Vršačka kula na bregu do neba

Vršačka kula na bregu do neba

  Ima jedna ravnica u Banatu, u Vojvodini, koja ima breg koji dopire do neba. Kada vetar rastera oblake, ukaže se na bregu tvrđava. Vidi se sa svih strana, „sa sedam dana  putovanja“, kako je pisao Evlija Čelebija 1664. godine u svojim putopisima kroz naše krajeve.  

  Sa vršačkog brega za lepih dana vidi se drugi breg, Avala.

  U vreme našeg putopisca bila je to “ lepa građevina od kamena na nekim mestima tako oštećena, da u zimskim danima pastiri u nju kroz razvaline uteruju ovce. U njoj ne obitavaju ljudi.”

  Posle rekonstrukcije 2015. godine postala je još lepša. Ali, tek rekonstrisani zamak koji budi maštu, u koji je Srbija uložila 70 miliona evra,  oštećen je, međutim, prošle 2021. godine u nevremenu. Vetar čiji su udari dostizali 180 kilometara na sat tada je odneo krov od šindre, pa vršačka lepotica čeka završetak radova da bi opet zablistala.

  Ne zna se kada je tačno izgrađeno utvrđenje na 409 metara visine na vršačkom bregu. Istoričari navode da je najverovatnije zamak nastao posle 1430. godine u vreme despota Đurđa Brankovića. To znači da je vršačka tvrđava malo mlađa od smederevske.

 Ali magično mesto na vrhu brega bilo je oduvek pozicija koju su želeli  svi svi ti silni narodi koji su prohujali kroz vojvođansku ravnicu. “ Breg koji dopire do neba” kako je zapisano u jednom starom rukopisu, bio je glavno mesto za razne vojske u prošlosti. Odatle se pogled pružao unedogled, na sve četiri strane sveta i neprijatelja si mogao da uočiš na sedam dana jahanja odatle.

   Mnogi su narodi  prošli  vojvođanskom ravnicom. I Ratnici i trgovci, jer je pored  vršačkog brega prolazio čuveni ćilibarski put koji je spajao Baltik i Transilvaniju sa Sredozemljem i Malom Azijom.

 Bili su tu Avari,  Huni, Sarmati, Dačani, Rimljani, pa Sloveni koji su dali ime gradu-Podvršan.

  Osvajaju je u srednjem veku Turci. Vršačka kula pala je kada i prestonica: Turci su je zauzeli 1439. godine.  Gospodar Smederava i srpski  despot Đurađ Branković se povukao u Banat, koji se tada nalazio u južnoj Ugarskoj. Turci su gospodarili Vršačkom kulom  skoro dva veka. Napustili su je tek u prvoj polovini 17. veka.

 Bila je porušena i ruinirana jer je mirovni sporazum to nalagao (po odlukama Karlovačkog mira utvrđenja su se rušila ili onesposobljavala).  Tako je Vršačka kula dočekala oslobođenje od turskog ropstva u lošem  stanju. Poslednji „stranci“ koji su je držali bili su Austrijanci, ali će i oni otići.

U njoj će ostati samo princeza na koju je neko bacio čini i pretvorio je u zmiju. Legenda kaže da još niko nije uspeo  da je oslobodi od čini, jer se ona pojavljuje svakih sto godina, tačno u ponoć. Pa, ako neko, nekada, na Vršačkoj kuli vidi zmiju sa malom krunom na glavi,  i izgovori čarobne reči “ zmijo budi ono što jesi“- skinuće čini i – ugledaće princezu.

Zapisi pegave veštice

amerika arheolog beograd cern deca dinastija dirigent doktor film frontmen gitara glumac glumica hirurg istoričar jezik karcinom klasična muzika klavir knjiga književnost kosmos more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pozorište profesor reditelj rediteljka rodonačelnik roker SAD slikar slikarka sloveni stefan nemanja zemun zlato čovek

Manastir Kaona, lep kao sestre Obilića

Manastir Kaona, lep kao sestre Obilića

    Zamislite osunčanu  livadu po kojoj bezbrižno pasu ovce,  zuje vredne pčelice i preleću ptice; zamislite  usred te livade prirodno jezerce i čamac na njemu, u pozadini šumu koja miriše na život i zamislite usred svega toga –  manastir i crkvu. To je čuveni manastir Kaona.

  Zemaljsko i nebesko carstvo u jednom.  Nije samo zbog te lepote iznutra i spolja poseban  manastir Kaona, u blizini Šapca.

  Jedan od najlepših manastira u Srbiji vezan je  neraskidivim nitima za narod i srpsku istoriju i to za one njene najvažnije i najdramatičnije delove – koji se nikada ne zaboravljaju, kao što je Kosovska bitka.

  Jedna legenda kaže da je manastir nastao posle krvave bitke 1389. godine u kojoj je izginuo cvet srpske države. Očajne žene koje nisu dočekale svoje junake, izgradile su manastir  za pokoj njihovih duša, koji je, kažu, baš zbog toga takve i tolike lepote. Da slavi kosovske junake koji su od tada u carstvu nebeskom.

  Tako lep, skladan, i savršen, opstao je do današnjih dana uprkos strašnim nevoljama.

   –  Rušen je i paljen, Turci su po vekovnoj tradiciji grebali freskama  i ikonama oči, ali se dizao iz pepela – kaže iguman manastira Kaona, arhimandrit Filimon.

 Po drugom predanju, njegov nastanak vezuje se za Miloša Obilića. Junaka koga je naorod najviše opevao, dao mu karakteristike nadljudskog bića i atribute zmaja. Toliko ga je voleo, poštovao i veličao njegovo junaštvo. Ali, pored toga, kako narodno predanje kazuje, Obilić je poštovan  i zbog toga što je bio dobar brat.

   Kada je bilo odlučeno da se dve vojske, srpska  turska , sudare na Kosovu ravnom, sestre Miloša Obilića – Ikonija i Vida- želele su da krenu sa njim. Ali, brat ih je prevario i  kada su zaspale, on je već bio daleko. Do njih je kasnije stigla samo tužna vest da je stradao na Kosovu a neutešne sestre, podigle su manastir.

  Nord kazuje i drugo, slično  predanje po kome su Miloš Obilić, i dve sestre, krenuli na Kosovo, da su se zaustavili , da je Ikonija otišla po vodu, donela je i rekla bratu da je videla konja neosledanog.

 Miloš je to protumačio kao znak da se tu gradi manastir. Rerkao joj je: „Sestro, bogatstva imamo, gradi crkvu a kada se vratim sa Kosova, ja ću ti pomoći“.

  Još jedno predanje  govori narod u šabačkom kraju, koje je takođe vezano za Miloša Obilića i njegovu sestru, ali se ne kaže kako se ona zvala. Pre Kosovskog boja Miloš je hteo na sigurnom mestu da ostavi  sestru. Miloš je živeo u selu podno Cera, pa je  mesto gde je danas Kaona, izabrao da se podigne crkva i da tu smesti sestru. Neimarima je dao zadatak da sagrade tako lepu crkvu kao što je lepa njegova sestra.

 Manastir Kaona je jedan od najlepših u Srbiji, i može se samo zamisliti koliko je Miloševa sestra bila lepa.

   Ako bi se sagledavala istorija s početka i kraja, manastir Kaona bi bio u centru zbivanja. Mnogo važnih događaja dešavalo se oko njega i u njemu.

–  Na mestu gde je danas manastir -kaže iguman Filimon –  bila je prva bolnica u šabačkom kraju, kasarna, a nedaleko je i Stepa Stepanović komandovao Cerskom bitkom.

 Pamti istorija svakakva čudesa ali je retko bivalo da su kaluđeri bili vojnici. Tokom Prvog srpskog ustanka bratstvo manastira  borilo se ravnopravno sa srpskim vojnicima. Sam manstir je bio bolnica. U crkvi je čuvano oružje, služba se obavljala u jednoj od soba.

 Opstala je lepota i duhovnost  kroz istoriju ovog mnogo mnučenog manastira. Zbog svoje sudbine, manastir je posvećen nebeskom vojvodi arhanđelu Mihailu.

  Vremenom postao je prvi manastir u Srbiji koji je dobio svoju krstionicu i pećinu koja predstavlja mesto Isusovog rođenja.

– Imamo prvu krstionicu koja je u obliku kruga – govori iguman Filimon. – Po ugledu na prve hrišćanske crkve koje su kružne. Ova naša krstionica je specifična po tome što je u nju ugrađen kamen koji je donet  sa svih strana, jedan iz Hilendara, drugi iz Žiče i tako dalje. U njoj obavljamo krštenja kako treba. Krštenje je važan čin. Danas se ljudi formalno krste. Ali zaboravljaju da je to stupanje u svetu zajednicu. To nije privatni, individualan čin.

Manastir  Kaona uređen je tako pedantno i marljivo da mogu da mu pozavide mnogi domaćini. Iguman Filimon i malo bratstvo monaha, baš su se potrudili da bude ne samo nebeski nego i zermaljski raj.

To znači mnogo truda i istrajnosti da se održavaju hektari i hektari livada koje se leti neprekidno kose, da se sakuplja med i brine o pčelama, da se bere voće i da se uz sve to prave  domaći, manastirski proizvodi.

  Pravi se kaonska ljuta rakija, slatka višnjevača, pa viljemovka, dunjevača, kaonska orahovača puna joda. Probali smo ovde kupinovo vino i voćni sirup od aronije. A za kući, poneli smo teglu meda, livadskog kaonskog i reči igumana Filimona: Bog je ljubav, Bog je svuda.

     Dijana Dimitrovska

amerika arheolog beograd cern deca dinastija dirigent doktor film frontmen gitara glumac glumica hirurg istoričar jezik karcinom klasična muzika klavir knjiga književnost kosmos more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pozorište profesor reditelj rediteljka rodonačelnik roker SAD slikar slikarka sloveni stefan nemanja zemun zlato čovek

Manastir Gornjak kraj tihe vode

Manastir Gornjak kraj tihe vode

Manastir Gornjak i knez Lazar kroz istoriju putuju- zajedno. Legenda kaže da je sveti Grigorije zamolio reku da utihne da bi čuo šta govori knez Lazar, zbog čega je Mlava na tom mestu  tako tiha. Da nije bilo časnog kneza Lazara ne bi bilo ni manastira. Naš vrli knez koji je vladao tim krajem, voleo je da lovi u brdima oko Mlave i jednom prilikom je s druge strane reke ugledao isposnika Grigorija.

 Pozdravio ga je preko hučne Mlave ali isposnik nije čuo šta je govorio. Knez je opet  nešto rekao, ali je reka  i te reči  odnela niz vodu. Sveti Grigorije je onda zamolio reku:

  „Ćuti, Mlavo, ti se sledi da sa carem reč besedim.”

 Otada Mlava  tu teče tiho da je niko ne može čuti. Nepomična kao slika. Kao voda koju je tišina omađijala.

Knez Lazar  dao je potom da se sagradi 1378. godine crkva na tom mestu u koju će kasnije  čuvati mošti svetog Grigorija. Poklonio je manastiru barjak cara Dušana, putir od zlata i zvono i mnoge druge stvari koje su vremenom nestale.

   Dušanov barjak je Miloš Obrenović uzeo od monaha, ali ga je zatim vratio, da bi ga monasi na kraju poklonili njegovom sinu Mihailu Obrenoviću. U Prvom svetskom ratu  bugarski vojnici  odneli su zlatni putir koji je knez Lazar poklonio manastiru pa čak i manastirska zvona. Grigorijeve mošti, koje se nalaze u manastirskoj crkvi, nosili su monasi, bežeći od Turaka da bi se konačno, kada su nevolje prošle, upokojile u miru u Gornjaku. Nosili su i brojne vredne knjige koje su i danas po nekih fruškogorskim manastirima.

   Legenda o Mlavi i knezu Lazaru zapisana je u crkvenim knjigama kao i sam stih svetog Grigorija, ali narod  u ovom kraju ispreda još jednu legendu.

 Ona je tužna kao i sam događaj koji se zbio na Vidovdan 1389. godine na Kosovu polju. Legenda kaže da je glasnik na tom mestu objavio narodu vest da je  srpska vojska izgubila bitku na Kosovu polju.  Kada je to izgovorio sve je zamrlo, čak se i Mlava umirila i od tuge zaćutala. To mesto  dobilo je naziv Tišina.

  Prekrasan manastir sa crkvom Izgrađen na nepristupačnom mestu, sakriven od očiju Turaka , u udubljenju  između stena, u klisuri Ždrelo, između Homoljskih  i Gornjačkih  planina, na obali prelepe Mlave. Moćan, čvrst, deluje neuništivo kao i stene iz kojih je iznikao.  Sa neobičnim imenom koje je dobio po vetru gornjaku koji  duva dolinom Mlave.

  Ugledan i poštovan, voljen kao i sam knez Lazar, manastir je mnogo stradao. Njegova istorija zaprvao je istorija rušenja i podizanja.

   Rušili su ga Turci nebrojeno puta, goreo je u vatri, nevreme je  brisalo sa zidova freske i lik kneza Lazara koji je bio živopisan. Turci su zatim skinuli i olovni krov sa bogomolje. Ali, mit o knezu Lazaru nije nestao. Palili su ga i Nemci tokom Drugog svetskog rata, kada su u logor odveli i igumana Mandarija.

  Ali, kao da je sam knez čuvao manastir koji je iznova i iznova podizan. Današnje freske potiču iz 18. i 19. veka i među njima i čuvena freska kneza Lazara u crvenoj odeždi.

   Osakaćen, ranjen i sa brojnim ožiljcima  iz minulih epoha, novi mirniji život su mu udahnule monahinje. Pedesetih godina prošlog veka došlo je sestrinstvo u Gornjak i igumanija Melanija sa monahinjama golim rukama su obijale zazidane freske. Kada se igumanija Melanija upokojila, nasledila ju je Veronika. Danas je to predivan manstir koji pohodi reka ljudi. U mestu Tišina čuje se ljudski žamor, nasuprot nazivu.

Zatvor

Tokom 19. veka manastir Gornjak je korišćen kao sanatorijum za umobolne, zatim je bio  zatvor za sveštena lica koje je sud tadašnje države osuđivao na tzv. vremenske kazne. Po jednoj takvoj presudi iz 1821. godine  Milosav Radosavljević je  zbog ubistva bio prikovan uza zid manastirske sobe.

 Narod dolazi neprekidno po lekovitu vodu.  Iza  manastira niz stene se sliva lekovita voda i to posebno, kažu,  oko Đurđevdana . Narod tu vodu sakuplja kašikama, verujući da leči, posebno oči.

-Lekovite vode ima uvek, nije samo oko Đurđevdana – kaže igumanija Veronika. – Mi verujemo da su to suze svetog Grigorija. Leče razne bolesti, posebno očne.

Sestrinstvo Gornjaka ne sedi skrštenih ruku. Obrađuju se bašte i sadi povrće, cveće, lekovito bilje. Monahinje prave čuveni  homoljski med, za koji se takođe veruje da je lekovit.Ako  je voda lekovita i priroda, onda je i med pčela koje tu sakupljaju polen – lekovit.

Koliko je poseban homoljski med govori podatak da je upravo on  postao prvi brendirani med iz Srbije sa zaštićenim geografskim poreklom.

  Ako se u Gornjaku ne zasladite medom i na okrepite hladom izvorskom vodom – računa se da tamo niste ni bili.

   Dijana Dimitrovska

amerika arheolog beograd cern deca dinastija dirigent doktor film frontmen gitara glumac glumica hirurg istoričar jezik karcinom klasična muzika klavir knjiga književnost kosmos more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pozorište profesor reditelj rediteljka rodonačelnik roker SAD slikar slikarka sloveni stefan nemanja zemun zlato čovek

Manastir Fenek i legenda o blagu

Manastir Fenek i legenda o blagu

  Manastir Fenek zbog legende nema mira. Malo – malo pa se čuje da su lopovi  opet kopali oko crkve i unutra. Sve to zbog legende koja se i danas prenosi.

  U ovom kraju lovci i danas pričaju da je Karađorđe u oltaru crkve  zakopao silno blago. To raspiruje maštu i i oštri pohlepu  lovaca na blago.

  Osnova za tu priču nema, ali istorijskih podataka da su tu bili ustanici–ima.

  Za vreme Prvog srpskog ustanka u Feneku je kratko boravio vožd Karađorđe o čemu postoji natpis na ploči u zidu crkve. Bili su tu i drugi ustanici zbog čega se veruje da „mora biti da ima nekog zlata“.

 Priče su priče i za pričanje, kažu monasi i dodaju da je manastir poznat i po tome što su se u njemu  1788. godine sastali knez Aleksa Nenadović i austrijski car Josif.

  Dok je manastir bio ženski, lopovi su češće upadali tražeći zlato. Jendom su čak  ušli u crkvu i kopali ispod časne trpeze, verujući da tu nečega ima. Monahinje su zanemele kada su ujutru videle  rovove po crkvi, kao krtičnjake.

  Ali, od kako je u manastir došlo bratstvo, a zbilo se to 2006. godine, kada je nekoliko monaha došlo sa Kosova i Metohije, lopovi su se primirili.

 – Manastir  danas ima 6 monaha i isto toliko iskušenika – kaže  arhimandrit Makarije koji je u Fenek uveo jednu  lepu naviku da se održava liturgija svaki dan, kao u Dečanima na Kosovu.

 Na tim svakodnevni liturgijama nema naroda, ali je zato nedeljom puno. Možda, nijedan manastir u Srbiji nema toliko ljudi na nedeljnoj liturgiji koliko se okupi u Feneku.  Dođe tu i staro i mlado, i po suncu i po kiši, i po magli i snegu.  Kada se slavi manastirska slava Sveta Petka – Fenek je prepun.

 U Feneku se kao velika svetinja čuva i čestica moštiju svete Petke čije se netruležno telo nalazi u rumunskom gradu Jašiju. Slavi se  27. oktobra, jer se veruje da su u manastiru počivale mošti  ove svetiteljke iz Epivata koja se upokojila u 11. veku.

 Zbog toga je  Angelina Branković u manastiru podigla kapelu gde se i danas nalazi bunar sa lekovitom vodom za koju narod veruje da isceljuje razne bolesti

  Kada je Fenek 2006. godine postao muški, bratstvo okrenulo pravljenju ikona, a postao je poznat po vinu i rakiji.

 Pošto na manastirkom imanju raste dobra šljiva, peče se isto tako dobra rakija. Pravi se i slatko, džemovi, ima meda.

-Zapravo – kaže arhimandrit Makarije – manastir pokušava da bude  ekonomsko imanje. Da u okivru imanja proizvodimo sve što nam je protrebno. Tako smo započeli posao sa plastenicima u kojima raste salata, krastavac i drugo povrće.

Istorija

Manastir Fenek – na mađarskom ta reč znači dno, a ima teorija da naziv potiče od mitske ptice feniks- prvi put se pominje u mineju jeromonaha Zaharija iz 1563. godine. Tokom Otomanske imperije bio je  mesto gde se  okupljala srpska vlastela.

Manastir je zadužbina Brankovića. Po arhitekturi  pripada grupi fruškogorskih manastira iako nije na Fruškoj Gori, već u blizini Surčina, blizu Beograda. Građen je po projektu češkog arhitetke zbog čega i ima dosta elemenata  austrijskog baroka. Stradao je tokom Prvo i Drugog svetskog rata skoro do temelja, ostao je autentičan samo ikonostas.

Pre Drugog svetskog rata manastir je imao 600 hektara zemlje! Nacionalizovano je skoro sve. Manastiru je ostalo desetak hektara koje danas monasi obrađuju i na njemu uzgajaju gotovo sve što im je potrebno.

 Pre desetak godina zasađeni su tu i vinogradi  sa sortama „cabernet saugvinon“,“merlot“,“pinot noir“ . Vina iz manastirske riznice sada su već čuvena.

Vredne ruke monaške proizvode u Feneku i brojne lekovitite preparate. Biljna radionica pravi od lekovitog bilja tinkture, meleme, razne čajeve i lekovito bilje u medu i sirćetu – kao specijalitet manastira.

 Nema čega nema od voća, povrća, meda, vina pa čak monasi neguju i stare divlje sorte kestena. Od kestena se pravi i čuveni melem za kosti i zglobove. A na proleće, kad kesten cveta njegov se miris vije  visoko, visoko, do nebeskih granica.

    Dijana Dimitrovska

amerika arheolog beograd cern deca dinastija dirigent doktor film frontmen gitara glumac glumica hirurg istoričar jezik karcinom klasična muzika klavir knjiga književnost kosmos more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pozorište profesor reditelj rediteljka rodonačelnik roker SAD slikar slikarka sloveni stefan nemanja zemun zlato čovek

Evdokija Anđel, princeza uhvaćena u preljubi

Evdokija Anđel, princeza uhvaćena u preljubi

Evdokija Anđel je bila prva strana princeza na nemanjićkom dvoru i nema sumnje da je i zbog toga plenila pažnju. Ali, pre svega bila je lepotica koja je svojom pojavom „ obasjavala Vizantiju svakoga jutra kada se probudi, na radost podanika“. Stigla je u Srbiju  neposredno pošto je ugovoren brak između nje i  Stefana Nemanje, koji će kasnije postati prvi srpski kralj i dobiti naziv Prvovenčani.

   Brak koji neće biti srećne ruke, ugovorili su u to vreme vladar i stric prekrasne princeze vizantijski car Isak II Anđel i otac Stefanov-veliki srpski župan Stefan Nemanja.

 Princeza je stigla u Srbiju 1191. godine i njena pratnja je dovela do Skoplja, buduće srpske prestonice do koje će se isto tako pratiti kasnije i neke druge vizantijske princeze – srpske snajke. Bila je veoma lepa i mora da je mladi Stefan bio presrećan kada je ugledao kakvu su mu ženu namenili.

   Sigurno da je takva lepotica  i na srpskom dvoru izazvala veliku pažnju i divljenje zbog svoje lepote. Mora da joj je bilo teško u početku, jer su postojale velike sociološke, kulturne i ekonomske  razlike između Carigrada, koji je bio centar sveta i Srbije, zemlje u usponu.

  Brak je sklopljen, počeo je lepo i deca su polako dolazila na svet, najpre sin Radoslav, pa Predislav, Vladislav i ćerka  Komnena.

  Srpski istoričari su zabeležili da su deca bila vaspitana mahom u grčkom duhu. Podvlači se i da je tako Radoslav, najstariji sin koji će postati naslednik, bio toliko progrčki orijentisan da se jedva smatrao Srbinom.

 Izgleda da je sve bilo u redu u periodu dok je Srbijom vladao veliki župan, ali su se stvari počele menjati kada je on za naslednika, imenovao baš Stefana a ne Vukana koji je bio stariji sin i kome  po primagenituri pripada žezlo. Počeli su problemi među braćom i bitka za presto.

U jednom trenutku Vukan uspeva da zbaci mlađeg brata Stefana sa prerstola i  vlada, ali tek dve godine. U tim prelomnim trenucima za državu, prelamala se i lična sudbina supružnika.

 Lepa srpska županka, iznenada, jedne noći, izbačena je samo u košulji na ulicu! Ima onih koji kažu da je izbačena potpuno gola.

 Jedni su govorili da je Stefan zatekao Evdokiju u preljubi zbog čega je postupio tako naglo i dramatično. Drugi izvor kaže da je županka imala šugu i da je  Stefan proterao iz straha da i njega ne zarazi. Postoje i treći navodi koji kazuju da je Stefan često bio sa drugim ženama što je Evdokiju naljutilo, pa je ona želeleći da mu se osveti za prevare koje je  i sama  činila.

 Uglavnom, mnogo se u istoriji spomiju preljube, a gde ima dima ima i vatre,  pa većina istoričara smatra da je izvesnije da su one bile izvor ove Stefanove preke odluke. Takođe smatra se da je logičnije da je Jevdokija uhvaćena u neveri, što potkrepljuju njenim ponašanjem koje za srpski dvor nije bilo prikladno.

 Uglavnom, Stefan je bio strašno ljut kada je  svoju ženu izbacio iz dvora samo u košulji ( ili bez nje). Ali i sam je bio dugo  povređen  jer će kasnije zapisati da je jedna od najvećih vrlina i težnji čoveka časna žena:

„Časna žena u domu muža svoga draža je od svakoga bisera i dragoga kamena“ , zapisao je.

   Evdokija se našla u košulji na ulici i da nije bilo Vukana – ko zna kako bi prošla.  Vukan  je sklonio Jevdokiju u svoju kuću, dao joj odeću, i ona jew neko vreme boravila kod njega. Zatim je džentlmenski dopratio kući u Carigrad.

Tu će carigradska crkva razrešiti brak Evdokijije i Stefana 1202. godine i zvanično.  Stefan i Evdokija u braku su bili deset godina. Deca koju su imali po tadašnjim običajima ostala su na dvoru.

Kada se vratila u Carigrad Jevdokija se brzo snašla. Izvori kažu da je postala ljubavnica Aleksija Duke Murzufla, koji će početkom 1204. godine postati  car, pošto je a Evdokijinog oca cara Aleksija III  prognao.  Bivša srpska snajka će se udati za svog ljubavnika, ali ni tu neće biti srećnog epiloga.

 Prvom prilikom Aleksije III će mu se osvetiti i to tako što će, vrativši se iz prognanstva, naložiti da ga oslepe. U jeku krstaške najezde, nesrećnog  Murzufla će krstaši zarobiti a zatim i  pogubiti.

 Očajna, ljuta i nesrećna Evdokija, nije mogla ništa.

 Na kraju se udala i treći put, za Lava Zgura, vizantijskog velikaša koji je vladao Korintom. Ni tu nije doživela sreću. Zgur se 1208.  godine ubio pošto je bio opsednut i bez izlaza u  tvrđavi koju su opseli Latini.

Nestala je sa istorijske scene pošto se odselila kod svoje sestre u Malu Aziju.

  Burne ljubavi i brakovi čekali su i našeg Stefana, koji će se takođe još dva puta ženiti,  najpre sa  bugarskom princezom a zatim sa mletačkom-Anom Dandolo koja će umreti pre nego što će iz Vatikana stiću prva srpska kruna.

 Te 1217. godine, poseban papski legat je preko Splita stigao u Srbiju noseći  krunu za Stefana kojom je iste godine krunisan. Venčao se sa krunom, što je drevni izraz, i dobio naziv – Prvovenčani.

       Dijana Dimitrovska

amerika arheolog beograd cern deca dinastija dirigent doktor film frontmen gitara glumac glumica hirurg istoričar jezik karcinom klasična muzika klavir knjiga književnost kosmos more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pozorište profesor reditelj rediteljka rodonačelnik roker SAD slikar slikarka sloveni stefan nemanja zemun zlato čovek

Ana Nemanjić, svetica neznanog roda

Ana Nemanjić, svetica neznanog roda

 Ana Nemanjić, u dinastiji Nemanjić prva srpska vladarka, imala je decu čija slava i danas plamti, a za nas je i dalje žena neznanog roda.

Majka Svetog Save, Stefana Prvovenčanog, Vukana i još dve, možda i tri kćeri ušla je u srpsku istoriju iz neke tišine koju ništa ni do dana današnjeg ne remeti.

Žena sa kojom se oženio Stefan rodonačelnik dinastije Nemanjić, intrigira istoričare koji ne mogu da reše misteriju odakle se ona pojavila i koje je njeno poreklo. Mozaik se slaže  godinama i sporo napreduje sigurno i zbog toga što postoji nekoliko pisanih navoda, od kojih se ne zna koji je tačan a koji pogrešan, o Aninom poreklu. Oni su  prilično različiti i idu dotle da jedni tvrde da je Ana bila bosanska princeza, drugi da je bila francuskog roda, treći da je bila ugarska princesa, četvrti da je  grčkog porekla… 

Dva krina

Tronoški letopisac je zabeležio da je Ana kći francuskog kralja i o tome donosi ovu legendu: „Kad se Nemanja spasao od braće, pomoću Sv. Đorđa, pobegne preko mora. Primi ga francuski kralj i zbog njegovog časnog držanja, mudrosti i mužestva dade mu kćer Anu za ženu. Živeo je duže vremena na dvoru kralja francuskog, svoga tasta, i tu su mu se rodila dva sina, Stefan i Vukan. Izaslanstvo srpskih velikaša dođe francuskom kralju da moli za Nemanju. Kralj pusti Nemanju i dva sina njegova, koje nazva pri rastanku „dva krina svoja’ kao „znamenje krvi francuskog kralja'“. Tako dođoše u pečat Nemanjin „dva krina“, a time Tronošac objašnjava i unošenje dva krina u grb „beli orao“ koji je Nemanja uzeo kad je raširio svoje carstvo.  Istoričar Miodrag Purković navodi podatak da je Ana „roda fruškago“, dakle Francuskinja, ali je dodao da za to nema potvrde.

Od mnogo  istorijskih tvrdnji najbliža istini zbog nedostatka argumenata je zasada tvrdnja Ilariona Ruvarca koji kaže: „Stefan Nemanja izrodio je sa suprugom Anom, neznana roda, sinove i kćeri…“

 Pišući opširne biografije oca Stefana Nemanje, i Sveti Sava i Stefan Prvovenčani majku pominju tek  uzgred. Razlog je srednjovekovni položaj žene koji slabijem polu nije dao neku ozbiljnu ulogu osim uloge majke i supruge. Uz to, srednjovekovni pisci bili su uglavnom monasi, pa i tu valja tražiti razlog zbog koga se o ženama nije mnogo pisalo. Pominjane su monahinje, kao što će kasnije, kada se Ana bude zamonašila,  o njoj biti reči u zapisima kao monahinji Anastasiji.

Srednjovekovni biografi nisu zabeležili gde su se Ana i Nemanja upoznali, kada su se uzeli i gde. Možda je brak sklopljen 1142/43

 Teodosije hvali vrline Stefana Nemanje i pominje Anu, ali samo uzgred:

 „Taj spomenuti muž, blagočestiv, bogobojažljiv, ništeljubiv, hrabrošću i vojnom veštinom sjajan kao niko drugi, svima dobrima na zemlji u sreći veoma izobilan, a uz to vrlinom, bezlobnošću i pravdom, milošću i krotošću ukrašen , uze, po zakonu, sebi ženu po imenu Anu“.

 Domentijan o ženidbi Nemanjinoj kaže da je Nemanja “ došavši do mladićkog doba stupio u zakoniti brak i da mu je dat deo otačastva njegova, i to istočna strana”.

 Od sina mu Save doznajemo da se nije dvaput ženio, već jedanput. Stefan Nemanja osim „žene svoje (Ane), Bogom danoga prvoga venca… ne bi učesnik drugoga braka“.

Zna se da je Ana dobila  poslednjeg sina Rastka u poznim godinama i da je to bio dar Božji. Ako je Rastko rodjen 1174. godine  a ona oko 1125. znači da je  imala oko pedeset godina kada ga je rodila. To je za ono doba bilo prilično.

 U Žitiju Svetoga Save monah Teodosije zapisao je da su  posle Vukana i Stefana imali želju da dobiju još jednog sina: „Mnogo vremena prođe i ne rodi više pomenuta blagočestiva Ana. Radi toga bejahu oboje u tuzi i žalosti jer im duše mnogo željaše da dožive još jedno dete.“

Monah dalje piše: „Molili su se Svemogućem, svako za se, sa suzama: Vladiko Gospode Bože Svedržitelju, Koji Si negda poslušao Avrama i Saru i ostale pravednike koji su molili za čedo, usliši danas i nas, grešne sluge Svoje što Ti se mole. Daj nam, po Tvojoj dobroti, da dobijemo još jedno muško čedo, koje će biti uteha duši našoj i Tobom naslednik naše države i žezal starosti naše, na koga ćemo položiti ruke i počiniti. I dajemo Ti zajedničke obete: od začeća deteta od prirodne zakonite ljubavi i od postelje odlučićemo se, i svako za sebe u čistoti tela sve do kraja života sačuvaćemo se.“

Nije samo Anin život misterija. I druge žene zadesila je slična sudbina. Gorka, svakako, jer se da nas ne zna da li su Ana i Stefan Nemanja imali dve ili tri kćeri.

Monah Teodosije navodi da su imali i kćeri, ali koliko – to se ne zna. Podatke o ženskoj deci njihovoj sakupio je istoričar Miodrag Purković. On kaže da takozvani Novakovićev rodoslov pominje Nemanjinu kćer Vuku, a Tronoški rodoslov kći Devu, za koju se kaže da je sahranjena desno od ulaza u prvu pripratu u Studenici, levo od svoje majke… On takođe ostavlja mogućnost da su imali još jednu kćer, da ih je bilo tri.

Rodoslov

„Na rodoslovnom stablu Nemanjića, živopisanom oko 1330. u priprati crkve Pećke patrijaršije, naslikana je pored Nemanjinog sina Vukana jedna ženska figura i obeležena je kao Efimija. To bi mogla da bude Nemanjina kći, kao što se u nauci već pomišljalo. Ako bi ovo bilo tačno, onda se ova treća Nemanjina kći nije udavala. To se vidi po tome što su na Lozama Nemanjića u Gračanici, Peći i Dečanima slikane samo one princeze koje se nisu udavale, koje su ostale do kraja života Nemanjićeve…

Ako  se zna da su sinovi prvo obrazovanje dobnili od svoje majke, onda je Ana bila obrazovana žena. Ako je bila obrazovana bila je plemenitog roda. Deci je usadila ljubav prema knjizi i pobožnost koja će Rastka dovesti do svetitelja.

Ana je bila nežna prema deci. To se najbolje vidi iz podatka da je Rastko, kada je odlučio da ode  na Svetu Goru,  zatražio dozvolu od  roditelja da ide u planinu u lov, da se ne bi dosetili gde ide. Od oca je  dobio blagoslov a mati “ kao svaka mati, zagrli ga i celiva s ljubavlju, pa ga otpustiše s mirom, ali mu zapovediše da se brzo vrati. Jer ne znađahu da neće tražiti jelene, no izvor života, Hrista, da NJi-me napoji ujelenjenu dušu svoju, raspaljenu ognjen od čežnje ljubavi NJegove“. Kada su se iz lova vratili pratioci Rastkovi i saopštili roditeljima o nestanku sina, „od žalosti umalo ne svisnuše“.

 Da bi je utešio, Stefan Nemanja joj je rekao: „Budite hrabri, nećemo se žalostiti zbog ovoga! Neće propasti sin moj. Bog, Koji mi ga je mirne nade dao, udostojiće me da ga vidim i da se nasitim ljubavi njegove.“

Monah Sava će još jednom pomenuti Anu u pismu u kome oca poziva u manastir a  “ dobra gospođa i mati moja na isti način, radi Boga, kod kuće od svega da se oslobodi!“,

Nemanja i Ana su to učinili. Na Blagovesti 1196. godine odrekli su se svetovnoga života i iz ruku episkopa Kalinika primili monaški postrig.

Stefan Nemanja je dobio ime Simeon, a njegova žena Ana ime Anastasija. Simeon je otišao u svoju zadužbinu Studenicu, a Anastasija u manastir Sv. Bogorodice u Toplici, pošto su svoja blaga podelili ubogima i rastali se od dece

 Danas je to razrušena bogomolja čija se lepota ni u ruševinama nije mogla naružiti. Čeka obnovu, ili bar jedan natpis koji će ukazati da je reč o zadužbini Nemanjića koju je Nemanja darivao Ani rečima :. “ Časna žena u domu muža svojega, više vredi od bisera i dragog kamenja”.

  Nauka je bar nešto razjasnila. Utvrđeno je da su ostaci monahinje Anastasije u priprati Bogorodične crkve manastira Studenice. Umrla je 22. juna 1200. godine. Srpska pravoslavna crkva je proglasila sveticom.

.  U Studenici, iznad njenog groba očuvana je freska na kojo je prikazana monahinja Anastasije kako kleči pred likom Sv. Bogorodice, kao i natpis: „Presvjataja Djevo i Boga našego mati, primi moljenija rabje svojej monahinji Anastasiji.“

Monah Simeon i monahinja Anastasija, ipak, počivaju zajedno.

 

Dijana Dimitrovska

objavljeno Balkan City Magasin

Otac Desa

M. Orbin piše da je Desa, koji „vladaše u Humu, sve do Kotora, i u Gornjoj Zeti“, imao tri sina: „Miroslava, Nemanju i Konstantina, i oni behu pametni ljudi i dobri ratnici“. Posle očeve smrti nastavili su da vladaju u pomenutim oblastima, i „počeli su težiti za kraljevstvom Raške i Donje Zete. Skupivši, dakle, jaku vojsku uz pomoć bosanskog bana koji beše tast Nemanjin, pođoše u Zetu protiv kneza Radoslava.

amerika arheolog beograd cern deca dinastija dirigent doktor film frontmen gitara glumac glumica hirurg istoričar jezik karcinom klasična muzika klavir knjiga književnost kosmos more muzika muzičar narodno pozorište naučnik nemanjići Nikola Tesla pesnik pisac pozorište profesor reditelj rediteljka rodonačelnik roker SAD slikar slikarka sloveni stefan nemanja zemun zlato čovek