M. Orbin piše da je Desa, koji „vladaše u Humu, sve do Kotora, i u Gornjoj Zeti“, imao tri sina: „Miroslava, Nemanju i Konstantina, i oni behu pametni ljudi i dobri ratnici“. Posle očeve smrti nastavili su da vladaju u pomenutim oblastima, i „počeli su težiti za kraljevstvom Raške i Donje Zete. Skupivši, dakle, jaku vojsku uz pomoć bosanskog bana koji beše tast Nemanjin, pođoše u Zetu protiv kneza Radoslava.
Да бисмо пружили најбоље искуство, користимо технологије попут колачића за чување и/или приступ информацијама о уређају. Сагласност са овим технологијама ће нам омогућити да обрађујемо податке као што су понашање при прегледању или јединствени ИД-ови на овој веб локацији. Непристанак или повлачење сагласности може негативно утицати на одређене карактеристике и функције.
Функционално
Увијек активан
Техничко складиштење или приступ је стриктно неопходан за легитимну сврху омогућавања коришћења одређене услуге коју изричито захтева претплатник или корисник, или за једину сврху обављања преноса комуникације преко електронске комуникационе мреже.
Преференце
Техничко складиштење или приступ су неопходни за легитимну сврху чувања преференција које не захтевају претплатник или корисник.
Статистика
Техничко складиште или приступ који се користи искључиво у статистичке сврхе.Техничко складиште или приступ који се користи искључиво у анонимне статистичке сврхе. Без судског позива, добровољне сагласности од стране вашег Интернет провајдера или додатне евиденције треће стране, информације сачуване или преузете само за ову сврху се обично не могу користити за вашу идентификацију.
Маркетинг
Техничко складиште или приступ су потребни за креирање корисничких профила за слање реклама или за праћење корисника на веб локацији или на неколико веб локација у сличне маркетиншке сврхе.